Nije mi to lako reći, ali stojim iza svog postupka – kazao je u razgovoru za Večernji list u listopadu 2013. mladi policajac Igor Gilja, tek koji dan nakon što je suspendiran jer je sa zgrade vukovarskog Centra za socijalnu skrb skinuo dvojezičnu ploču.
Lomio se pod burom emocija, nemiran, u sebi pomirujući odgovornost prema poslu i osjećaj odanosti prema ocu, hrvatskom branitelju koji je poginuo 1991. u odori hrvatskog policajca. Taj razgovor vođen je u obiteljskom domu u Nuštru, od kojeg je danas ostalo tek zgarište.
Tri godine kasnije sada već bivši policajac nije se mogao nositi s gubitkom posla pa je u trenutku psihičkog rastrojstva prije nekoliko dana zapalio svoju kuću te završio na liječenju na psihijatriji. Tragičan je to epilog priče koja je otpočela nakon što će se mladi granični policajac Policijske postaje Ilok, po zapovijedi, prvi put u svojoj karijeri s petoricom kolega uputiti u Vukovar.
U njegovoj postaji, u kojoj je polovica djelatnika hrvatske nacionalnosti, a drugu polovicu čine Srbi i Mađari, netko je na čuvanje ćiriličnih ploča odlučio poslati Hrvate, među njima i sina poginulog hrvatskog branitelja.
– Dogodilo se u trenutku. Skinuo sam je na mah, bez ikakva razmišljanja o posljedicama koje bi mogle nastupiti. Nitko nije znao što ću učiniti, pa ni ja – ispričao je tada 25-godišnji Igor. Kasnije će u policijski zapisnik ući da je ploča završila u grmlju, pedesetak metara dalje.
Bilo je rano jutro, njegov čin nije imao svjedoka. Ipak, interventna policija koja je došla preuzeti smjenu uočila je da je na mjestu ploče ostao samo trag.
Igor je najprije izjavio da o tome nema nikakvih saznanja.
Kada je ubrzo do njega dopro glas o otkazima, u strahu da ne stradaju nevini odlučio se prijaviti. – Iskreno žalim ako sam naštetio ugledu policije. Iskreno žalim što sam nanio štetu petorici svojih kolega. Neki od njih imaju obitelj, neki su pred mirovinom i od srca se nadam da će zadržati posao – rekao nam je tada.
Sva petorica, međutim, kasnije su vraćena na posao, no za Igora Gilju u policiji više nije bilo mjesta.
A obitelj Gilja dala je golemi doprinos Hrvatskoj od prvih dana: upravo u njihovoj kući početkom 90-ih budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman često se sastajao sa suradnicima radeći na stvaranju temelja hrvatske države. Sva trojica braće Gilja – Ante, Ivica i Franjo – dragovoljci su Domovinskog rata.
Ovaj potonji, Igorov otac, kod kuće je ostavio suprugu i četvero malodobne djece, prijavio se u vinkovačku policijsku postaju pa odande u kolovozu 1990. godine otišao u Zagreb na Policijsku akademiju na Svetošimunskoj cesti.
Obuku je prošao u bazi Rakitje, sa suborcima sudjelovao u akciji na Plitvicama, pa se vratio u Slavoniju. Na žalost, u šumi pokraj Vinkovaca, tijekom policijske vježbe gađanja, paljba iz neprijateljskog MiG-a donijela je smrt. Mnogi su ranjeni, Franjo Gilja je poginuo. Bile su mu 32 godine. Sinu Igoru bile su tek tri.
Za saborskog zastupnika i obiteljskog prijatelja Stevu Culeja nema dvojbe tko je odgovoran za upropašteni mladi život, prenosi Večernji ba.
– Razbolio se nakon otkaza koji mu je priuštio Ranko Ostojić. Teško mu je bilo kad su ga stavili u izolaciju, ispitivali ga. Ostao je ubrzo bez sredstava za život, pod kreditima, pa su mu u prvo vrijeme dobri ljudi slali novac koji je Igor, međutim, podijelio policajcima koji su zbog njegova postupka također suspendirani.
To ga je najviše tištilo i postao je destruktivan. Nakon svega što je proživio postaviti tog mladića da čuva ćiriličnu ploču jest kao posjesti gladnog čovjeka za prepun stol. Treba to razumjeti, to je traumatizirano dijete. Sustav se obračunao s njime kao i četnici s njegovim ocem. –
Vrlo
- Advertisement -
- Advertisement -
Login
14.7K Mišljenja
Najstariji
wpDiscuz
More Articles Like This
- Advertisement -