Iako već godinama brojni europski dužnosnici i institucije upozoravaju kako BiH postaje uporište radikalnog islama i raj džihadistima, političko, medijsko i društveno Sarajevo takve procjene naziva “neprijateljskim” i “nastavkom agresije na BiH drugim sredstvima”, piše Glorija Lujanović za Dnevnik.ba.
Upozorenja o radikalnom islamu – “nastavak agresije”
Nedavno je češki predsjednik Miloš Zeman istaknuo kako bi BiH, nakon ISIL-ovog poraza u Siriji, mogla postati baza džihadistima, potom predsjednica susjedne Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, te austrijski ministar vanjskih poslova, Sebastian Kurz koji je ocijenio kako se islam u BiH radikalizira te da se “ženama u Sarajevu plaća da se pokriju”.
Nakon što je Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, izjave kolega iz Europe ocijenio neutemeljnim, daleko od stvarnosti, nastavljena je polemika s Miroslavom Tuđmanom, povodom njegove nove knjige “Druga strana Rubikona: Politička strategija Alija Izetbegovića”. Tuđman je Aliju Izetbegovića nazvao začetnikom islamskog terorizma u ovom dijelu Europe, a Bakir Izetbegović odgovorio kako je “Hrvatska izvršila agresiju na BiH”.
Međutim, dok Izetbegović europske kolege i bh. javnosti uvjerava kako u BiH nikada nije postojao radikalni, nego isključivo, europski islam, činjenice neumoljivo govore suprotno.
Svjetski mediji već niz godina BiH tretiraju kao “kolijevku modernog džihadizma”, a nedavno je i State Department objavio kako u BiH živi veliki broj islamskih fundamentalista te da je Sarajevo grad visokog rizika.
SDA se nikad nije ogradila od selefizma
Međutim, bošnjačko- muslimanska politička i društvena elita, “praktikante” radikalnog islama, njihov broj, društveni i vjerski utjecaj te na koncu njihova djela, uglavnom u javnostima ili negira ili relativizora, no u stvarnosti se nikada nisu ogradili od selefističkog pokreta u BiH.
Pravosuđe u BiH koje je pod izravnim utjecajem Izetbegovićeve SDA, navodi kako su u posljednje tri godine, odnosno, od 2014. do danas, za terorizam i priključivanje ISIL-u odgovarale 23 osobe, a zatvorska kazna ukupno iznosila je 50 godina. Ministarstvo sigurnosti BiH navodi podatke kako broj bh. džihadista s 226 smanjen na 115. Dodaju i kako se u BiH vratilo 50-ak ISIL-ovih boraca, a na sirijskim ratištima poginulo njih 46.
Sud BiH bh. džihadistima nudi novčane nagodbe
Iako Izetbegović, bošnjačka elita i pravosudni i obavještajni sektor u BiH iz dana u dan navode kako se “sprema obračun s terorizmom” i najavljuju “nove optužnice za domaće ISIL-ovce”, Sud BiH u kaznenim postupcima protiv bh. džihadista uglavnom ponudi – novčanu nagodbu. Aktualni primjer tog jest i postupak protiv Osmana Abdulaziza Kekića koji je u ožujku 2017. negirao krivicu za ratovanje u Siriju na strani ISIL-a, tvrdio da je tamo išao turistički, a konzulat BiH u Turskoj mu je omogućio prelazak preko tursko-sirijske granice.
Najveću zatvorsku kaznu u posljednje tri godine dobio je Mehmed Tutmić, četiri godine za pridruživanje ISIL-ovim paravojnim formacijama, Mirel Karajić je dobio godinu dana zatvorske kazne, a Nedžad Mujić, jedna od financijera odlazaka u Siriju, također godinu dana zatvorske kazne. Ibrahim Delić, jedan od bh.džihadista kojim se sudilo pred domaćim pravosuđem kazao je kako je u Siriju otišao „ujediniti Bosance koji su se borili protiv režima predsjednika Assada“. Upravo je Bakir Izetbegović, u zagrebačkom Globusu, takvo objašnjenje ponudio govoreći o Bošnjacima iz BiH koji su otišli ratovati na strani ISIL-a u Siriju.
Nepostojeći obračun Islamske zajednice s paradžemtima
SDA i Islamska zajednica u BiH nikada se nisu otvoreno i ozbiljno suprotstavili i obračunuli s radikalnim skupinama, pa je tako problem paradžemata, koji je u prvom redu bio problem jedne vjerske organizacije, postao i problem države BiH, a Deklaracija o osudi terorizma koji su potpisali bošnjačko-muslimanski lideri, od Izetbegovića, reisa Kavazovića, tek dokument koji ništa ne znači.
Ubrzo nakon toga, pompozno najavljeni obračun s paradžematima i njihovim paradžematlijama, preko noći je zaboravljen , a broj odlazaka u Siriju se povećao. Za to vrijeme reis Kavazović dočekivao je mudžahedine u svom kabinetu, poput Abu Hamze,’tekbirao’ na skupovima podrške sirijskom narodu u Sarajevu i nedavno zaključio kako je “genocid nad Bošnjacima počeo s pričom o cvjetanju fundamentalizma”. U međuvremenu je Izetbegović u Iranu posjetio obitelji poginulih mudžahedina u BiH. Šemusudin Mehmedović, pak, bio je omiljeni kum mudžahedinima u BiH za vrijeme rata.
Brojni teroristički napadi, smrt čak devetoro Hrvata u Travniku, ubojstva policajaca i povratnika u Travniku i Bugojnu, miniranje tek obnovljenih crkava i zvonika, zastrašivanje i prijetnje, dugi su niz godina u tom kraju BiH, bili svakodnevica. Još nikada nitko nije odgovarao za ubojstva Ante Valjana, Perice Bilića, Joze Leutara, Joze Kafadara i drugih koji su bili izravne žrtve islamskog terorizma.
Sedma muslimanska brigada tzv. Armije BiH, upisana je zlatnim slovima u povijest obrane Bosne, govorio je Alija Izetbegović na famoznom postrojavanju mudžahedina 1995. u Zenici.
I zaista jest, cvijet tzv. Armije BiH pokorio je Središnju Bosnu i širi potez oko rijeka Lašve i Bosne. Na sastanku, u svibnju 1992. formiran je MOS na čelu s Ibrahimom Purićem u Mehuriću kod Travnika, nakon toga u Zenici, Novom Travniku, Visokom, Vitezu i Bugojnu.
Sedma muslimanska bila je sastavljena od tisuća mudžahedinskih boraca iz stranih zemalja, a ratovanje rukovođeno literaturom “Upute muslimanskom borcu” čiji je autor hafiz Hasan Makić.
“Upute muslimanskom borcu” hafiza Makića objavljene su u Zenici 1993. u nakladi Ureda mešihata Islamske zajednice BiH, a prvi tiraž im je bio 50 tisuća primjeraka.
Kroz sure i ajete K’urana, pozivalo se na svetu borbu na Allahovom putu. Upravo su borci, Sedme muslimanske brigade tzv. Armije BiH, kojoj su se sve više i više pridruživali tadašnji bosanski Muslimani, počinili stravične zločine nad Hrvatima i Srbima u Središnjoj Bosni.
Njihov počasni zapovjednik bio je Alija Izetbegović koji im se te 1995. zahvalio na ogromnom doprinosu za oslobađanje Bosne, a oni mu pjesmom zahvaljivali “Mi smo vojska Allahova”.
Prvi mudžahedinski kamp u BiH bio je u zaseoku Orašac iznad Mehurića gdje i danas postoji zgrada trokatnica koju su izgradili početkom 1992. za potrebe smještaja stranih ratnika. Na Orašcu je prvi put u BiH ritualno odrubljena glava srpskom civilu Dragoljubu Popoviću, ubijeno je nekoliko Hrvata, no do danas njihova tijela nisu pronađena.
Potez hrvatskih sela uz rijeku Bilu kod Travnika je za vrijeme rata nestao, pripadnici Sedme muslimanske svoje su ratne akcije počinjali i završavali ‘tekbirima’ i pokličem “Allahu Ekber” u tim krajevima. Od Dusine kod Zenice, Kiseljaka kod Žepča, Ćukala, Miletića, Bajkovića, Bikoša gdje su strijeljali hrvatske civile, Rostova, Silosa kod Busovače, Guče Gore gdje je proučen ezan na oltaru franjevačkog samostana, pa sve do pojedinačnih napada na preostalo hrvatsko stanovništvo u dolini Lašve.
Crkve, nadgrobni spomenici, zvonici i sva arhitektura kršćanske tradicije, oštećena je, uništena i devastirana.
Bio je to pokušaj, sustavne islamizacije određenog područja u BiH, baš kako je to sam Alija Izetbegović, vrhovni zapovjednik tzv. Armije BiH i prvi predsjednik Republike BiH, u svojoj Islamskoj deklaraciji i zapisao.
BiH – sultanat vezira Izetbegovića
Međutim, dokle god bošnjačko-muslimanska elita i političko Sarajevo, budu opravdavali, negirali i relativizirali činjenice o prisutnosti selefija u BiH, radikalizaciji islama te se naivno branili arugmentima o “genocidu i agresiji na BiH” i dok su im politički narativi u svojstvu stvaranja “muslimanije” u FBiH, pitanje je do kad će Europa imati strpljenja s BiH koja sve više sliči na „sultanat vezira Izetbegovića“.
Dodajmo ovome da je prema zadnjem izvještaju State Departmenta objavljeno da su dva bivša pripadnika Armije BIH, točnije ovih antifašističkih odreda sudjeovala u otmici zrakoplova koji su 9/11 2011 srušili tornjeve u New Yorku. No nemojte slučajno zapamtiti ovaj podatak. Jer to nije važno. Da su to učinili pripadnici HVO-a onda bi to bio važan podatak.
wpDiscuz