Prvi hrvatski vodič za razvod braka objašnjava kako se pametno razvesti

Motiv kojim su se vodile autorice ‘Vodiča’ Ivana Mijić Vulinović, pravnica s iskustvom na sudu i u privatnoj praksi s razvodom i Karmen Kmetović Prkačin, socijalna radnica i psihoterapeutkinja koja niz godina radi s parovima u procesu razvoda, bio je pružiti pravno i psihološko znanje osobama koje se namjeravaju razvesti ili su proces razvoda već započeli. Vodič bi mogao biti od pomoći i onima koji još nisu načisto oko te teške odluke, a autorice su za tportal opisale s čime će se sve susresti parovi koji se odluče na razvod braka i što su po njihovu mišljenju najčešći problemi.

Glavni razlozi zbog kojih se Hrvati rastaju

Ivana Mijić Vulinović kaže nam kako je, u najkraćim crtama, razlog za razvod braka dugotrajno nezadovoljstvo partnerskim odnosom. To nezadovoljstvo proizlazi iz nerazumijevanja, neusklađenosti i različitog poimanja svog i partnerskog života.

Karmen Kmetović Prkačin pak objašnjava da po njezinu dosadašnjem iskustvu rada s klijentima do razvoda najčešće dolazi kada se jedan od partnera zaljubi u drugu osobu: ‘Preko preljuba većina parova prijeđe, no kada se pojavi zaljubljenost, situacija je drugačija. Dugotrajno narušeni odnosi prije će doprinijeti da potražimo utjehu u nekome tko nas razumije, upravo oni koje je navela i kolegica Ivana.’

Pitanja koja si svi trebaju postaviti prije konačne odluke o razvodu

Kod takve odluke koja će život cijele obitelji okrenuti naglavačke pitanja ima i previše, ali autorice ‘Vodiča’ kažu nam da je na početku važno izbjeći zamku zbog koje će par donijeti pogrešnu odluku. Na pogrešnu odluku najčešće ih navode misli poput onih da u braku treba ostati jer imaju djecu, strahuju od materijalne nesigurnosti ili gubitka kakvog društvenog statusa jer će biti razvedeni.

Po sudu autorica to su zapravo i najteže dileme. Kada ih parovi razriješe i odluče se na razvod, tada se postavljaju nova pitanja poput zajedničkog dogovora oko daljnjeg ostvarivanja roditeljske skrbi.

‘Pitanje oko kojeg se partneri često razilaze i koje u praksi u pravilu bude veliki kamen spoticanja i izvor konflikata je kako roditeljska prava i obveze koje roditeljska skrb podrazumijeva ostvarivati u novim okolnostima’, objašnjava Mijić Vulinović.

Ne treba zaboraviti da osim dogovora oko roditeljskih prava ili podjele bračne stečevine, parovi trebaju razgovarati s članovima obitelji i suočiti se s okolinom, a tu je i mnogo proceduralno-pravnih pitanja kojim redoslijedom obavljati sve što je potrebno.

Najčešće prepreke mirnom procesu razvoda

Među tri najčešće prepreke obično su nerazriješene emocionalne povredekoje sa sobom vuku porive za optužbama, kritikama ili osvetom i na žalost se nerijetko prelamaju preko leđa djece. Parovi se jako teško dogovaraju oko roditeljske skrbi pa se onda upuštaju u borbu oko toga tko će dobiti dijete. Dijete nije stvar, poput stana ili auta, da bi ga nakon razvoda dobila majka ili otac, naglašavaju autorice. Sud odlučuje o tome s kim će dijete otići ili pak ostati živjeti, ali roditeljska skrb ostaje zajednička. Kako bi to ljudima sjelo, u ‘Vodiču’ je čitavo poglavlje posvećeno upravo toj temi. Treći razlog nema veze sa samim parom, već sustavom jer je neorganiziran pa to postaje dodatan izvor frustracija.

Problemi sustava koji sve dodatno otežavaju

Autorice ‘Vodiča’ kažu da je i kod procesa razvoda braka dodatan problem nedostatak adekvatne koordinacije između nadležnih tijela pa onda ljudi, primjerice, bespotrebno hodaju od suda do centra za socijalnu skrb i nazad što produbljuje cijeli problem i težinu razvoda.

‘Po mom viđenju cijeli postupak razvoda izrazito je krut i zastario. Do sada nije bilo adekvatne praktične literature iz koje na jednom mjestu možete saznati sve što vas, kako pravno tako i psihološki, očekuje pa se ljudi nerijetko nađu u čudu kad shvate koliko sve to iziskuje vremena, odnosno angažmana. Vjerujemo da će ‘Vodič’ uvelike će pomoći svima koji ga uzmu u ruke da iz svih psiholoških i proceduralno-pravnih zamki i zavrzlama isplivaju što brže i efikasnije kako bi mogli nastaviti sa životom’, kaže Mijić Vulinović.

Djeca su posebno osjetljiva tema kod razvoda braka, a ona su najvažnija

Prije svega, oba bi roditelja zajedno trebala reći djetetu da se razvode i bez međusobnog optuživanja jer tako djecu zamaraju detaljima tko je kriv i odgovoran za rastavu. Djeci treba dati informacije o tome gdje će ona živjeti i na koji način će se viđati s roditeljem koji nije prisutan. Njima razvod ne znači samo djelomični gubitak roditelja već i promjene u njihovu životu na koje se ponekad vrlo teško prilagođavaju. Ako će se dijete preseliti u drugu kuću ili primjerice promijeniti školu, treba imati na umu da ga treba pripremiti na te promjene te se naoružati razumijevanjem za eventualne poteškoće poput popuštanja u učenju, emocionalnih ispada i sl., naglašavaju autorice.

Nadalje, jako je važno reći da nisu krivi za razvod braka njihovih roditelja jer je to stvar odraslih, a ne djece. Još je važnije skupiti snage i u tom mirnom razgovoru pokazati djeci da ih volite, reći im da činjenica što više nećete biti zajedno nema nikakve veze s ljubavi koju prema njima osjećate.

Mlađa djeca češće osjećaju odgovornost za raspad braka

Djeca u dobi od dvije do tri godine sigurno će primijetiti da jedan od roditelja ne živi u kući, no nije im baš jasno zašto je to tako.

One malo starije koji mogu shvatiti da se roditelji rastaju i da više neće biti u zajedničkom domu, ne smije se stavljati u poziciju da biraju na čiju će stranu stati ili opterećivati s razlozima prekida braka. U njihovim malim glavicama nastaje pomutnja i moguće je da krivnju prebace na sebe, prisjete se nekog trenutka kada ste bili ljuti jer primjerice nisu pospremili igračke pa to shvate kao razlog za razvod, objašnjava Kmetović Prkačin.

Adolescenti se znaju ponekad osjećati napušteno, pogotovo ako jedan od roditelja ne održava odnos. Iako su adolescenti sposobni puno shvatiti, nisu svi isti i potreban je različit pristup. Sve ovisi o osobinama djeteta, komunikacije koju roditelji imaju, promjena koje su se zbile nakon rastave ili međusobnoj komunikaciji između roditelja.

Normalno je da si dijete postavlja razna pitanja zašto je došlo do razvoda braka. Tada je s njima potrebno o tome razgovarati, ali treba voditi računa da se ne govori loše o drugom partneru jer time potičete da se dijete srami oca ili majke i razvijate u njemu loše osjećaje. U redu je pričati o razvodu, ali samo i jedino na način da ukažete djetetu da se niste slagali, da ste oboje griješili i da ste znali bolje tada, da bi se drugačije ponašali.

Karmen Kmetović Prkačin kaže kako iz iskustva zna da je ponekad potrebna velika upornost i vrijeme prije nego što djeca shvate da nisu odgovorna za razvod i da ih roditelji neizmjerno vole: ‘Sjećam se jedne klijentice čija su djeca pripala mužu. Ona se morala odseliti iz obiteljske kuće. Iako je imala određena viđanja svaki drugi vikend, pokušavala je svoju djecu nazivati svakodnevno, a djeca se ne bi javljala na telefon. Stalno su je optuživala kako ih je napustila. Ona im je svakodnevno slala poruke da ih voli najviše na svijetu te se nakon nekog vremena situacija normalizirala.’