ŠOK NAKON PRVOG RADNOG DANA Ispovijest kuhara na sezonskom radu na Jadranu: Radiš po 17 sati dnevno, šefovi te izrabljuju, a higijena…

Da je dio sezonskih radnika na Jadranu doista često u robovlasničkom, a ne radnom odnosu, za Glas Slavonije potvrdio je i 33-godišnji Osječanin B. L. (podaci poznati redakciji), koji je za ovaj medij ispričao šta mu se dogodilo tokom ‘kuhanja i konobarenja’ u Poreču, nakon čega ističe da mu više ne pada na pamet zaradu potražiti na taj način. Po struci je kuhar, a sezonske poslove radi od 2002. godine.
– U travnju ove godine pronašao sam oglas za posao na stranicama HZZ-a za sezonsko zapošljavanje. Tražio se kuhar u Poreču. Prijavio sam se i nije prošlo ni 10 minuta i već su me kontaktirali i obavijestili da će šef i šefica za nekoliko dana posjetiti Osijek i da bi se trebao naći s njima. Dogovor je brzo “pao”. Idem raditi u Poreč u dječje odmaralište. Plaća kuhara je 5000 kuna. Radno vrijeme je 8 sati (plus tu i tamo koji prekovremni sat koji ide u preraspodjelu sati), i jedan slobodni dan u tjednu. “Ipak smo mi ozbiljna firma”, rekli su mi – priča B. L.
Šok nakon otvorenja
Nakon mog dolaska u Poreč uslijedila je uobičajena fizikalija na koju sam navikao prethodnih sezona na Jadranu i to je normalno uoči svakog otvorenja sezonskog objekta. I radno vrijeme je bilo relativno normalno – opisao je svoje prve radne dane ove sezone naš sugovornik.
No, kada je objekt otvoren, kaže, slijedio je šok jer je sve dogovoreno preko noći palo u vodu.
– Radio sam po cijeli dan, od 6 sati ujutro do 23 sata i duže te sam imao pet-šest sati za odmor. To ne samo da nije dozvoljeno zakonom (odmor mora biti 12 sati u komadu) nego je i opasno, pogotovo za rad u kuhinji sa strojevima i noževima. Kada smo dogovarali posao, “zaboravili” su mi napomenuti da ću biti njihov (šefov i šefičin) osobni kuhar i konobar svaki dan… do petnaestog dana, kada sam se slomio i fizički i psihički. Kroničan nedostatak sna uz cjelodnevni rad. Na smještaj se ne mogu požaliti, to je prostor u koji sam tada otišao i pokupio svoje stvari u kofere, na što su me šefovi hladno pitali: “A otkazni rok?” Kakav otkazni rok? Ne samo da nije onako kako je dogovoreno nego još nisam ni prijavljen na vrijeme. Kasnili su nekih tjedan dana s prijavom. Na moj upit što je s tim, odgovor je bio da je to bilo međusobno upoznavanje. Nakon što sam dao otkaz u Poreču, kontaktirala me uprava iz Savudrije, koja me molila da im objasnim što se događa u Poreču i da cijelu svoju priču pošaljem direktoru – priča ovaj Osječanin.
Hrana u podrumu
Dodaje da se osobno uvjerio i u, kaže, druge gadosti na tom sezonskom poslu.
– Kao kuhar nisam mogao vjerovati da se to događa – pokvarljiva roba kao što su jogurti, jaja, hrenovke… – sve se to držalo u podrumu. Pametnome dosta o kakvoj je razini higijene i kvalitete hrane riječ. Zato sam odmah sve to prijavio sanitarnoj inspekciji, inspekciji rada, Zavodu za zapošljavanje i Poreznoj inspekciji, jer smo tamo sladoled i slične proizvode morali prodavati bez fiskalizacije, odnosno pravovaljanog računa. Nitko me još iz inspektorata poslije nije kontaktirao, tako da vjerujem da je sve ostalo na mojoj prijavi, kaže B. L. i dodaje:
– I tako je neslavno završila još jedna moja sezona (i posljednja!). Više si nikada ovo ne bih priuštio. Ne samo da sam prije pet-šest godina kao kuhar imao plaću od 8500 kuna, a sada 5000 kuna, nego je svaka sezona sve gora, sve su gori i poslodavci. Uvjerio sam se da nisam jedini kojemu se ovakve stvari događaju i zato želim da se ova istina sazna… da nas prestanu izrabljivati. Sada sam opet u Osijeku i što planiram? Sjediti kod kuće i slušati kako im nedostaje sezonskih radnika, ispričao je ovaj radnik za Glas Slavonije.