IZBORI U STOCU OD 1925. DO DANAS: Od zvižduka Stjepanu Radiću do krađe glasačkih kutija

PIŠE: Goran Raguž
Neosporno, najznačajniji događaj u povijesti stolačkih Hrvata je bio dolazak Stjepana Radića u grad i njegov govor okupljenom puku ispod brijesta Podgradom nakon kojeg nikome ispred njega nije bilo dvojbe da više nisu sami.
Prekidan zvižducima i klasičnim stolačkim hakanjem radikala redom islamske vjeroispovijesti, naime ni jednom Srbinu nije to palo na pamet, a jedan, krasan slikar i čovjek, pometen u krvavoj Vidovdanskoj noći, čijoj sjeni se klanjam večeras, pok. Luka Kurilić ih je zajedno s rahm. Ćamilom Pirijom, upozoravao da ne pljuju po čovjeku, kako reče pok. Danilo Šotra mom djedu Mati i rođaku mu Nini, uzbuđenim prisustvom Prvog Hrvata ikada i uvredama stolačke ćaršije…
… nemojte im momci zamjeriti, to su samo budale…
Jesu. Osobito kada su nakon tog skupa počeli na svakoj krpi na sebi nositi značku HSS a, ravno iz Stipinih ruku. Radi nje su izbacivani i iz crkve, jer legendarni ustanik iz 1875. g. Don Vide Putica, nije dao politiku u svoju “butigu”. Nije mu pomoglo 1942. g. Kada su ga, kao devedestogodišnjeg starca, Andrićevi četnici, potpomognuti dubravskom radikalskom braćom islamske vjeroispovijesti, zapalili živog.
Elem…
Drugi svjetski rat je po običaju svih ratova, donio stolačkoj čaršiji na vrh svega i najgore smeće na svijetu, stolačke, gatačke i ine “ustaše” – vidi mračno dobro napisanu knjigu dr. Ivica Šarac, Kultura selektivnog sjećanja – kojima je jedini, ama baš jedini cilj bio gola pljačka. Oni drugi koji su pozdravili stvaranje NDH kao prije svega kraj banditske kraljevine, a tek onda stvaranje Hrvatske, za mjesec dana su postali manjina. Pobijedio je Omer – beg Rizvanbegović i njegovi, pa je Vidovdan 1941. g. opran krvlju nevinih građana, uprkos izričitim zabranama “nadređenih” iz Zagreba ili Mostara.
Stolac nema, niti je ikada imao nadređene…
Svi koji su tu noć ubijeni, ubijeni su zajedničkim “naporima” stolačke čaršije. Koja je bez akcenta urlala tradicionalnu “kolji Vlahe”
Danas javno svjedočima da znam jedan broj ljudi u gradu koji su:
–  Tu noć pozivali na klanje Vlaha;
–   Par mjeseci poslije bili pripadnici Muslimanskog ćetničkog bataljuna Stolac, ć je namjerno, svjedok tog vremena;
–  I koji su završili rat u XIX diviziji u Sloveniji, poznati kao koljači iz Hude jame, Maribora, Macelja, vidi put iste divizije u ratnim izdanjima Slobode;
Stolac nije grad niti zemljopis, Stolac je klinička patologija.
Isti ljudi koji su vrištali “kolji Vlahe” u jesen iste godine su s Mitrom Šakotom Zmajem, Đurom Andrićem i td. sklopili sporazum da će napustiti zajedničku obranu s Hrvatima bez upozorenja i prepustiti ih sudbini. Svijetlo treba zapamtiti dr. Popovca i co. Rezultat je bio i po komunističkim izvorima, Arhiv Hercegovine i Karlo Drago Miletić, preko 5.000 Hrvata u istočnoj Hercegovini, od kojih skoro 500 Raguža, od kojih 103 djece. Medju njima moja tetka Marija, 2 godine stara i moja baka Jaka, 41. U Šidu u izbjeglištvu.
Četnici su opljačkali stoku i sitne vrijednosti, krupnih u Dubravama nije bilo, a susjedi muslimani/Bošnjaci, ostalo. Sinije, šćemlije, po koji kazan i lonac i tako.
Hrvati se početkom ’45. g. polako, kao “poražena” strana vraćaju u Dubrave. Točnije rečeno vraćaju se Hrvatice, muški su bili ili u koloni za Bleiburg, ili u partizanima, manji broj, ili već u škriparima. Jedna od povratnica je bila moja prabaka Ruža.
Došla je u spaljenu kuću. Ništa nije bilo u njoj za četvoro izgladnjele djece, a sve je bilo u susjeda, Kaplana, uključujući i kravu Galicu radi koje je sirotica otišla zamoliti malo mlijeka za već tuberkuloznu unuku. Nisu joj dali. Prepoznala je i svoju siniju, šćemlije, krevete, sve nevjestin, moje bake miraz, napravljen od nevesinjskog javora, istog onog, za kuriorzitet, od kojeg je Stradivari pravio svoje violine. Nisu joj dali.
Tek za par mjeseci kada se čulo da je tata partizan, trčeći su vratili. U Dubravama nije bilo NJIHOVE kuće bez NAŠE krave ili sinije.
Samo to je razlog svega. Ništa drugo. Svi oni nevini koji su plaćali krv osvete, duguju moju sućut, no bitange i ulične siledžije jučer u Stocu su samo nastavak politike vojvode Mitra Šakote, Ćajana Dizdara, stolačkih radikala, onih koji su ih poput Alijinog ministra energije, ne spominjem mu ime radi otvorene istrage u Hrvatskoj, kreirali rat Bošnjaka i Hrvata u Stocu dok je na današnji dan padalo Ravno, a Vukovar ulazio u zadnje dane.
Ti isti bestidnici i potomci im i danas će radije vidjeti Stolac u pepelu nego bez njih u vlasti, a od 1945. su naučili na nekažnjivost.
I danas znaju da žive u državi u kojoj je moguće upaliti starca od 90 godina, Don Vidu Puticu ili istući čovjeka na izborima, samo zato što čemernik zna da se nije smio braniti!
Aferim kenjčine, mene je red.
 
Foto: Krađa glasačih kutija u Stocu