Jadranko Prlić, prvi i posljednji predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne, napisao je knjigu koja će pod naslovom “Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg-Bosne” biti objavljena u nekoliko svezaka, vjerojatno prije ovoga ljeta. Izvatke koje donosi Večerenji list priredio je sam Prlić u pritvoru Haaškog suda, gdje čeka pravomoćnu presudu nakon nedavno održanog žalbenog postupka u procesu protiv šestorice Hrvata iz BiH. Prliću se na teret stavljaju ratni zločini protiv bošnjačkog stanovništva te je nepravomoćno osuđen na 25 godina.
Piše:Jadranko Prlić
Da bi se moglo sagledati, pa i objasniti ponašanje Hrvata u BiH, nužno je imati u vidu cijeli niz zločina protiv Hrvata u Bosni i Hercegovini koje su počinile JNA i srpske milicije 1991. godine. Za razliku od vlasti Republike Hrvatske koje su organizirals obranu svojih građana 1991. godine, bosanskohercegovačke vlasti u tome razdoblju nisu zaštitile svoje građane, pogotovo Hrvate.
Povlačenjem iz oko 40 vojarni iz Republike Hrvatske, u skladu sa sporazumom JNA i Republike Hrvatske o povlačenju, “JNA je iz Hrvatske izvukla 310 tenkova, 210 oklopnih transportera, 260 topova, 210 zrakoplova i 40 helikoptera…”
U to vrijeme, kako u prosincu 1991. govori član Predsjedništva BiH Stjepan Kljujić, “u Bosni i Hercegovini ima oko 14 korpusa”. Priznaje to u svojoj knjizi i Veljko Kadijević: “Procjenjujući daljnji razvoj događaja, smatrali smo da nakon napuštanja Hrvatske, u BiH treba imati jake snage JNA. To je odgovaralo svakoj realnoj mogućoj opciji razvoja događaja u BiH.”
U svojoj izjavi Zoran Buntić bilježi: “Za razliku od Slovenije i Hrvatske, u BiH se JNA u drugoj polovini 1991. godine u cijelosti transformirala u oružanu silu Miloševićeva režima i vojsku bosanskih Srba te izvršila ‘nevidljivu’ okupaciju više od dvije trećine teritorija Bosne i Hercegovine s ciljem pripajanja tih dijelova BiH Jugoslaviji odnosno velikoj Srbiji.
Okupacija je izvršena tako što je JNA sve vojne efektive koje je povukla iz Slovenije i Hrvatske koncentrirala u BiH zauzimajući sve strateški važne kote, odsijecajući Sarajevo od svih važnih centara (Tuzle, Bihaća, Zenice, Mostara, Banjaluke) te svaku međusobnu komunikaciju između tih centara. Strateško raspoređivanje snaga JNA i srpske vojske u BiH okončano je do konca rujna 1991. godine.”
Prvi napadi na Hrvate
Rat iz Hrvatske počeo se prelijevati u BiH 1991., pogotovo u područja koja su bila većinski nastanjena Hrvatima. Prvi oružani napad izvršila je milicija tzv. SAO Krajine na Uništa, općina Bosansko Grahovo, već 10. svibnja 1991. godine. Tom prilikom Hrvati iz BiH, stanovnici tog mjesta, ostali su, kako bilježe svjedoci, u “bezizglednoj situaciji nakon što su ih opkolili Martićevi odmetnici te selu zatvorili dovod vode”. Odgovarajući na zastupničko pitanje Stjepana Jurkića u Parlamentu BiH 20. svibnja 1991. godine, Vlada SRBiH priznala je nesposobnost policije Bosne i Hercegovine da intervenira u Uništima nakon što je JNA zabranila ulazak.
O ulasku snaga iz tzv. Krajine u Hrvatskoj u Bosnu i Hercegovinu bilo je riječi na sastanku Predsjedništva SRBiH u lipnju 1991. godine. Čak su policijske snage iz Knina organizirale paradu u Drvaru u BiH u lipnju 1991. godine. Glavni odbor HDZ-a zaključuje 6. kolovoza: “Traži se od Vlade BiH da svim zakonskim sredstvima snage MUP-a BiH preuzmu okupirani TV odašiljač na Kozari.”
Vodstvo Hrvata u srpnju 1991. godine zaključuje: “Ocjenjuje se da je stanje krajnje dramatično u cijeloj domovini te da se zbog velikosrpske agresivne politike svakoga trenutka može očekivati oružani sukob širih razmjera. Svakim danom postaje sve očiglednije da tzv. Jugoslavenska narodna armija otvoreno potpomaže velikosrpsku politiku radi stvaranja velike Srbije.”
Dragovoljci iz BiH, Hrvati i Muslimani, odlaze u Hrvatsku u rat, a rezervisti iz Srbije i Crne Gore pristižu u BiH. Mediji bilježe da se uhićuju Hrvati iz Banjaluke koji odbijaju ići na bojište u Hrvatsku.
U kolovozu 1991. formacije JNA (Peti banjalučki korpus) s Teritorijalnom obranom BiH otpočele su napade na Republiku Hrvatsku iz općine Bosanska Gradiška. Izetbegovićeva vlada, možda iz razumljivih, ali ne i razloga zbog kojih bi se mogla ponositi, ističe David Rieff, nije imala jasan stav kada je riječ o ratu u Hrvatskoj. Srpski planovi, kako ih opisuje Veljko Kadijević, bili su vrlo jasni: “Jakim snagama iz rejona Herceg Novi – Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati sa snagama koje stupaju na pravcu Mostar – Split.” Prvi napadi snaga JNA i srpskih paramilitarnih formacija na teritoriju BiH upravo su bili protiv Hrvata: 15. rujna i 6. listopada na Ravno u južnoj Hercegovini.
Genocid u selu Kijev Do
Dijelovi Užičkog (37.) i Titogradskog (2.) korpusa JNA, popunjeni rezervistima iz Srbije i Crne Gore, njih oko 12 tisuća, stigli su u Mostar i Hercegovinu 19. rujna 1991. godine, granatirajući Hrvatsku s tih novih položaja u BiH.
Desetak dana poslije, uključujući trupe koje su se povukle iz Slovenije i Hrvatske, napali su Dubrovnik i Ravno u BiH s pripadajućim selima.
Počinjen je, prema prosudbama povjesničara Jakše Raguža, akt genocida nad hrvatskim pučanstvom u općini Trebinje – Ravno, jer je u selu Kijev Do pobijeno cjelokupno, uglavnom starije pučanstvo. U listopadu su razorena sva hrvatska sela, 22 su osobe ubijene, 19 ih je poslano u zatvor u Bileći (BiH), a preostalo je pučanstvo iz Popova polja protjerano. Ni jedan Hrvat nije bio naoružan, ni jedna jedinica nije bila formirana za eventualnu obranu.
I tom prilikom izostala je reakcija vlasti BiH. Zastupnik HDZ-a Mate Jurković iz Čapljine na sjednici Skupštine BiH upoznao je sa stanjem u Ravnom i jugoistočnoj Hercegovini te zatražio da Skupština osnuje komisiju koja bi posjetila ta područja. Izgleda da je muslimanska politika radije čekala nego da čak i verbalno ide u konfrontaciju s JNA i srpskom stranom. Na istoj sjednici predsjednik kluba SDA dr. Naim Kadić ističe da su “tri Muslimana već ubijena u ovoj republici”, a da još nije otkriven i kažnjen onaj tko je to učinio.
Muhamed Čengić dodao je da se muslimanski narod iseljava iz istočne Hercegovine i iznio zanimljiv podatak: “Mi smo prikrivali da muslimanski narod gine, da se muslimanski narod iseljava, da muslimanski narod mora bježati iz kuća, a vama gospodo, vama Srbima koji ovdje sjedite, ni to nije dovoljno, nego stalno tvrdite da ste vi ugroženi, a mi nismo.”
Zanimljivo je ponašanje muslimanskih vođa u istočnoj Hercegovini za daljnji tijek zbivanja, jer su poznati brojni primjeri implicitne suglasnosti za takvo pomicanje trupa i stvaranje srpske autonomne oblasti s granicom na Neretvi.
Uoči dolaska rezervista, kako dokumentira Željko Raguž, održani su sastanci predstavnika tih općina, nakon čega su Muslimani, na čelu s Rusmirom Mahmutčehajićem, dopredsjednikom Vlade RBiH, i Irfanom Ajanovićem, potpredsjednikom Skupštine Jugoslavije, dali upute “da se napravi otklon od Hrvata i da se iskaže lojalnost dolasku ‘rezervista JNA’.”
Tek nakon mjesec dana od događaja u jugoistočnoj Hercegovini delegacija Republike Bosne i Hercegovine (M. Ljubić, E. Ganić i M. Simović) posjetila je područje Ravnoga.
“Marijofil Ljubić izjavio je da je evidentno da je izvršen genocid nad civilnim pučanstvom. Vojska se čak i ne nastoji opravdati ni jednom riječju za sve ono što je učinila.” Predsjedništvo BiH je tek na sjednici od 29. listopada 1991. zauzelo stajalište “da postoji osnovana sumnja da je u Ravnome i obližnjim selima izvršen zločina nad narodom”.
U jesen 1991. otpočela je, također, agresija na Slunj, Ogulin i Otočac u Republici Hrvatskoj s područja Bihaća. Predsjedništvo HDZ-a BiH na sjednici 26. kolovoza 1991., “osuđuje korištenje teritorija Republike Bosne i Hercegovine za terorističke napade vojske i dobrovoljaca na Republiku Hrvatsku”. U studenome 1991. objavljeno je da je velik broj pripadnika jedinica Teritorijalne obrane iz BiH ubijen i ranjen na teritoriju Hrvatske u oružanim sukobima s hrvatskim snagama. Rezerviste u TO, koji su ratovali protiv Hrvatske, plaćao je Republički štab TO Bosne i Hercegovine.
Nitko ne dvoji da je rat u BiH počeo mnogo ranije nego što je Predsjedništvo RBiH u lipnju 1992. donijelo odluku o proglašenju ratnog stanja, odnosno naredbu o općoj javnoj mobilizaciji od 20. lipnja te godine.
Svi elementi pokazuju da je za Hrvate u BiH rat u toj republici počeo 1991., što je i službeno potvrđeno. HVO HZ H-B definira 20. listopada 1991. kao referentni dan od kojeg se treba utvrđivati razina ratnih šteta.
Poslije je u Federaciji, Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, za službeni početak agresije definiran 19. rujna 1991. godine./HMS/
wpDiscuz