Dana 21. srpnja 1883. zabilježen je u povijesti hrvatske Dalmacije kao veliki dan. Taj dan uveden je hrvatski jezik kao službeni jezik u Dalmatinskom Saboru.
Bila je to velika radost za Hrvate Dalmacije i pobjeda hrvatske narodnjačke opcije, a veliki poraz autonomaša koji su svim silama nastojali odvojiti Hrvate Dalmacije od ostatka hrvatskog narodnog bića.
Dalmatinski sabor utemeljen od austrijskih vlasti 1861. nakon što je pobjedom Napoleona nad Venecijom Dalmacija potpala pod upravu Austrijskog carstva. U Dalmaciju stižu austrijski činovnici Talijani i to uglavnom iz talijanskih dijelova Carstva (današnja sjeveroistočna Italija). Trgovina, sudovi, sve državne institucije i sav promet održava se na talijanskom jeziku, škole su također talijanske, osim nekih pod okriljem Crkve. Stvoren je bio sloj stanovništva koji nikako nije želio čvršće povezivanje sa ostatkom hrvatskog bića.
To je sprječavalo želju Hrvata južne Hrvatske da se ujedine sa onim dijelom našeg naroda koji je bio pod ugarskom krunom ili dio Vojne Krajine (sjeverna Hrvatska, Slavonija i Srijem, Lika).
Godine 1882. pobjeđuju narodnjaci (hrvatska opcija) na izborima u Dalmaciji i posljedica toga bilo je uvođenje hrvatskog jezika.
Tko su zloglasni autonomaši?
Autonomaši (po splitskom dijalektu „tolomaši“) su bili politička grupacija koja je djelovala u 19. i 20. stoljeću u Dalmaciji, a koja je težila odvojiti hrvatsko biće Hrvata južne Hrvatske od ostatka hrvatskog naroda. Naziv autonomaši prvi se puta spominje 1860., kada je dalmatinski političar Francesco Borelli istupio za autonomiju Dalmacije, a protiv njezina sjedinjenja s Hrvatskom.
Svoje pristaše regrutirali su prvotno uglavnom iz redova Talijana, talijaniziranih Hrvata, odnarođenih etničkih Hrvata, a kasnije su im se pridružili i pravoslavci Dalmacije osobito kada su se počele preko emisara iz Srbije sustavno širiti ideje Velike Srbije.
Dakle, autonomaški sloj čine tri dijela stanovništva: malobrojni etnički Talijani, talijanizirani ili odnarođeni Hrvati i pravoslavci u zaleđu Dalmacije. Pojavom države Jugoslavije pojavljuje se i jedan sloj jugoslavenskih nacionalista koji je bio bitno prosrbijanski orijentiran, što se očitovalo njihovim vezama sa Beogradom sve do 1990. To je ujedno jezgra ljudi i ideja koja se protivila hrvatskom identitetu Dalmacije. Njezin utjecaj bitno slabi nakon Domovinskog rata jer je porazom Srba u ratu i raspadom Jugoslavije ta protuhrvatska komponenta je bitno oslabila. Njihova prisutnost u medijima i javnosti danas se ogleda kroz lažne sentimente prema propaloj državi Jugoslaviji ili nekritičko etiketiranje i ismijavanje bilo kakvog hrvatskog identiteta.
Autonomaši i Orjuna – veze i poveznice
Orjuna (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) bila je ekstremna nacionalistička i teroristička organizacija fašističkog tipa osnovana s ciljem zaštite unitarističke jugoslavenske države. Karakterizira je primjena drastičnih i fašističkih metoda i terora protiv političkih protivnika. Usko je surađivala s četnicima i jugoslavenskom vojskom. Cyprian P. Blamires u svojoj Enciklopediji svjetskog fašizma iz 2006. predstavlja Orjunu kao “najizrazitiji fašistički pokret u Jugoslaviji”.
Osnovana je 25. siječnja 1921. u Splitu pod imenom Jugoslavenska napredna nacionalistička omladina. Prema gradu Zagrebu, koji je predstavljao središte hrvatskog nacionalnog i državnog identiteta, osjećaju gađenje i upravljaju mržnju, a s druge strane zagovaraju potpunu odvojenost Dalmacije od Hrvatske. Ili barem visoku autonomiju ili federalizaciju Hrvatske. U nukleusu te ideje je orjunaška istovjetnost sa autonomašima pa je parola: „Slaveni možda, Hrvati nikad!“ temeljna poveznica autonomaša i orjunaša.
Tijekom II. svjetskog rata mnogi orjunaši Hrvati su se priključili četnicima Draže Mihalovića. Stanoviti broj Hrvata iz Dalmacije vjernih srpskom kralju osnovao je Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenski bataljon i Odred vojvode Birčanina, koji djeluju u sklopu Dinarskog četničkog korpusa na čelu s pravoslavnim raspopom zločincem Momčilom Đujićem.
wpDiscuz