Masakr u münchenskom trgovačkom centru otvara ozbiljna pitanja, ali ne samo o mržnji, motivima, islamskom terorizmu, nego o tehničkim pojedinostima. Kad se umjesto emocija koriste dostupni materijali uz nešto razuma, otvara se cijeli niz pitanja koja službenu verziju napada osamnaestogodišnjeg Nijemca, iranskih korijena, ozbiljno dovode u pitanje.
Tijekom stalnog izvještavanja od petka u 17 sati kad je napad dospio u sve svjetske medije, pojavilo se puno različitih informacija. Odgovor na najvažnije pitanje koliko je nedužnih ljudi izgubilo život od početka je bio desetak ubijenih i 27 do 30 ranjenih, no sve drugo se mijenjalo. Pojavila se informacija da se zapucalo i na drugome mjestu, ali je to demantirano, nakon toga pričalo se o tri moguća izvršitelja naoružanim pištoljima i automatskim puškama među kojima je jedan psovao imigrante na njemačkom, da bi na koncu krvavi incident bio pripisan jednom, jedinom počinitelju, ponovimo osamnaestgodišnjem njemačkom državljaninu iranskih korijena iz predgrađa Münchena. Objavljen je i njegov portret po kojemu bi se reklo da je snimljen prije najmanje dvije, tri godine, kad je imao četrnaest ili petnaest godina.
Od dostupnih videomaterijala s poprišta, svi svjetski mediji cijeli dan vrte snimku napadača ispred trgovačkog centra kako vadi pištolj i ispaljuje cijeli šaržer prema masi koja panično vičući bježi od njega. Poslije će navesti da u tom stampedu nije pogodio nikoga, iako je, kako se čuje na snimci, ispalio cijeli spremnik od 17 metaka.
Iz službene varijante u međuvremenu su nestali ostali napadači i preostao je glavni lik oboružan, kako će se tijekom petka navesti, službenim njemačkim policijskim pištoljem glock 17, omiljenim oružjem kriminalaca i policajaca. Na videu zamagljena mrga od čovjeka stoji na pločniku i puca prema vrištećoj masi. Masivna silueta je nespojiva s licem dječaka koje će kasnije biti objavljeno.
Nakon gledanja i preslušavanja svih dostupnih snimki jedino od pucnjave što se može čuti jest pojedinačna paljba iz pištolja. Ne čuje se niti jedan rafal niti u jednom od kadrova napada, pa je zato podatak da nije bilo pomagača oboružanih strojnicama potpuno logičan.
Za analizu su neke druge nelogičnosti. Na primjer kako je jedan jedini počinitelj naoružan samo pištoljem uspio ubiti devet ili deset ljudi i raniti dvadeset sedam? Jesu li se ti ljudi postrojili i čekali egzekuciju, jer ubiti devetoricu u masi koja bježi nakon prvog hica praktično je nemoguće. Pritom još i raniti tridesetak ljudi?
Takav krvavi efekt mogla bi postići dvojica ili trojica školovanih ubojica, naoružanih vojničkim strojnicama, pod uvjetom da im je netko amputirao savjest i ljudske osjećaje. Ili ih barem anestetizirao torbom s milijunima dolara. Ali, rekli smo, strojnica, službeno nije bilo.
Njemačka vlasti hoće uvjeriti da je jedan osamnaestogodišnjak odrastao u mirnoj četvrti Münchena sposobniji od Ramba. Njemačkim novinarima zato valja preporučiti da dobro ispitaju što se točno dogodilo.
Izolacijom tog kažu povučenog mladića s duševnim problemima, njemačke vlasti možda žele umiriti javnost, jer bi podatak o nekoliko ubojica s automatskim puškama u državi koja ima krajnje restriktivnu politiku oko osobnog oružja, mogao izazvati paniku. U Njemačkoj se, naime, ni na koji način ne može dobiti dozvola za nošenje oružja. Automatsko oružje, osim u rukama policije i vojske, gotovo je nepoznat pojam. Uvijek postoje kriminalci, no München nije Chicago iz dvadesetih prošlog stoljeća da bi se koristili automatima.
Svejedno, službena priča, objavljena zato da umiri javnost, ili iz nekog drugog razloga, jednostavno ne pije vodu.
Uzalud joj dodavali petu obljetnicu Breivikova masakra u Norveškoj kao motivaciju napadaču, tehnički je neizvediva.
Što se točno dogodilo u šoping-centru mora se vidjeti na snimkama nadzornih kamera. Nema dvojbe da je takvo okupljalište sto posto pokriveno nadzornim kamerama koje su automatski zabilježile sva događanja od početka do kraja. Njemačka javnost odmah mora tražiti na uvid snimke napada iznutra. Ne smije pristati na službenu, nesuvislu verziju o zabludjelom tinejdžeru s duševnim problemima, inspiriranim masakrom u Norveškoj koji se dogodio kad je imao 13 godina. Napad u trećem po veličini njemačkom gradu, metropoli Bavarske, najrazvijenije savezne države, ne smije biti bajka temeljena na masovnoj predstavi o terorizmu, nego na činjenicama. A te činjenice, snimke postoje, samo ih treba učiniti dostupnim javnosti.
Od najnovijeg vala terorizma u razvijenoj Europi, vlasti se ponašaju kao da sudjeluju u zavjeri. Ako za primjer uzmemo bombaški napad na zračnu luku Zaventeem u Bruxellesu koncem prošle godine, moramo se zapitati zašto i više od pola godine kasnije nema snimki nadzornih kamera napada, nego se stalno emitiraju snimke iz napada na moskovsku zračnu luku Domodedovo davne 2011. godine?
Umjesto halabuke, za promjenu bi dobro došlo malo ozbiljne forenzike. Europa je u hibridnom ratu. Zato najprije valja raspoznati tko je rat objavio.
wpDiscuz