Bitno.net objavljuje priopćenje koje je velečasni Alojzije Asić, župnik župe sv. Franje Asiškog u Gradištu, preko našeg portala uputio svim vjernicima i u kojemu objašnjava događanja u njegovoj župi u svezi s prvom pričesti za dječaka s Downovim sindromom Adama Kadića o kojima smo mogli čitati ovih dana u hrvatskim medijima.
Priopćenje objavljujemo u cijelosti.
Dragi vjernici, vi koji vjerujete u Presvetu Euharistiju, svi koji ljubite Istinu i tražite istinu, obraćam se vama, nakon što sam spoznao razmjere laži koje su o meni pisane i izgovorene zadnjih dana. Naime, ja sam župnik s navršenih 71. godinom života. Ne služim se s internetom, ne čitam dnevne tiskovine i vrlo rijetko gledam televiziju. Neki su mi moji župljani zadnjih dana dali do znanja da me mediji prozivaju zbog prve pričesti koja je organizirana u našoj župi. No, nisam niti mogao razumjeti kolike je to razmjere poprimilo. Tek nakon što su neki od njih ustrajali u tome da čujem svu istinu, uvidio sam o kolikom je zlu riječ.
Tek danas, par dana nakon pričesti, spoznajem širinu i dubinu tih laži.
U župu Gradište došao sam 2000. godine. U sedamnaest godina pastorala činio sam sve što sam kao župnik mogao činiti da se župa duhovno i materijalno obnovi. O mome pastoralu najbolje da svjedoče drugi, a tu su dolazili mnogi svećenici i laici na razne duhovne obnove i misije. Bio sam ustrajan u duhovnoj obnovi župe na poticaj mnogih mojih župljana, ali i drugih koji su životom svjedočili plodove duhovnih seminara. Mnogi sudionici duhovnih obnova koje su vodili drugi svećenici u mojoj župi, a u kojima sam i sam sudjelovao, svjedočili su mi ozdravljenja i obraćenja na takvim molitvenim susretima.
Također, mnogi su svjedočili o ozdravljenjima od raznih bolesti i utjecaja zla, velikim obraćenjima, sve sam to i sam vidio. Moj je pastoral bio usmjeren na svjedočanstva žive vjere i prisutnosti Gospodinove u sakramentima pa me tu snaga i volja nisu nikada izdali. I ovo priopćenje pišem nakon redovitog tjednog klanjanja Presvetom sakramentu srijedom u 20:00 sati u našoj župi. Kao svećenik Kristov i Njegove Crkve, zar sam mogao zatvoriti oči i uši i ne čuti svjedočanstva onih koji su meni svjedočili živu vjeru u Gospodina i Njegovu prisutnost u Sakramentima i zbog kojih moja misija svećenika i postoji.
Takva svjedočanstva meni su bila snažan poticaj u pastoralu i produbila moju vjeru u Gospodina u svete Sakramente, posebno Euharistiju. Meni kao svećeniku Euharistija je snaga i vrelo na kojem se svakodnevno napajam, kao i mnogim mojim župljanima. Priprava za prvu pričest zato je počela s početkom ove školske godine. Vrhunac priprave za Svetu pričest bili su dani prije Uskrsa, a posebno Velika subota kada su prvopričesnici obnovili krsna obećanja u bijelim haljinama pred cijelom župskom zajednicom.
Za mene je to bio jedan od najradosnijih dana u mom pastoralnom radu. Uistinu, osjetio sam radost Uskrsa tu večer i ostao posljednji u crkvi pjevajući i slaveći Uskrsloga Gospodinu u radosti. Priprava za Svetu pričest nastavila se i sljedećih dana. Ništa nije upućivalo na moguće probleme. U našoj župi ima dosta župljana s posebnim potrebama pa to od mene zahtijeva poseban pastoral i brigu. Skupinu prvopričesnika za Sveti sakramenat činila su i djeca s posebnim potrebama, pa su prije prve pričesti sva djeca primila neposvećene hostije kao pripravu, s namjerom da se oslobode treme. Također, na isti način to sam učinio i s troje djece s posebnim potrebama. Tom prilikom, jedno je dijete odbilo primiti neposvećenu hostiju, premda je stariji brat u pratnji inzistirao da primi hostiju. U jednom trenutku, uspio sam staviti hostiju u usta, nakon čega je dječak hostiju ispljunuo.
Zato sam predložio obitelji da vježbaju s djetetom kroz tjedan dana i osposobe ga da primi pričest kao i druga djeca. Oni su mi rekli da su to činili i da je on spreman primiti Sveti sakrament. Predlagao sam da djeca s posebnim potrebama sjede u prvoj klupi s roditeljima, jer sam ih namjeravao zaštititi od mogućih nesmotrenih pogrešaka, a to sam činio u prošlosti nekoliko puta i to se pokazalo vrlo opravdanim.
Također, i u ovom slučaju to je bilo vrlo opravdano na temelju mojih iskustava sa sati vjeronauka, ne samo tijekom priprave već i prije toga, jer je uvijek netko morao biti s dječakom kako bih ja mogao držati nastavu. U pogledu bogoslužja prve pričesti, svećenik mora voditi brigu, prije svega o svetosti Tijela Kristova i dostojanstva bogoslužja. Posebno sam vodio brigu o tome da zaštitim dječaka i roditelje mogućih neugodnosti u odnosu na svetost događaja, ali i u odnosu na sve prisutne u crkvi.
Činio sam to u najboljoj namjeri i bez imalo želje da bilo koga povrijedim ili diskriminiram. Drugim riječima, htio sam zaštititi dostojanstvo djece od mogućnosti da zbog njihovih slučajnih i nesmotrenih pogrešaka budu ismijani od druge djece. Nakon što su mi roditelji uz pritisak medija i neposredno pred prvu pričest prigovorili kako ne žele da se djeca odvajaju od ostalih, odlučio sam ih staviti u redove s drugom djecom pred oltar. Odluku sam donio pod pritiskom roditelja i medija, jer su mi već župljani prenijeli što mediji izvještavaju. Tijek bogoslužja Svete pričesti je išao po planu sve do trenutka podjele prve pričesti.
Trenutak podjele prve pričesti dječaku s posebnim potrebama me zatekao, jer je dječak odbio primiti Svetu pričest na usta. Tada je prišla njegova majka i molila dječaka da primi pričest. Ostao sam zbunjen, u crkvi su mi neki sa strane sugerirali da dam Svetu pričest na ruke, a to nije bilo planirano. Sva druga djeca su primila pričest na usta. Nakon toga sam dao Svetu pričest na ruku, ali vjerujte mi, ni sada ne znam jesam li u toj zbunjenosti Sveto Tijelo Kristovo dao majci ili dječaku. Što se nakon toga dogodilo sa Svetim Sakramentom tek sam kasnije čuo, ali o tome ne mogu pisati…
Malenom dječaku sam kao i svoj drugoj djeci darovao desetak dana prije prve pričesti križ što je bio znak pristupanja prvoj pričesti.
Nikada nisam niti pomislio da bih bilo kojem djetetu uskratio prvu Svetu pričest, a deset dana prije sva su djeca imala napisane spomen slike za uspomenu prve Svete Pričesti. Premda sam čiste savjesti i nemam se potrebu opravdavati, želim se ovom prilikom ispričati ako sam nehotice bilo koga povrijedio.
Također, po Isusovu primjeru, opraštam svima koji su me klevetali i sramotili mene i Crkvu preko mene. Prije nekoliko mjeseci najavio sam svoj odlazak u svećeničku mirovinu, a mediji su kako sam čuo cinično objavili laž da me biskup smijenio, te da sam potjeran iz Gradišta. Sada se osjećam spreman, spremniji nego prije, ako to Gospodin želi, ostati i dalje u Gradištu župnik. Sve dok Gospodin želi… vlč. Alojzije Asić, župnik župe sv. Franje Asiškog u Gradištu
Bitno.net
wpDiscuz