Legendarni urednik Đelo Hadžiselimović za mirovinu odabrao – Istru

Ako ćemo se voditi onom da je legendarni urednik HTV-a Đelo Hadžiselimović čovjek koji odabire samo najbolje i uz čije su dokumentarce stasale generacije i generacije gledatelja, tada i njegov odabir Istre kao mjesta za život govori nešto. Đelo Hadžiselimović prodao je apartman na Hvaru, kupio kuću u Istri i odabrao da će to biti njegov novi dom u kojem će provoditi umirovljeničke dane.Iako je u mirovini već godinu dana, on je sve samo ne tipični penzić. Mjesecima smo se dogovarali za susret. Prvo je bio u Zagrebu, pa u Cannesu, pa opet u Zagrebu, pa na odlasku iz Istre i sredinom tjedna ulovili smo ga u Poreču gdje je, logično, moderirao 6. PorečDox, međunarodni festival dokumentarnog filma. Razgovor smo započeli temom koja je bila goruća toga dana, odnosno američkim izborima i novim predsjednikom Donaldom Trumpom.
– Ne znam što da vam kažem. S jedne strane izgleda da je on, kako ga predstavljaju u medijima, neki komedijaš, od onog njegovog reality showa »The Apprentice«, pa do izjava izvan svake pameti o tome da će zabraniti Meksikancima i muslimanima ulazak u zemlju. Hillary Clinton je, s druge strane, kontinuitet američke politike. E sad, izgleda da je ljudima u Americi dosta kontinuiteta i da traže novo lice, pa makar to bio i Trump. Očito je u Americi porastao taj ksenofobni element. On mi kao osoba ne ulijeva neko povjerenje, a s druge strane iza njega stoji tako moćna administracija da ja mislim da mi nećemo osjetiti nikakvu razliku.

Projekt – mirovina

Slična se situacija događa i u Europi, gdje su ksenofobija i nacionalizam sve izraženiji, a desnica posvuda preuzima vlast?
– Točno. Vidite što se događa u Francuskoj, pa Brexit. No, moram priznati da je i meni malo dosta tog kontinuiteta američke politike, samo idu okolo i izazivaju ratove. Pogledajte što su napravili od Bliskog istoka, Libije, Sirije i svega. Onda samo kažu »Pogriješili smo«. Mislim, pogriješili su i ostavili milijune mrtvih iza sebe.
No, vratimo se mi na svakodnevicu. Nakon što ste 40-ak godina odabirali i uređivali dokumentarce koji su mnogima odredili djetinjstvo i otkrivali nam udaljene, ali i naizgled bliske kulture, svjetove, prirodne i društvene fenomene o kojima nikada ne bismo saznali ili nismo na taj način o njima razmišljali, sada ste odabrali Istru u kojoj uređujete svoj vrt.
– Ja Istru volim već jako dugo. A kako sam u Poreču počeo raditi PorečDox, sve mi se više i više tu dopadalo i to je odigralo dosta veliku ulogu oko mog mirovinskog projekta. Svatko tko ide u mirovinu, de facto si mora osmisliti neki projekt: posvetiti se ribolovu, lovu… Moj projekt za mirovinu je Istra. Oduvijek imam puno prijatelja ovdje, a sve više mojih prijatelja iz Zagreba dolazi u Istru, tako da ovdje već postoji naša mala kolonija. Imam sreću da sam u mjestu Peršurići kod Višnjana, gdje su mi susjedi predivni ljudi s kojima se vrlo rado i lijepo družim i mislim da sam našao savršeno mjesto. I to je nešto predivno, posebno što se mene tiče. Jer ja sam rođen u stanu, roditeljskom, pa sam onda sebi kupio stan, pa sam onda kupio apartman na Hvaru, pa sam prodao isti apartman i kupio kuću u Istri. Tako da sa 65 godina prvi put imam kuću. A to je za mene jedno veliko otkriće – imam svoju zemlju, svoje masline, bademe, jabuke… Tko to nije doživio, ne može ni znati. Ja sam vam sada oduševljeni pristalica zemlje, kuće, okućnica je prava džungla što se tiče vegetacije, i biljaka.
 

Sveto drvo

Kada smo kod maslina, u nekim boljim vremenima u vrijeme berbe masline pola je zaposlenika uvijek bilo na bolovanju i godišnjem.
– Cijela država je to radila i to je najnormalnije, jer maslina je sveto drvo. Tko ima maslinu, taj ne može pustiti da ona bude neobrana. Trenutno imam pet maslina, imat ću ih uskoro sedam jer sam im našao mjesta, a od toga su četiri mlade i samo je jedna velika, baš velika, i od jedne masline sam imao pet litara ulja. Strahovito je dobro rodila, kao i svima u Istri. Tako da sam oduševljen, imam svoje vlastito ulje. Imao sam preko 100 kilograma badema, imam kaki jabuke koje treba pobrati, imam lješnjake, nektarine, staru murvu. To je čisti užitak.
Iako ste u mirovini, ne mirujete. Dok smo dogovarali ovaj intervju, vi ste stalno bili negdje – Cannes, Zagreb, Istra. Niste klasični penzić?
– Nisam, i to me veseli, jer sam i dalje vrlo aktivan, a s druge strane žao mi je što ne mogu više vremena provoditi u Istri. Mada sam više tu nego u Zagrebu. Dosta radim.
Što konkretno?
– Svašta. Radio sam seriju malih priloga za Jack Daniels, koja je čak osvojila, ovdje u Rovinju, nagradu za najbolju priču u promociji neke tvrtke. Trenutno radim na kablovskom kanalu za dokumentarce, pisao sam neke kolumne, snimao nekakve reklame. Svašta tu ima.

Sasvim mala stranka

A politički ste se angažirali u SMS-u, za neupućene, u Sasvim maloj stranci?
– SMS je jako zgodna priča. Na PorečDoxu prikazali smo dokumentarac »stranačkih kandidata« Tomislava Pulića i Roberta Zubera. Čitava priča oko osnivanja stranke dokumentarca SMS-a je u svrhu novog dokumentarca koja se zove »Kampanja«. Pa se tako s mikropolitike, odnosno događanja u jednoj zgradi, prešlo na makropolitiku ulaska u Sabor.
Na koji način?
– Na način što je osnovana stranka koja je imala samo 14 članova, koliko je potrebno da se lista ispuni kako bi dečki mogli snimiti dokumentarac kako to izgleda. Bila je to jedna komično-satirično provokativna priča u kojoj, normalno, nitko nije zainteresiran za politiku, ali smo time htjeli pokazati sve strane političkih izbora kod nas i to pretočiti u dokumentarac. To je zgodan eksperiment. Ja sam dobio više preferencijalnih glasova od mnogih koji sada sjede u Saboru. Čujte, ako Donald Trump može biti predsjednik Amerike, onda ja ne znam tko ne može biti?
U nekim ste medijima rekli da ćete u mirovini snimati dokumentarce, što ste i učinili, jer izgleda da snimate punom parom.
– Tako je, i sada sam usred priče o snimanju serije dokumentaraca. O tome ne bih govorio, jer sam konačno našao producenta i pripremamo se za razne natječaje jer je to produkcijski dosta skup projekt, pa se nadamo najboljem i mislimo da ćemo napraviti jedan jako veliki posao. Spomenut ću da i u tome Istra igra veliku ulogu. Jer Istra je predivna, ljudi su predivni i ovdje se osjećam kao kod kuće.
 

Internet preuzima sve

Pratite li televiziju i dalje? Kako gledate na nju sada, kada ste izvan nje?
– I dalje jako pratim televiziju. Ljudi ne bi smjeli biti toliko kritični prema našim televizijama, jer televizijski posao u cijelom svijetu jako pada. Prvo su dosta stradali tiskani mediji, sada se to polako prebacuje na elektroničke medije. Internet preuzima sve. Predviđa se da će u budućnosti televizija biti neki bastard između interneta i one televizije kakvu mi poznajemo. Međutim, preživjet će samo oni koji proizvode vlastiti sadržaj. Sve će više raditi lokalne produkcije jer vi danas, ako hoćete pogledati neku seriju ili film, dok to stavite na ekran, kogagod je to zanimalo, već je to pogledao. Ono što su nekada bili nositelji programa, američki blockbusteri ili serije, to je već sve viđeno. Mladi ljudi najmanje gledaju televiziju. Televiziju gledaju stariji ljudi i djeca i ta promjena nije tipična samo za nas, to je svjetska promjena. Televizijski posao u cijelom svijetu je u opasnosti.
A što je s dokumentaristikom?
– To je jedini žanr koji raste, upravo zbog toga jer nije takav da bi ga ljudi odmah lovili po Youtubeu i internetu. Upravo zbog toga dokumentarcima raste gledanost, a samim time i proizvodnja. Danas imate dokumentarce koji imaju veći budžet od igranih filmova i to je najvjerojatnije najbrže rastući žanr televizijskog posla. I vrlo isplativ – dobro se prodaje, dobro se gleda. Već imate situaciju da dokumentarac ima bolju gledanost od igranog filma jer je to za ljude novo, a ovo sve ostalo nije ništa novo. Stavite li najnoviji američki blockbuster na televiziju, neće ga puno ljudi gledati, jer koga je zanimalo, pogledao ga je ili u kinu ili ga je skinuo s neta.
Iako ste u mirovini, još uvijek se vaši dokumentarci prikazuju na televiziji.
– Da, svaki program koji se kupi na tri godine, ima prava tri repriziranja tako da će se još dugo gledati moji dokumentarci.

Nimalo slučajno

Počeli smo sa završetkom, a pri kraju ćemo se osvrnuti na vaš početak. Kako ste došli na televiziju, slučajno ili…?
– Ma kakvi slučajno. Zvali su me s fakulteta da dođem. Prvo sam radio kvizove, Jadranske susrete i Nedjeljno popodne sa Sašom Zalepuginom. Defakto, prelazak na dokumentarni program počeo je kada sam s gospođom Mignon Mihaljević radio Program plus jer smo tada sustavno mogli prikazivati što smo htjeli. Naime, u to doba smo još bili u Jugoslaviji gdje je postojala tzv. JRT shema u kojoj je svaki studio – TV Zagreb i TV Beograd – bio zastupljen s po 25 posto programa, ostali manje. Tako da vi nikada niste mogli ući s nečim dugotrajućim jer bi nakon 25 komada netko drugi dolazio na red. U Programu plus prvi smo put imali tu slobodu da prikazujemo što hoćemo, kako hoćemo i u kojem obliku želimo. I tu sam se negdje ja više počeo orijentirati na dokumentarce. Svi su mi tada govorili – što će ti to? Imaš serije, filmove… No mislim da je to bio dobar odabir. U međuvremenu dokumentarci su počeli strašno rasti, ne samo kod nas, već u cijelom svijetu.
Eto, i vaše je ime postalo sinonim za dokumentarce?
– Je, i to je meni jako drago, bez lažne skromnosti. Ljudi su zavoljeli taj žanr i ako to još i povezuju s mojim odabirom, onda sam dvostruko dobro napravio – napravio sam dobar posao, a gledatelji su zadovoljni. Nema vam bolje kombinacije.
 

Političke igre

Kako gledate na današnje stanje na HTV-u iz perspektive »penzića«?
– Moram priznati da ne znam detalje. Rijetko odem na televiziju, ako uopće odem. Čudna mi je situacija da moja bivša kuća nema ni generalnog direktora. No, to su neke političke igre, a ja sam se već navikao da se u tom političkim igrama svašta događa. Mene su 11 puta smjenjivali i 11 puta vraćali. Uvijek su bile nekakve političke igre. Prvi put kada su me smijenili mislio sam da sam ja kriv, da možda ne radim dobro. Onda sam shvatio da su to sasvim drugi motivi.
Kako u medijima ima puno otkaza, možda nekome pomogne to kako ste se vi nosili sa svim tim otkazima?
– Samo mi je prvi put bilo teško zbog toga što sam bio u nedoumici jesam li ja kriv ili što je krivo, a kasnije, kada sam shvatio da to samo dođe u valovima, onda se više uopće nisam uzbuđivao. Kako bi me smijenili, nakon par mjeseci bi me vratili.
11 uspona i padova.
– Čak je to više i teško nazvati padovima. Doduše, smiješno je bilo gledati kako ljudi reagiraju. Kada si šef nekog programa, onda te na hodniku pozdravljaju ljudi koje ne poznaješ, a kada te smijene, onda te ne pozdravljaju ni oni koje poznaješ. Mislim da su te stalne promjene glavni kamen oko vrata televiziji jer nitko nema dovoljno kontinuiteta da bi napravio nešto kvalitetno. U televizijskom poslu, ono što napravite ovaj mjesec, rezultati će se vidjeti možda tek za godinu, a ako u tom razdoblju već dva puta nekoga smijenite, onda ti rezultati izostaju. Taj kontinuitet je ono što najviše nedostaje kvalitetnoj televiziji. Ako želite imati kvalitetan program, pustite ljude da rade.
Televizija je moćni veliki sustav, tvornica.
– U nas je to omiljena igračka. To vam je kao nogometna reprezentacija. Svi su selektori, svi su glavni urednici programa, svi znaju bolje. Onda postoji ta stalna želja da kada nekoga postave, taj sebe dokazuje tako što poruši sve što je bilo prije njega kako bi ostalo kao njegovo nasljeđe. U tim situacijama se i dobri projekti jednostavno izgube. Kada je nešto uspješno, mjeri se u vremenu. Kada se netko hvali – ja sam napravio nešto… jedan TV film, jedan dokumentarac…. Ma pusti to, reci ti meni kada si ti napravio seriju.

Dobitna kombinacija

Na što ste ponosni od svojih projekata?
– Imao sam tu sreću da sam sudjelovao, od kada sam došao na televiziju, u vjerojatno najvećim i najgledanijim projektima HTV-a. Od Jadranskih susreta, Kviskoteke, ratnog programa, Porina, Programa plus… Sve što je TV radio, ja sam bio dio toga i to me veseli. Mislim da smo u uvjetima u kojima smo bili jako dobro odradili ratni program. Svima je to bilo novo jer nitko nije pripreman za to. Sve se odradilo ad hoc, nažalost, neki su moji kolege to glavom platili. Težak, ružan period, ali mislim da je dobro odrađen, pogotovo za ondašnje uvjete. Mi cijelo vrijeme zaboravljamo da prije 25 godina nismo imali kompjutore, mobitele i produkcijski uvjeti su bili kudikamo drugačiji.
Nekoliko ste puta isticali da ste najsretniji čovjek na svijetu upravo zbog posla koji radite.
– Imao sam izuzetno lijep posao. Meni je HRT strahovito puno pružio, ja se nadam da sam svojim radom, barem dio toga vratio. Pazite, gdje ima ljepše nego da radite posao koji volite, a oni kojima je to namijenjeno, gledatelji, to uvažavaju, cijene i vole. To je dobitna kombinacija, to vas ispunjava jer ste napravili dobar posao.
novilist.hr