Ambasada ili veleposlanstvo je diplomatsko državno predstavništvo u drugoj državi. A posao predstavništva je, kao što uglavnom znamo, predstavljanje. Doduše, postoje dvije vrste predstavljanja, autentično i lažno. Autentično predstavljanje bi bilo kada bi recimo ambasador neke države u drugoj državi predstavljao stavove i načela svoje države pazeći da ne ugrozi zakone svoje ni druge države. Takvih ambasada i takvih predstavništva u praksi, hvala Bogu, imamo puno. S druge pak strane, lažno predstavljanje bi bilo kada bi ambasador(ica) jedne države u drugoj državi proklamirala stavove suprotne stavovima svoje države ne pazeći da ne prekrši zakone svoje, a ni druge države. Iako su takva predstavništva, opet hvala Bogu, u svijetu rijetka, na malom komadiću zemlje zvanom Bosna i Hercegovina imamo udžbenički primjer i takve ambasade. Radi se o ambasadi koja proklamira interese suprotne ustavima države iz koje dolazi i države u koju dolazi. Naravno, a opet i nažalost, radi se o američkoj ambasadi.
_______piše: Marijan Knezović I poskok.info
SAD je zemlja slobode. U najgorem slučaju, SAD je zemlja koja pledira slobodi u svoj svojoj različitosti i bipolarnosti. Zemlja je to u kojoj je sloboda govora ustavna svetinja, a individualna sloboda čovjeka konačni cilj. Zemlja je to koja unatoč mračnoj prošlosti punoj rasne segregacije danas ujedinjeno stoji u zaštiti digniteta čovjeka bez obzira na njegovu rasu. Zemlja je to koja je puno griješila i puno griješi, ali nerijetko na greškama uči. Nažalost, za njihovu(?) ambasadu u Sarajevu, to se ne može reći.
Američka ambasada u Sarajevu kataklizmički se pretvorila u instituciju koja kontinuirano narušava ugled SAD-a. Štoviše, takva nipošto emancipirana institucija sustavno guši san koji je putem filmova, glazbe i umjetnosti postao svjetski prepoznat kao slobodarski mainstream modernog doba. Taj američki san, vješto prešućen od strane onih koji su plaćeni da o nedosanjanom pričaju, umro je u društvu kojemu je najpotrebniji. Bosni i Hercegovini, podijeljenoj kakva je, jedino težnja za uzajamnim poštovanjem bez obzira na različitosti mogla je nadomjestiti ratom devastirane i potrošene snove. Oni koji su nas takvom poštovanju tobože podučavali ni sami nisu svladali fundamente vlastitog gradiva. A nakon toga, neizbježno, ne dolazi do stagnacije, već do degradacije poštovanja.
Američka ambasada, koja se godinama postavljala kao arbitar moralnosti, pravednosti i slobode, mjereći ih isključivo bošnjačkim mjernim jedinicama, pretpostavila je pravednosti nacionalni predznak, a pravednost ga nema. Ako bi, kojim slučajem, jedan od nacionalnih predznaka pravednosti bio bliže pravednosti od drugih, to je rijetko onaj većinski. Cijenu takvog kalkuliranja, bezdušnog i politički prevrtljivog primitivizma, u kaljuži svog beznađa najviše su platili Indijanci. Danas nas uče kako su takve priče obavijene velom prošlosti, ali u tom istine nema. Simultano se i danas događaju nepravde pod krinkom onih koji su sebi uzeli za pravo ruglu izvrgavati ideale svojih država. U tom opisu, opet je najvećim fontom ispisano ime Američke ambasade u BiH.
Sramotno je, ili bi barem trebalo biti, da se američka ambasada spušta na razinu dnevnopolitičkog suda u jednom globalno marginalnom društvu kao što je bosanskohercegovačko. Ista ta ambasada, kršeći osnovna načela svojih ustavnih amandmana, pokušavala je i uspjevala kadrovirat diplomatsku mrežu Bosne i Hercegovine. Teško je vjerovati kako su Hrvati koje je ambasadorica Cormack diplomatskim utjecajem ocrnila i odbacila, opasni po američko društvo i američki sustav vrijednosti. Dapače, u kontekstu onoga što se događalo, eventualni konzuli bili su „veći Amerikanci“ od američke ambasadorice baš kao što su kroz povijest neki mučenici bili „veći katolici“ od tadašnjih papa. A to je, iako tužna, barem zanimljiva priča.
Znači li ambasodorici Cormack išta 11. rujna? Ako uistinu žali za tisućama pobijenih Amerikanaca, kako je moguće da iz njezine ambasade cure povjerljive informacije u ruke onih koji su prijateljevali s inicijatorom napada na SAD, samim Osamom Bin-Ladenom, te mu izdavali diplomatske putovnice i sjedili s njim na ručku barem tri puta u Bosni i Hercegovini prije napada na blizance, a možda i više puta? Zanima me, po inerciji zbunjenosti, koji je to građanin SAD-a otišao na biračko mjesto i zaokružio Osamu Bin – Ladena? Vjerojatno nijedan. I baš zato, termin lažnog predstavništva, nije pogrešan. Koji je to građanin SAD-a izabrao podržati paranacistički režim u Bosni i Hercegovini? Vjerojatno nijedan. Ali zato američkoj ambasadi nije bio problem dirigirati proustaškom vladom. Kasnije, začudo, ta ambasada se brinula da u zemlji slobode ne završe „ustašoidni četnici,“ kako su mediji opisali Ivana Šušnjara, čovjeka koji je trenutno negdje po Bosni i Hercegovini iako je imenovan za generalnog konzula u SAD-u. I to, da se razumijemo, nije problem Bosne i Hercegovine, već SAD-a. Paradoksalno je da ambasada SAD-a pokušava braniti BiH od političara koji su legitimno i legalno u BiH izabrani. Za promjenu, logičnije bi bilo da slobodarski nastrojeni građani BiH krenu braniti SAD od njihove ambasade, budući da je intelektualni nesrazmjer u tom slučaju veći, a lažno predstavljanje znakovitije.
No, u cijeloj priči lijepo je znati kako u ovom trenutku šefovi kompromitirajuće ambasadorice znaju kakvom je ruglu izvrgnuta zemlja nad čijim ustavom prisežu kako će se boriti za američki narod. Onaj narod koji je od ruke terorista 2001. pretrpio jednu od najvećih tragedija ovog stoljeća. Onaj narod koji ne zaslužuje da njihova ambasada šuruje s radikalnim islamistima nauštrb prijateljskog naroda s kojim dijele vrijednosti slobode. Onaj narod koji uživajući u svojoj slobodi zasigurno većinski želi slobodu i za druge. A sloboda uz diskriminaciju s kakvom se Hrvati u BiH suočavaju, ne postoji. Osim možda u spisima američke ambasade u danas etnički čistom Sarajevu.
wpDiscuz