Na lokalnim izborima održanima 2. listopada u BiH dogodio se jedan gnjusan čin koji, kako i priliči tzv. „suživotu“, osuđuje samo jedna strana od njih tri. Izbori su u Stocu završeni fizičkim napadom nekadašnjeg ministra neustavnog Ministarstva kulture Federacije BiH. Bošnjački kandidat za načelnika općine Salmir Kaplan (SDA) fizički je nasrnuo na člana izbornog povjerenstva Ivicu Perića te Marija Raguža koji je zadobio teške tjelesne ozljede.
Čin je osudila hrvatska javnost, a njeni lideri su pozvali na provođenje istrage. Nažalost, izgleda da će ona izostati kao što je izostala i u mnogim ranijim predmetima. Zato i ne čude Kaplanovi Kung Fu potezi na biračkom mjestu.
_________Piše: Ivan Pepić | vecernji.hr
Odlučno su reagirali izaslanici Vlade RH uputivši se prekjučer u Stolac na sastanak s načelnikom općine. Božo Petrov je nakon sastanka jasno rekao kako je „ovo što se dogodilo u Stocu posljedica višegodišnje politike u BiH, gdje su Hrvati diskriminirani i konstitutivni samo na papiru. Neprihvatljivo je da se dogodi napad na osobu koja predstavlja državu, a da se apsolutno ništa ne poduzima. Porazno je što niti jedna politička stranka bošnjačkog establišmenta nije osudila nasilje u Stocu”.
Po prvi su put službeni predstavnici iz Zagreba, zahvaljujući Petrovu, izašli iz konteksta klasičnih floskula poput „bit će kako se sva tri naroda dogovore“ ili „rješenje za BiH je eurointegracija“. Po prvi put Hrvatska pokazuje da može promijeniti retoriku, bez straha od često imaginarnih posljedica.
Sama pojava hrvatskih predstavnika izazvala je burne reakcije Sarajeva koje pokazuju kako su tamošnji bošnjački političari naviknuti na nedodirljiv i privilegiran položaj. Tako su Reuf Bajrović i Emir Suljagić, ex desna i lijeva strana mozga Željka Komšića, zatražili da se izborni proces u Stocu zaštiti „od nasrtaja tuđmanizma iz Hrvatske“ te da „relevantni organi spriječe ulazak predstavnika Republike Hrvatske“, dok je SDP BiH zatražio od Ministarstva vanjskih poslova BiH prosvjednu notu protiv Hrvatske. To je uvažio i potpredsjednik SDA Šefik Džaferović, nekadašnji sekretar bošnjačke sigurnosne Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID). On je izjavio kako nije dobro da Hrvatska podržava „samo jednu stranu“ i da „treba poštovati procedure“. Naravno, SDA nije osudila nasilje svog člana.
Ako je dosad netko davao potporu „svim stranama“, a da je više put izigrana – onda je to Hrvatska. Bošnjačke političke elite trebaju prestati glumiti žrtvu.
Koliko Hrvatska „nasrće na BiH“ od čega strahuju vruće glave čiji je glas, nažalost, presudan među predstavnicima međunarodne zajednice, najbolje pokazuje šutnja njenih lidera nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine. Nažalost, Hrvatska je dopustila da se u BiH vrše promjene entitetskih ustava i zakona te da se redovito krši državni ustav. Da je Hrvatska nakon potpisivanja sporazuma aktivan akter nitko ne bi znao za ministre Bajrovića i Kaplana, jer ne bi to nikad postali.
U Daytonu je predviđeno Vijeće ministara BiH od tek tri ministarstva: civilni poslovi i komunikacije, vanjski poslovi te vanjska trgovina i ekonomski odnosi. Tako je bilo od prvih općih izbora 1996. do 2000. kada se broj ministara odlukom OHR-a popeo na šest, 2002. na sedam, a 2004. na devet ministarstava. Nova ministarstva uglavnom nemaju veze s Dejtonskim sporazumom ni voljom Hrvatske i Hrvata u BiH. Ministarstvo pravde, Ministarstvo financija i trezora te Ministarstvo obrane krše ono što je dogovoreno u Daytonu. Također, OHR-ova odluka o stalnom predsjedatelju Vijeća ministara krši jednakopravnu zastupljenost svih konstitutivnih naroda. Do 2002. predsjedatelji su se iz svakog naroda rotirali svakih osam mjeseci.
Sve tri strane su u Daytonu potpisale sporazum koji bi garantirao postojanje entitetskih ministara obrane i triju vojnih komponenti koje bi prema Dejtonskom sporazumu surađivale sa Srbijom odnosno Hrvatskom (ukinuto 2005. odlukom OHR-a). Još važnije u današnjim okolnostima, pravosuđe se temeljilo na entitetskim i županijskim sudovima, a ne na tijelima poput Tužiteljstva BiH (od 2004.), Suda BiH (od 2003.) ili na Ustavni sud BiH s karakteristikama klasičnih vrhovnih sudova. Također, potpisnici 1995. nisu predvidjeli kako će sedam godina kasnije OHR-ovom voljom nastati državna policija, današnja Državna agencija za istrage i zaštitu, na engleskom State Investigation and Protection Agency (SIPA).
Još gore, Hrvati 1995. nisu mogli predvidjeti promjene zakona o načinu provođenja izbora od 2002. u entitetu kojeg ustavno dijele s Bošnjacima. Zbog načina biranja predstavnika u Domu naroda Federacije BiH bošnjački predstavnici imaju skoro duplo više glasova, što se pokazalo tijekom izbora Predsjednika i Vlade Federacije BiH. Također, nemoguće je bilo slutiti kako će bošnjački birači, uz veliku propagandu međunarodne zajednice kroz nevladin sektor, dvaput po četiri godine za člana hrvatskog Predsjedništva BiH birati Željka Komšića.
Nije se znalo kako će SFOR 1999. nasilno isključiti hrvatsku televizijsku postaju Erotel čije su se emisije gledale na cijelom području BiH. Odašiljači su namijenjeni FTV-u, trenutno u službi štićenja Kaplana. Dvije godine kasnije SFOR je tenkovima upao u Hercegovačku banku kako bi se pronašli dokazi o financiranju Hrvatske samouprave. Dokazi nikad nisu pronađeni, novac je nestao, a prema nekim podacima oko 4 tisuće poslovnih subjekata i oko 90 tisuća Hrvata iz cijele BiH izgubilo je štednju.
BiH je potreban povratak na put podijele moći, prakse veta i razmjernog predstavništva triju naroda kao u mnogim drugim zemljama Europe. Upravo zbog dosadašnjih nasilnih i nametnutih odluka, hrvatske vlasti ubuduće moraju reagirati na sve političke promjene koje se tiču konstitutivnosti naroda. To su trebale činiti još davno. Hrvatska može postati europska predvodnica promjena u BiH, a sramotni događaji u Stocu su polazna točka.
Polazna točka kretanja prema krivom ili pozitivnom smjeru. Sve ovisi o budućoj vanjskoj politici Hrvatske i zdravom razumu bošnjačkih elita.
wpDiscuz