HERCEGOVAČKI PARTIZAN: Preminuo Jure Galić

Preminuo je Jure Galić, hercegovački partizan i dugogodišnji predsjednik SABNOR-a u BiH.
Nositelj je Partizanske spomenice, dobitnik Nagrade ZAVNOBiH-a, jugoslovenske književne nagrade ‘4. juli’, kao i brojnih ratnih i mirnodopskih odlikovanja.
Ispraćaj će biti upriličen u utorak, 6. prosinca na groblju Bare, priopćeno je iz SABNOR-a u BiH.
Jure Galić je rođen 20. rujna 1921. godine u Bijači kraj Ljubuškog.
Kao pripadnika Biokovskog partizanskog odreda od njegova osnutka 7. lipnja 1942. godine optuživalo ga se za brojne ratne i poratne zločine u trokutu Metković – Biokovo – zapadna Hercegovina. No kao što nikada niti za jedan zločin KPJ nitko nije odgovarao tako nije niti Jure.
On sam tvrdio je da su sva ubojstva, u kojima je on osobno sudjelovao, počinjena u vihorima rata.
Međutim, širom Hercegovine, najveća ubojstva počinjena su 50-ih godina. Od područja Livna do Ravnog, pobijeno je što u ratu što u poraću, 24.000 ljudi.
Na samom ZAVNOBIH-u, stoji dio teksta u kojem se najavljuju zločini nad Hrvatima Hercegovine debelo nakon rata. Kako se uostalom dogodilo.
U svakom slučaju, postoje pošteni partizanski borci Hercegovine, antifašisti, čiju je borbu, komunistički zločin okaljao tako da nikada za života nisu stekli priznanje i slavu kakvu zaslužuju. Mrziti njih, zbog zločina njihovih šefova nije pošteno niti ljudski. Biti pošteni antfašist, Hercegovac, u ono doba, bila je iznimna hrabrost pogotovo zbog jačine Ustaškog pokreta u Hercegovini koji je unovačio znatno više sela i mladosti tog vremena. Bijača je jedno od rijetkih sela gdje je bio jak partizanski pokret.
Pripadnost vojskama, u to doba, bila je često tek samo splet okolnosti. “Bio si vojnik one vojske koja te prva na njivi pokupila, a ljudi su od bijede i gladi, u vojsku znali ići radi dobrih i suhih čižazama i tople odjeće” – znali su govoriti stari.
U samom centru Ljubuškog, bio je postavljen impozantan partizanski spomenik koji je 90-ih maknut kao i većina komunističkih spomenika ne samo u Hercegovini nego i širom Hrvatske. Pod njim leže kosti običnih vojnika. Koji su također nečiji sinovi i kćeri.  Nalogodavci zločina tamo ne leže. Pripadnik svake vojske trebao bi imati dostojanstveno obilježje. Jer ne kreira on zlo, on je samo kotačić u rukama zla.
Kultura sjećanja kod nas je inače još uvijek apstraktan pojam. Jedan takav partizanski spomenik, autorsko djelo kipara Njirića, u Širokom je doslovce smrvljen i odstranjen, umjesto da je kao svjedočanstvo vremena premješten. Ljudi i dalje u spomenicima vide emociju, umjesto da ih shvate isključivo kao svjedočanstvo vremena i ništa više.
No kako komunisti i danas ne dozvoljavaju dekonstrukciju mita o dobrom komunizmu, i njegovo smještanje na povijesnu deponiju gdje mu je kao režimu i zločinu i mjesto, u tim spomenicima mnogi još, uvijek na žalost vide prijetnju. Što je opet tužno, budući da mnogi od tih spomenika predstavljaju i vrhunsko umjetničko djelo i šteta ih je i s povijesne i umjetničke strane micati iz javnog prostora.
Najbolji primjer odnosa prema  vlastitoj prošlosti i vlastitim vojnicima danas jeste odnos Njemačke. Premda se njemačko društvo iznimno suočilo s vlastitom prošlošću, i osudilo zlo, oni i danas ulažu dosta novca na istraživanje grobišta vlastitih vojnika iz drugog svjetskog rata, koje potom dostojanstveno pokapaju.
Ukoliko je Jure Galić bio pošteni antifašist, laka mu bila hercegovska zemlja, ukoliko je pak bio na strani OZNA-e i činio zločine, Bog nek mu sudi. Povijest će kazati hoćemo li se njime ponositi ili nećemo.
Šteta je što on sam nije više svjedočio o tom vremenu i dao odgovore na mnoga pitanja koja Hercegovina i danas traži.
Poskok.info