Putujući u očev zavičaj, prolazio sam iz Sarajeva svake godine tri ili četiri puta kraj nekropole na Radimlji. Pamtim odavno tu nekropolu. Kad se ide iz Sarajeva ka Trebinju, sa desne strane puta nalazi se veći dio nekropole.Posebno su upečatljive reljefne scene: ljudi sa visoko uzdignutom i predimenzioniranom šakom. Sljemenjaci, visoki sanduci, ploče i križevi prepuni lijepo izvedenih simbola raspaljivali su moju dječačku maštu. Scene lova i ratnih viteških igara bile su mi najinteresantnije.
Privlačila me ta grandiozna umjetnost srednjevijekovnih klesara još od rane mladosti, pa u nekom svom umjetničkom pokušaju naslikah vodenim bojama neko svoje viđenje znamenite “Hrabrena” nekropole. Nisam svojom voljom slikao, već bješe to na času likovnog u šestom ili sedmom razredu osnovne škole. Crtež nije bio loš, očekivah peticu. Ali kad pokazah rad nastavnici, ona se namrgodi i reče: “Otkud križevi među stećcima, Bogumili nisu priznavali križ”. Dade mi neku trojku i posla me na mjesto. Nisam ni pokušavao se raspravljam, tada nije bio običaj da đaci komentiraju sud svojih učitelja. Poslije toga, kad god bih prolazio pokraj nekropole na Radimlji, čudio sam se otkud tu križevi kad nastavnica veli da ih ne može biti. I danas kad god prođem pokraj kompleksa na Radimlji, sjetim se moje nastavnice likovnog, Kornelije Živković, i pomislim na njezin komentar mog likovnog pokušaja, ali danas razmišljam i o moći nametnutih stereotipa koji neumoljivo brišu i ono što oko vidi.
Uskoro je stigao pubertet, stećke sam gurnuo u neki dio malog mozga i posvetio se nekim drugim stvarima.
Stećcima ću se vratiti nekoliko godina kasnije, sredinom devedesetih, kad pročitah skoro sve avanturističke romane, ai pokoji klasik iz začujuće bogate ljubinjske knjižnice. Što sad čitati, mislio sam, te uzeh sveske “Naših starina”; odlično izdanje Zavoda za zaštitu spomenika koje je periodično izlazilo od pedesetih godina prošlog stoljeća, mislim sve do rata. Doslovno progutah sav sadržaj “Naših starina”, a onda počeh čitati i ostala povijesna izdanja kojima je obilovala naša mjesna knjižnica. A to su bila djela velikih znanstvenih umova: Vlajka Palavestre, Đoke Mazalica, Marka Vege, te legendarnog rahmetli Šefika Bešlagića. Začudih se kako se stećci predstavljaju kao bogumilski spomenici na javnoj sceni, dok stručnjaci u, može se reći andergraund izdanjima, to pobijaju. Sad već malo stariji, počeh izvoditi zaključke: otkud to da su stećci povezani sa Bogumilima?
Pročitaš rad o nekropoli na Radimlji iz kojeg saznaš da je to nekropola srednjevijekovnog stočarskog ili vlaškog – zovite ga kako hoćete – plemena, koje je naseljavalo današnji stolački kraj. Dobro, znači oni su bili Bogumili. Ali kako to, kad su podigli jako mnogo pravoslavnih crkava? Nekako shvatih svojom glavom da vezivanje stećaka sa Bogumilima ima veze s popularnim zapišavanjem teritorija. Da, trebalo je stećke vezati za temeljni narod, oteti ih iz kandži druga dva plemena i na tome graditi svoju ekskluzivnu nacionalnu vlasničku tapiju na Bosnu i Hercegovinu.
Također, iščitavajući znanstvene radove zaključio sam da su stećci više hercegovački fenomen, ali da se u javnosti ipak vezuju za Bosnu. Da vam plastično objasnim: na prostoru središnje Bosne, znači tamo gdje je nastala srednjevijekovna bosanska država, ima manje stećaka nego u Nevesinju. Također, ukrašenih stećaka u srednjoj Bosni ima otprilike kao u stolačkom kraju, dok je čuvenih epitafa tamo manje nego li u Ljubinju i okolici. Otprilike iz znanstvenih radova možete i saznati da su najstariji evidentirani stećci nastali u Hercegovini, i to još dok je bila u sastavu srednjevijekovne Duklje i Raške. Zalud sve to što stoji na papiru, zalud tvrdnje i radovi eminentnih domaćih stručnjaka, zalud je Marian Wencel do tančina opisala kako se austrijski upravitelj Bosne i Hercegovine uhvatio za opasku čuvenog arheologa Arthura Evansa, i od toga napravio mit o Bogumilima, da bi tako umanjio srpski aspiracije na Bosnu i Hercegovinu.
Vezivanje stećaka za Bogumile i temeljni narod se nastavilo, naravno, sve uz pokoju pjesmu Maka Dizdara i pokoju mantru Miroslava Krleže o “Gospođi Europi koja nema stećke”, potpuno zanemarivši tvrdnje stručnjaka da stećci očito nemaju nikakve veze sa bogumilskom hereze. Još pride, neki je profesor matematike iz Sarajeva napisao zbrkanu pjesničku zbirku inspiriranu natpisima sa stećaka. Razvojem informatike, te loše i patetične pjesmice doživjele su medijsku popularnost kao autentični natpisi, tako da su ih objavljivale i novine poput beogradskog NIN-a, ai neki stručnjaci su padali na te žvrljotine.
Vremenom sa drugarima počeh istraživati ljubinjske nekropole stećaka. A ljubinjski kraj je možda i najbogatiji orginalnim umjetničkim predstavama na stećcima. Vidjesmo da Šefik Bešlagić nije obišao dosta ljubinjskih nekropola i da mnogi stećci uopće nisu evidentirani. Obilazeći nekropole, gledajući stećke, naravno čitajući i objavljenu literaturu, moji drugari i ja, odgovorno tvrdim, postadosmo i stručnjaci za tu problematiku.
Jako se obradovah kad Ministar civilnih poslova Sredoje Nović objavi da će stećci da se kandidiraju za UNESCO listu svjetske baštine. Ali kad vidjeh kakvi su uvjeti postavljeni za nominaciju pojedinačnih nekropola, pomislih: “zajebaše te Sredoje”. Pod izravnu UNESCO zaštitu nisu mogle doći nekropole koje su u sklopu bilo kojih vjerskih objekata, ili u aktivnim grobljima. Naravno, bilo je i tu pravih uvjeta, onih estetskih i ambijetalnih. Naravno, komisija koja je pod ovim uvjetima trebala odabrati nekropole, dobro je uradila svoj posao. U čemu je kvaka? U tome što se ogromna većina nekropola stećaka nalazi u aktivnim pravoslavnim grobljima, ili pokraj i unutar pravoslavnih crkava. Naravno, Sredoje Nović o tome nije imao pojma, te je mislio da je zajedno s Dubravkom Lovrenovićem zajebao muslimane. Sredoje je povijest svog naroda potpuno zanemario, a sredstva Ministarstva civilnih poslova usmjeravao je u nekakve misteriozne rupetine ili Ambarine u svom rodnom Detlaku.
Stećci su konačno poslije nekoliko godina stavljeni na UNESCO listu. Skidam kapu, ali …
Ovo je društvo apsurda, a mi Srbi se tu ne snalazimo baš najbolje. I opet su nas preveslali. Poslije nekog vremena u sklopu nekropole stećaka na Radimlji koja je pod izravnom UNESCO zaštitom, našao se i spomenik blajburškim žrtvama! Urnebesno do krajnjih granica razuma. Danas ulaznicu na Radimlji, plemenskoj nekropoli Miloradovića Hrabrena, naplaćuje općinsko turističko poduzeće iz Stoca. U Stocu je na vlasti HDZ, znači sljedbenici one politike koja je porušila sve zadužbine Miloradovića Hrabrena u donjoj Hercegovini, danas naplaćuju ulaznicu na njihovo obiteljsko groblje. Pride je tu i spomenik blajburškim žrtvama, dok je recimo kosturnica žrtvama jame Ržani do u Veličanima bila smetnja izravnoj nominaciji vrlo vrijedne nekropole u sklopu crkve i danas aktivnog groblja u tom selu.
Što više reći? Opet su nas zajebali. Dok se mi bavimo traženjem nepostojećih nemanjićkih manastira u bosanskoj krajini i istraživanjem misterioznih rupa u kamenu, te metaniše o vatikansko bečkoj povijesnoj zavjeri protiv srpskog povijesti, naša povijest nam nestaje ispred nosa. Tako to biva – ko ne čuva svoju povijest, imaće tuđu.
wpDiscuz