Žalbeni postupak na suđenju hrvatskoj šestorci iz BiH u Haagu opet je aktivirao interes šire hrvatske javnosti za ratna zbivanja u BiH i postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Haaški je sud šestoricu bh. Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tijekom rata u BiH, a kazne su bile rigorozne jer im se sudilo na osnovi udruženog zločinačkog pothvata. Hrvatska, kao i prije, kampanjski se sada zabrinula, jer prođu li bh. Hrvati i u pravomoćnoj presudi kao i u prvostupanjskoj, to će zakomplicirati i položaj RH, koja ostaje izložena optužbama da je provodila i agresiju na BiH. Postoji nada da ta presuda bude i drukčija, jer promijenile su se okolnosti, a obrane aktivno objašnjavaju apsurde iz prve presude, gdje se bh. Hrvati primjerice optužuju i za agresiju na vlatsiti teritorij!? Što je, dakle, bila HZHB, ili kasnije preimenovana u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, koja je i formalno ugašena nakon rata i potpisa u Daytonu. Je li bila država, paradržava ili tek svojevrsna zajednica općina koje su formirale obrambeni savez radi opstanka. To relevantno istražuje i govori vojni povjesničar Davor Marijan iz Hrvatskog instituta za povijest, dugogodišnji istraživač Vojnog arhiva MORH-a i arhiva Hrvatske izvještajne službe (HIS-a). Dovršava novu knjigu posvećenu baš hrvatskim zajednicama u BiH u vrijeme rata. Da bi se danas shvatili događaji i razlozi osnivanja HZHB-a, valja objasniti kontekst tog vremena, početka 90-ih.
U BiH pobjedu na izborima odnose nacionalne stranke. I sve tri različito gledaju na budućnost BiH. Muslimanska elita koja preuzima vlast i ima jaku vjersku crtu, formirana je u razdoblju komunizma i tada je bila izrazito prosrpska. Hrvati elite nemaju, uglavnom zato što političkog hrvatstva nakon 1945. u BiH nema, ono je potpuno zatrto. Tko želi biti Hrvat, ide u Hrvatsku, kaže Marijan. Objašnjava da tada postoje tri strategije, Srbi žele Jugoslaviju jer to odgovara njihovu projektu svih Srba u jednoj državi, a Hrvati su tu najslabije organizirani i točno se na njima vidi što im je učinio komunizam. Oni su najmanji od tzv. konstitutivnih naroda, što je ionako bila floskula u BiH, premda zapisana u Ustavu. Stoga Hrvati lutaju 1990-ih. Prvi predsjednik HDZ-a bio je Davorin Perinović, koji je bio više Srbin nego Hrvat. Zamijenio ga je nesretni Stjepan Kljujić, što je bilo daleko od elite. No, Sarajevo i nije bio prostor gdje bi se ta elita formirala, jer su Hrvati tamo malobrojni, a kad si u manjini prilagođavaš se većini. I tako se u HDZ-u BiH dogodio i rascjep koncepata između sarajevskog kruga Hrvata i hrvatskog kruga iz rubnih općina gdje su Hrvati većinsko stanovništvo. Godinama se, međutim, i medijski i politički pažnja davala sarajevskom krugu, kao da su oni autentični zagovornici hrvatstva u BiH. – Položaj Hrvata u BiH ne gleda se kroz osobu Kljujića i Ive Komšića, nego kroz poziciju Mate Bobana, koji jest iz hrvatske sredine, a oni nisu. I danas je to na djelu, pa se nimalo ne čudim inicijativama Katoličke crkve u Sarajevu. To je mentalitet “zimije”, što je turski termin, to je hrvatstvo fra Anđela Zvizdovića, a označava uvjete pod kojima se na islamskom prostoru tretira katolička manjina – šuti, pusti me da živim (nacionalna mimikrija). To je osoba koja plaća harač, šuti, donekle je zaštićena i to i danas gura sarajevska biskupija, kaže Marijan. Hercegovačko je svećenstvo bilo drugo, ono je stalo uz HVO, a ovi nisu, kaže. Ima dojam da su “ovi u Sarajevu stali uz svoje nekretnine, a drugi uz svoj narod”.
Stoga se i dogodilo da su Hrvati bili više okrenuti prema Zagrebu. U BiH je 1991. jedino postignut konsenzus nacionalnih stranaka o tome da dobiju izbore. Podijeljena je vlast, promijenjen ustav, gdje su tri naroda s jednakim pravima, što se često zaboravlja, bez obzira na njihovu brojnost. Iskristaliziralo se da muslimanska elita želi i cilj joj je da BiH postane nacionalna država muslimanskog naroda. Marijan to razumije, no postoje druga dva naroda koji se s time nikako ne mogu složiti. Muslimani su 1990. bili najbrojniji, no ipak manje brojniji od Hrvata i Srba zajedno. Hrvati i Srbi su u političkom smislu bili bliži jedni drugima, jer ni jedni ne žele centraliziranu državu.
Labava zajednica općina
Zašto uopće dolazi do osnivanja Herceg-Bosne? Nažalost, kad se čita bošnjačka publicistika i optužnica iz Haaga šestorki, to je isto štivo. Zajedničko je da se potpuno zanemaruje tadašnje stanje u BiH. Godine 1991. dogodio se rat u RH, a BiH sudjeluje u tom ratu. Veliki dio napada na RH odvija se iz BiH, veliki broj Srba mobiliziranih u JNA (banjalučki korpus, istočna Hercegovina i dio teritorijalne obrane BiH) sudjeluju u ratu protiv RH. Dakle, čuvena izjava Alije Izetbegovića kojoj mnogi aplaudiraju “ovo nije naš rat”, napisana je i izrečena da se ne zamjeri JNA i Srbima. U tim okolnostima dolazi do stvaranja onoga što se naziva Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. Ona je, za Marijana, ali i za primjerice Ivića Pašalića, tadašnjeg savjetnika Franje Tuđmana, bila i ostala zajednica labavo povezanih općina. – Svatko tko tvrdi da je ona bila država ili laže ili ne razumije stvari. I čak kad se kasnije proglasila republikom, u kolovozu 1993., to je bio odraz onih pregovora (Owen-Stoltenberg), kada je u jednom trenutku Izetbegović donekle prihvatio da se BiH formira kao unija triju država, smatra Marijan. Ni zajednica, ni republika HB nisu imale ustav, što je ključna stvar da biste imali državu. Reći da su Hrvati i Srbi napravili istu stvar, a Srbi su već 1991. na 1992. proglasili državu i napravili sve akte, donijeli sve zakone koji je i definiraju kao državu, jest blago rečeno zlonamjerno. HB je, smatraju i Marijan i Pašalić, nastala iz nužde jer je potpuno zakazala središnja vlast, a ponovimo, BiH je aktivno uključena u projekt i rat protiv RH.
Zanimljivo, HZHB nastaje na isti dan kad se u Hrvatskoj smatra da je formalno pao Vukovar i tu se vidi potpuni slom jugoslavenske konstrukcije. Hrvatske općine koje su naslonjene na RH pokušavaju formirati svoju obranu i pripremaju se za rat u BiH, koji počinje u travnju 1992. BiH je ostala kao zemljopisno politički pojam, a opstala je zahvaljujući Hrvatima. No, tada Izetbegović i dalje pregovara s JNA, mimo Hrvata. Igra svoju igru, prigrabio je dužnost predsjednika Predsjedništva premda Marijan misli da, kada su iz njega izašli predstavnici Srba ono više nije imalo legitimitet. I što se događa – srpske snage počinju čišćenje istočne Bosne, u čemu najvećim dijelom i uspiijevaju, zauzimaju prostor duž Drine i počinju čišćenje dijela Bosanske krajine.
Ključne tri točke
Hrvati iz BiH uz pomoć RH uspijevaju tada obraniti prostore i omogućuju da BiH teritorijalno prežive na tri točke. Prva je Šuica – Livno. HVO je izgubio na Kupresu, no pokušaji proboja Srba preko Livna ne uspijevaju. Praktično istodobno oko 10. travnja u Hercegovini kreće napad 4. vojne oblasti JNA s ciljem da izbije na Neretvu. Zaustavljaju ih hrvatske snage na području Čapljine i Stoca. To je bila druga točka, istočna, a na sjeveru je bilo selo u općini Bosanski Brod, Gornje Kolibe, gdje su 16. na 17. travnja 1992. HV i HVO zaustavili pokušaj tuzlanskog korupsa da izađe na rijeku Savu. Tu je stvorena osnova na tri točke za formiranje teritorija na kojemu će kasnije muslimani napasti Hrvate. Državni sustav BiH se raspao i nastala je HZHB kao zajednica općina, što je imalo osnova i u ustavu BiH koji dopušta udruživanje općina. I stoga neki pravnici tvrde da je HZHB bila legalna, ističe povjesničar Marijan. U Haagu je Ciril Ribičić primjerice tvrdio da nije, ali Mato Arlović da jest. Kasnije je započeo rat Hrvata i Muslimana, no u svemu je očito da gdje god su bili Hrvati u većem broju, oni su pružili otpor Srbima. I kad se pogleda na karti gdje se sve Hrvati brane kao najmalobrojniji, to je i danas fascinantno. Proizvod toga je da Hrvata danas u BiH ima tamo gdje je bio HVO, a tamo gdje ga nije bilo više nema ni Hrvata. Od ljeta 1992. se i muslimani uključuju u HVO. Istodobno, mjesta gdje su muslimani većina (Doboj, Stolac, Vakuf) padaju često i bez ispaljenog metka. Danas se može reći da Hrvati nisu imali izbora, braneći sebe tada brane i BiH, dok Izetbegović pregovara s JNA i sprečava otpor i stornira čak naredbe svojih zapovjednika o otporu Srbima. Muslimani počinju nabavljati oružje, koje najvećim dijelom stiže preko Hrvatske. Izetbegović, na sastanku s Tuđmanom u Zagrebu 21. srpnja 1992. doslovno priznaje, “s obzirom na to da vi imate više oružja, možete što hoćete”. No, u jesen 1992. počinju prvi sukobi Hrvata i muslimana, nakon što su muslimani skupili oružje. Kasnije to Izetbegović otvoreno kaže, da “od količine oružja ovisi njegova vizija BiH”. Muslimani su vrlo brzo shvatili da Srbima ne mogu vojno ništa značajnije učiniti. No, s Hrvatima su bili izmiješani i gledamo li 1993., kada izbija hrvatskio-muslimanski rat. Muslimani postižu velike uspjehe u središnjoj Bosni, Konjicu primjerice, znači na području gdje su izmiješani s Hrvatima i gdje ne postoji kontinuirana crta razdvajanja. Tamo gdje je ta crta postojala, ne uspijevaju prodrijeti. Na kraju, Washingtonski sporazum se i potpisuje u trenutku kada je Izetbegović shvatio da ne može uspjeti riješiti do kraja središnju Bosnu. Jer se u veljači 1994. njegov treći korpus Armije BiH raspada, jer kampanja traje predugo, a otpor Hrvata je prejak, što dokazuju i dokumenti. Lašvanska dolina je bila u istom položaju, izolirana i odvojena, poput muslimanskih enklava u istočnoj Bosni, koje su na kraju pale, ali hrvatske enklave nisu. Istina, enklave Žepče i Kiseljak bile su dijelom naslonjene na Srbe preko kojih je stizala pomoć, no to se puno plaćalo.
Izetbegovićev koncept
Dakle, HB, drži povjesničar, nije bila država i ne postoji ni jedan akt gdje stoji da se ona želi odvojiti od BiH. Niti je Franjo Tuđman htio odvojiti HB. On je smatrao, potpuno opravdano, da BiH bez jamstava okolnih susjeda nije održiva. A Srbi su prekršili to jamstvo. U uvjetima kada jedan susjed dovede u pitanje teritorij BiH, što ostaje drugom, pita se Marijan. Objašnjava da se Izetbegović zalagao za tzv. građansku opciju u BiH, s ciljem da većina dominira. Jedan čovjek, jedan glas bila je opcija Miloševićana razini Jugoslavije, a Izetbegovića na razini BiH. To jest normalan način funkcioniranja u građanskoj državi, ali u višenacionalnoj nije. Tuđman prihvaća realnost i njegova se politika prema BiH formira u okvirima šire politike, a međunarodna zajednica već u startu BiH tretira kao problem koji se treba riješiti na isti način kao problem Jugoslavije, dakle podjelom. No, problem je što u BiH ne postoje granice. Postojao je Vance-Owenov plan, ali muslimani su ga odbijali i na koncu su tu uniju tri republike uništili Amerikanci. Mate Boban je, kaže, proizvod rata. I bio je nedorastao toj funkciji, tvrdi Marijan te dodaje da je i HVO više bila milicija, obrambena formacija koja je pokušavala braniti svoj prostor, a ne vojska. I povjesničar Ivo Lučićdokazuje da je riječ tek o obrambenoj zajednici. – To jasno potvrđuju svi dokumenti od osnivačkog akta pa do posljednje odluke koju je ta zajednica/republika donijela. U Odluci o osnivanju naglašeno je da će HZHB „poštovati demokratski izabranu vlast Republike BiH sve dok postoji državna nezavisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju”.
Danas se zna da je RH u odnosu prema HZHB pazila da ne ugrozi svoj interes, što je imalo i dobrih i loših strana. U studenom 1991. postojala je jedna struja koja je pokušala proglasiti pripajanje RH, no Tuđman nije pristao. Dakle, HZHB je uvijek funkcionirala u okvirima BiH. Isto tako, koliko god da je RH pridonijela opstanku hrvatstva u BiH, i Hrvati iz BiH dali su svoj oboj ratu za opstanak RH. Prema vojnom registru, u ratu u RH sudjelovala je 41 tisuća osoba rođenih u BiH. HVO je pak, po procjeni, imao oko 45.000 ljudi, a dugo je bio vojska s najvećim brojem pripadnika drugih nacionalnosti. Značajan postotak Bošnjaka bio je u operativnim zonama jugoistočna Hercegovina i Bosanska Posavina. U OZ Srednja Bosna nije bilo Bošnjaka, a u sjeverozapadnoj Hercegovini značajniji ih je postotak bio u brigadama Petar Krešimir IV iz Livna, Rame i Prozora. Početkom lipnja 1993. brigada Rama imala je u svojem sastavu 23,3% muslimana u brigadi. Brigada Petar Krešimir IV 24,85%, a brigada Kralj Tomislav iz Tomislavgrada, Kupresa i Posušja 9,69% muslimana.
Napadi na Hrvate
U travnju 1993. Armija BiH napada Konjic, događa se pokolj Hrvata u Trusini, no istog dana događaju se i Ahmići, za koje naprotiv svi znaju. Ahmiće su posebice Britanci eksploatirali do besvijesti kako bi dokazali da u BiH rat vode svi protiv svih. I to postaje opterećenje za RH. Nekoliko puta se HVO koncentrirao da riješi neka područja, no akcije su svaki put prekinute iz Zagreba. I onda se dogodila eskalacija muslimansko-hrvatskog sukoba u ljeto 1993., pa je RH bila prisiljena aktivirati pomoć i u srpnju 1993. počinje angažman HV-a, kad su stvari otišle kvragu. Dana 30. lipnja došlo je do izdaje muslimana u HVO-u koji prelaze na drugu stranu i pada sjeverni logor, a mnogi Hrvati bivaju zarobljeni. Tako je palo i Podveležje bez ispaljenog metka. Nakon tog događaja HVO više nema izlaza i krenuo je razoružati sve muslimane unutar HVO-a, a nastaju i logori za zarobljenike. Razlika između muslimana i Hrvata tada je u tome da je Armija BiH provodila temeljito etničko čišćenje Hrvata u BiH s namjerom da stvori svoj prostor, a Hrvati su na to reagirali zato što nisu imali izbor, smatra povjesničar Marijan. Nažalost, morali su razoružati i zatvoriti oko četiri tisuće vojnika na području od Mostara do Stoca. I onda svi znaju za Dretelj, Gabelu, Helidrom, premda je bilo i daleko gorih stvari na muslimanskoj strani. – Nigdje se okrutnost HVO-a ne može mjeriti s onim što su muslimani radili Hrvatima u Bugojnu i Konjicu, kaže. Istina, HZHB je imala i svoje oznake, zastavu i grb, dokumente, registarske pločice, ali je i u službenim dokumentima u zaglavlju pisalo “Bosna i Hercegovina”. HZHB nestaje s potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, kad su se Amerikanci napokon umiješali da zaustave rat 1994. Marijan ističe mnoge apsurde tog doba. Hrvati su odlučili na referendumu o nezavisnoj BiH, a time su zapravo pomogli da se nadglasa jedan od konstitutivnih naroda, a to su Srbi. To je kontekst, da su sva muslimanska preglasavanja Srba 1991. postignuta uz pomoć Hrvata. Izetbegović je Hrvatima bio obećao “njihovu državu”, on je, pokazalo se, obećavao sve, no lagao je.
U intervjuu pred smrt čak je priznao da je njegova taktika bilo laganje. A strategija stvaranje muslimanske države od BiH. Dakle, bez analize lika i djela Izetbegovića, kojemu ću Marijan, kaže, posvetiti posebno poglavlje u novoj knjizi, ne može se shvatiti ni muslimansko-hrvatski rat niti rat u BiH. On je ključ cijele priče jer Izetbegović vara, za razliku od Tuđmana, koji nije imao dvoličnu politiku prema BiH. – On je glasno i jasno govorio što misli o BiH, jednostavno nije vjerovao u BiH i danas se možemo samo pitati je li u tome bio u krivu.
No, bez obzira na to mišljenje, podržao je granice BiH. Volio bih vidjeti dokaze da je činio drukčije, kaže Marijan. U današnjem obrascu ponašanja državnih vlasti BiH on može prepoznati nastavak Izetbegovićeva ratnog obrasca. U pravosuđu BiH za Hrvate vrijedi jedan obrazac suđenja, za muslimane drugi.
Da se Hrvatima sudi po lošijem zakonu koji govori o zapovjednoj odgovornosti i udruženom zločinačkom pothvatu, a Bošnjacima za individualnu odgovornost. I to je onda država, zaključuje Marijan.
wpDiscuz