Znakovito je koliko me je pogodio ovaj pokušaj paljevine Preobraženske crkve. Sjećam se nekih vremena kada smo se nadali u bolja vremena. I bili, u mnogome čistiji, dok nas špalir pokvarenosti nije rasijao. Sjećam se tako jasno kad sam čitao apostol u toj crkvi i glumio u nekoj improviziranoj Božićnoj predstavi.
Biće to prije vremena kada sam odlučio svemu okrenuti leđa jer me je pekla i grizla jedna stvar. Nismo dovoljno saosjećali sa patnjom drugih. Nismo dovoljno saosjećali kada su bogomolje naših drugačijih sunarodnika i komšija bile ubijane od strane onih među nama koji nisu imali ljubavi. Pa nisu znali prepoznati tuđu ljubav u svakome kamenu onoga što su rušili.
A danas se nečija neljubav, svakako ne prvi put, okomila na našu crkvu. Nije to neobičan incident u postkonfliktnoj zemlji u kojoj dojučerašnji neprijatelji sjede zajedno u kafani, ali i ponekad zafrljace kamen, istinski ili verbalni u svetinju onoih drugih, baš kao da će kamenom u tuđu ljubav izgraditi svoju vlastitu.
Ima nešto zlo u Sarajevu. Nešto pritajeno i podmuklo što bi da se sjeća Valtera, ali ne i šikanirke 1914., ne i NDH i desetkovanja, uništavanja i ponižavanja srpske i jevrejske zajednice, ne histeričnog i sektaško-kompleksaškog zatiranja svakog spomeničkog dostojanstva srpskog naroda u njemu, iako su ga najprije njegova elita, a onda i đikanska jad i bijeda, ta partizanska većina učinili najprije gradom sa svime od pozorišta do hotela što čini jedan grad, a potom i, krvareći po šumama i gorama, pretvorili u antifašističko i mitsko jugoslovensko mjesto.
Ima nešto jako podmuklo u ovome napadu što nije posljedica našeg lutanja i nemanja ljubavi za tuđu ljubav, tako strašno i prljavo izraženu u posljednjem ratu. Ali taj otrov nas ne smije uništiti, ne smije od nas stvarati patetičnu medijsku žrtvu koja sebe pronalazi samo kao izraz uskraćivanja ljubavi prema sebi.
Volio bih kada bi starješine Svetog Preobraženja sutra pozvale one koji su pokušali zapaliti našu crkvu, da dođu na liturgiju i upoznaju one koje su htjeli zapaliti. Da uvide da to nisu ljudi sa ništa manje ljubavi, mržnje, vrline i slabosti nego njihove majke i očevi, nane i dede, da nisu ništa drugačiji od bio kojeg dijela našega i svakoga naroda.
Naša crkva se zove Crkva svetog Preobraženja. Njeno ime puno znači i puno toga simbolizira. Volio bih da to bude za sve “nas” i “njih” u neprestanom nalaženju ljubavi za tuđu ljubav. Amin
Vuk Bačanović l Facebook
wpDiscuz