Ece Temelkuran: Trebat će puno vremena da se Erdogan sruši

Ece Temelkuran jedna je od najpoznatijih turskih novinarki i književnica. U nekoliko je navrata zbog različitih pritisaka napuštala Tursku i odlazila u egzil, a trenutačno boravi u Zagrebu. Još za studija prava započela je raditi kao novinarka, da bi prvu knjigu ‘Sve su žene zbunjene’ objavila 1996. Od tada niže i novinarske i književne nagrade. Kao kolumnistica najpoznatijega turskog dnevnog lista ‘Milliyet’ radi od 2000., a njezine knjige ‘Planina boli’ i ‘Izdanje o rubu’ prevedene su 2010. i na engleski. Potkraj 2011. na TV postaji Habertürk dobiva otkaz zbog priloga o masakru turske vojske nad 34 kurdska civila, uglavnom tinejdžera, u selu Uludere pokraj tursko-iračke granice. Surađuje s brojnim internacionalnim medijima, a redovito piše za ‘Le Monde diplomatique’ i ‘The Guardian’.

Kad me internacionalni mediji pozovu da govorim o turskim progresivnim i sekularnim snagama, osjećam se kao Emma Thompson u završnoj sceni filma ‘U ime oca’: dok oslobađa svog klijenta iz zatvora, doslovno se guši od sve te nepravde

Lani je na engleski prevedena vaša knjiga ‘The Insane and the Melancholy’ u kojoj govorite ne samo o Erdoganu nego i o činjenici da je Zapad više od jednog desetljeća konstruirao turski identitet izostavljajući turske intelektualce, sekulariste, progresivne i obične ljude. Kako se osjećate kad vas vodeći svjetski mediji pozivaju da govorite o ljudima čije su postojanje godinama ignorirali?

Kad su Recep Tayyip Erdogan i njegov AKP stupili na scenu, postali su dijelom većega političkog projekta nastalog nakon 11. rujna 2001. Bili su dio ‘globalnog lijeka’ koji je svijet smislio za borbu protiv tzv. radikalnog islama i terorizma. Erdogan i njegova partija bili su zaista dobrodošli na svakoj političkoj pozornici na planetu zbog navodno savršenog braka umjerenog islama i demokracije. Dok se taj brak slavio diljem svijeta i u svakome intelektualnom krugu, previdjela se činjenica koju ste spomenuli: da u Turskoj postoje progresivni, sekularni ljudi koji su imali sumnje prema Erdoganovoj vladi, a takve su sumnje s vremenom postale legitimne i jako istinite. Kad je svijet shvatio da je cijela priča oko savršenog braka smeće, bilo je prekasno. Svijet i svjetska inteligencija nisu imali previše dodira s turskim sekularnim i progresivnim snagama, a danas su, nažalost, svi ti ljudi u egzilu, zatvoru ili trpe ozbiljnu represiju vlasti. Kad me internacionalni mediji pozovu da govorim o njima, osjećam se kao glumica Emma Thompson u završnoj sceni filma ‘U ime oca’: dok oslobađa svog klijenta iz zatvora, doslovno se guši od sve te nepravde. Turski referendum u travnju vjerojatno će dovesti do vlasti samo jednog čovjeka. Ljudima danas postaje jasno da bi njihovo ‘ne’ na tom referendumu za njih brzo moglo postati i sigurnosnim pitanjem, pitanjem života i smrti. Mnogim ljudima otpor prema tom referendumskom pitanju donosi golem rizik, ne samo zbog eventualnog protestiranja na ulicama nego i zbog jednostavnoga korištenja glasačkog prava. Zato se i dalje gušim, jer je prekasno za puno drugih stvari.

Nije jednostavno biti dijete zla

Potkraj prošle godine u britanskom ste ‘Guardianu’ iznijeli tezu da je borba za istinu u Turskoj izgubljena. Čini se da i mi u Europi već polako posustajemo s takvom borbom, da populističke laži postaju primamljivije od novinarskih fakata i činjenica koje iznose intelektualci i da se pripadnost eliti ostvaruje jedino putem poslušnosti i oportunizma?

Kad mi netko postavi ovakvo pitanje, uvijek se sjetim pada Berlinskog zida. Da, realni socijalizam bio je autoritaran i despotski, počinjeni su zločini u državama iza željezne zavjese, ali trijumf Zapada nad nekadašnjim Istočnim blokom bio je istovremeno i okrutan i naivan. Zaista su vjerovali u to da su porazili ideje socijalizma i da kapitalizam više nikad neće imati konkurenciju u povijesti čovječanstva, da više ničim ne može biti izazvan i da je on jedina, ultimativna istina. Ako obrišete sve progresivne misli i svu lijevu misao s političke pozornice, nakraju završite s Trumpom i njemu sličnima. Tada umjesto umjetnika, pisaca ili intelektualaca Kardashiani postaju najznačajnijim društvenim figurama. U društvu u kojem je intelekt viđen kao opasna devijacija, nepotreban luksuz ili razonoda za ‘maminu dječicu’, završite u totalnoj ignoranciji ili hvaljenju neznanja. Nije tu samo riječ o političkom mišljenju nego i o etici i filozofiji. Kapitalistička percepcija ljudskog bića je takva da smatra da mu je osobni interes najvažnije ponašanje. Smatram super dosljednim da se zbog takvih ideja na kraju izrode Trump, Marine Le Pen ili netko drugi od desnih populističkih lidera u usponu. Interesantno mi je da svi oni koriste identične parole. Znamo da je to globalni trend koji je započeo s Putinom, a nastavljen je s Erdoganom; trojanski konji koji su jahali po Europi sada su već prešli Atlantik i završili u Washingtonu. Svi oni koriste iste riječi: mi smo pravi ljudi, ovo je kraj vladavine opresivnih elita, dolazi prava demokracija. Tih nekoliko fraza već godinama slušamo u Turskoj, točno te iste riječi. Nije to gubitak istine, nego zamjena istine njihovim lažima.

Ako obrišete sve progresivne misli i svu lijevu misao s političke pozornice, nakraju završite s Trumpom i njemu sličnima. Tada umjesto umjetnika, pisaca ili intelektualaca Kardashiani postaju najznačajnijim društvenim figurama

Dakle tvrdite da smo prošli taj moment postistine?

Da. Naravno da nova generacija medija, poput društvenih mreža, znači da je bina posvuda i da je svatko spektator: postaje izuzetno jednostavnim umnožiti istinu ili je raširiti i pretvoriti u kaos. Glavna je, ujedno i toliko smiješna stvar to da govorimo o činjeničnoj istini, realnosti, na koju onda reagiramo rečenicom ‘ja u to ne vjerujem’. Upravo te riječi postaju važnima, jer je ‘vjerovanje’ postalo suprotnost ‘znalačkom’. ‘Vjerovanje’ je postalo važnim u trenutku kad je svijet porobljen identitetskim politikama, odmah nakon pada Berlinskog zida; iskaz tipa ‘ja vjerujem i to je dio mog identiteta’ onda se ne može propitivati jer je dio identiteta. I tako su ljudi postali zbunjeni: nečija se istina ne može propitivati jer je ta istina dio nečijeg identiteta, nečiji se identitet mora poštivati jer donosi jednu takvu istinu. Naravno da je to glupost.¸

U predgovoru hrvatskom izdanju knjige ‘Planina boli’ kažete da svaki narod krije grijeh o kojem se stidi govoriti te da bi vjerojatno i Hrvatska puno toga mogla ispričati, samo kad bi bila sigurna u naklonost i dobronamjernost slušatelja. Zašto je tako teško priznati zločine koji su se dogodili u ime nacije?

O tome sam govorila u knjizi: nije jednostavno biti dijete zla. Ljudi ne mogu reći da su svi ljudi ili ljudske zajednice počinili zločine, pa je u redu što su i naši preci to učinili. Naravno da to pogađa njihovu osobnost i naravno da ne žele tugovati zbog prošlosti, nego gledati prema budućnosti. Možda je u ljudskoj prirodi da samo želi nastaviti dalje. Možda to ima veze s kontinuitetom, a žaljenje im taj nastavak čini teškim. Možda je to sindrom Lotove žene koja okreće glavu i gleda unatrag usprkos božjoj zabrani, pa se pretvara u stup soli; ljudi se možda ne žele okretati unatrag upravo zato da se ne bi pretvorili u takav stup. Ali ja vjerujem u pričanje priča i mislim da se pripovijedanjem iz bilo kojeg zla može isisati zlo realnosti. Povijest bi trebalo staviti u priče, kako bi je mogle provariti generacije koje dolaze.

Noćna mora bez kraja

Na koji način vidite svoj egzil i istodobne migracije ljudi iz Sirije, koje Europa pokušava zaustaviti kod Turske?

Vjerujem da se ljudi zbog politike i aktualnih ratnih zbivanja pomiču s juga prema sjeveru. Neki idu sjeverno prema Turskoj, a ja primjerice idem od Turske sjeverno prema Zagrebu. Mislim da će se takva pomjeranja nastaviti. Međutim, moja je situacija puno luksuznija u odnosu na njihovu i ovo mi nije prvi put da sam u inozemstvu; uvijek je to zato što moram napisati knjigu i onda neko vrijeme biti izvan Turske. Kad ste pisac, jedini vaš dom je ono mjesto gdje pišete. Pišete li izvan svoga pravog doma, to mjesto s vremenom postane vašim domom. Ne govorim to zato da budem poetična, nego zato što je to istina. Ne razmišljam o tome gdje živim i kako ću živjeti, nego o tome što ću i kako napisati, pa se prema tome tako i odnosim. Mislim da vas to onda na neki način odmiče od pitanja izbjeglištva i migracija. Postajete beskućnikom i živeći tu beskućnost kreirate si dom. Mislim da je Rosa Luxemburg rekla da zatvoreni unutar zatvora morate izgraditi svoj vlastiti zatvor, jer jedino tako možete biti slobodni od zatvorske discipline, jedino kroz još veću osobnu disciplinu možete kreirati vlastitu slobodu. Mislim da upravo to radim i nastojat ću raditi i dalje: ako sam beskućnik, probat ću postati još većim beskućnikom, kako bi pisanje postalo mojim jedinim domom.

Vojni udar u Turskoj usporedili ste s nogometnom utakmicom u kojoj nakon 90 minuta igre uvijek pobijede Nijemci, dok 48 sati od vojnog udara uvijek budu ubijeni ljevičari, bez obzira na to tko ga je izveo. Postoji li uopće u Turskoj otpor nakon puča?

Mislim da je to zanimljivo pitanje o kojem upravo i sama moram napisati članak. Prije nekoliko dana, turska vlada je tijekom samo jedne noći uklonila više od dvije stotine akademika, a broj ljudi koje je nakon propalog vojnog udara maknula s posla prešao je 4800. Sveučilišta u Ankari reagirala su sloganom ‘Dolje despotizam, neka živi sloboda’. Riječ je o paroli pod kojom su mladi i progresivni prosvjedovali protiv Abdula Hamida II., jednog od najvećih tirana u povijesti Carstva, i nakraju ga uspjeli srušiti. Sadašnji slogan je veoma komplicira referenca, ponajprije stoga što je sam Erdogan njegov izuzetno velik poštovatelj. Ljudi u Turskoj su toliko umorni i iscrpljeni i na sve to imaju pravo, ali zanimljivo je da se danas vraćamo u Osmansko Carstvo ne samo zbog sultanskih ambicija Erdogana, nego i zbog sličnog načina otpora koji mu se pruža. Mislim da je to i interesantno i ironično.

Ipak, tvrdili ste da dosadašnji protesti nisu uspijevali jer se samo suprotstavljalo, a ne i realno zahtijevalo?

Ljudi su se zaista, doslovno na ulici, borili za svoja prava, poslove i živote. Europljani i Amerikanci su nevjerojatno sretni, jer su njihovi desni populisti toliko očiti. Erdogan je, kao i Putin, na vlast došao pričajući priču o dolasku demokracije, dao je sva ona obećanja koja su mnogi očajnički željeli čuti. Zato će trebati puno vremena da se sruši. Uvijek se diskutiralo o tome treba li pričekati ili reagirati odmah. Kad su svi bili sigurni da njegova vlast vodi autokraciji i despotizmu, bilo je kasno jer su sve političke organizacije već bile disperzirane ili rasformirane. Kad je došlo vrijeme da se iziđe na ulice, oklijevalo se, a kad se nakraju izišlo, više nije bilo drugog zahtjeva osim izgovoriti ‘ne’. Kritizirala sam to, ali sam istodobno i dobro razumjela razloge takve situacije, naročito nakon protesta u parku Gezi. Ljudi su ubijeni, dijete je ubijeno, svi su radili koliko god su mogli i bilo je nevjerojatno koliko su spremni na žrtvu. Zaista nije lako odgovoriti na vaše pitanje, jer sve to izgleda kao noćna mora bez kraja. Znam da puno ljudi planira napustiti državu i mislim da će referendum u travnju u tom smislu biti prijelomni trenutak.

Novossti