Uslijed brzog razvoja informacijsko-komunikacijske tehnologije uvelike je olakšan pristup informacijama. No, kao njegova nuspojava pojavio se problem plagiranja, odnosno neovlaštenog preuzimanja plodova rada drugih autora. Iako se u uređenim europskim akademskim zajednicama već uvelike obračunavaju sa svojim ‘rak ranama’, rješavanje spomenutog problema u Bosni i Hercegovini je tek u povojima.
Jedna od rijetkih koja se odlučila obračunati s plagiranjem jest Sanja Vlaisavljević, profesorica filozofije, logike i sociologije te direktorica sarajevskog Centra za kulturu dijaloga, koja je prije točno mjesec dana dobila bitku protiv plagiranja nakon dvogodišnje sudske borbe.
Naime, Općinski sud u Sarajevu je prvostupanjskom presudom u cijelosti odbacio tužbeni zahtjev Samira Arnautovića protiv nje zbog klevete i isti proglasio neutemeljenim. O svemu je odlučila progovoriti u razgovoru za Bljesak.info.
Bljesak.info: Jeste li sada dobili neku vrstu zadovoljštine time što ste istinu istjerali na čistac?
Vlaisavljević: Presuda je uistinu zadovoljština nakon dvije godine dugog i nimalo ugodnog sudskog spora. Već skoro dva desetljeća pišem kolumne za najrazličitije medije. Dobitnik sam brojnih priznanja za taj rad. Pisala sam o istaknutim političarima i javnim osobama i nikada me nitko nije tužio. Naprotiv, kolumne su bile veoma cijenjene u oba entiteta. Kada sam odlučila istražiti tko stoji iza portala Ekran.ba, koji je nekoliko godina prije spornog teksta zbog kojeg sam tužena pisao najgore uvrede na račun mog obiteljskog i sasvim privatnog života, došla sam do šokantnog podatka. Iza portala stoji ‘Udruženje za razvoj akademskih sloboda’ (URAS) na čijem čelu je Samir Arnautović.
Cjelokupan sastav skupštine te udruge čine članovi SDP-a Sarajevske županije (Fikret Musić, Fahrudin Oručević, Nedim Budimlić, Nedžad Fazlija, Dubravko Lovrenović i drugi) i adresa im je ista kao i političke stranke SDP. Kako je na ovome mediju zlorabljen medijski prostor za osobne obračune Samira Arnautovića sa svim osobama koje mu na neki način smetaju, a ponajviše, nitko ne zna po kojoj osnovi, s mojim suprugom i sa mnom, odlučila sam svoja saznanja podijeliti s javnošću.
Tako su nastala dva teksta u kojima na temelju dokumenata do kojih sam došla otkrivam tko se krije iza anonimno vođenih kampanja vrijeđanja, denunciranja i zastrašivanja. Glavni junak teksta zbog kojeg sam tužena nipošto nije bio Samir Arnautović nego portal Ekran.ba i udruga URAS, jer tada nisam ni pomislila pisati o Arnautovićevim plagijatima, ali jesam najavila kako ću to učiniti neki drugi put.
Međutim, zahvaljujući sudskom sporu, ono što je u spornom tekstu bila tek natuknica (o „Arnautovićevom posuđivanju pasusa iz djela poznatih autora“), izašlo je na vidjelo kao sramna istina o „autoru“ o čijim plagijatima se mogu svesci ispisati. Moja zadovoljština ovom presudom je tim veća što vjerujem kako je glavni cilj tužbe bio zastrašivanje i nanošenje materijalne štete, a ne nipošto argumentirano osporavanje javno iznesene sumnje.
Bljesak.info: Sada kada se, istina, nakon prvostupanjske presude, vratite unatrag, kakvom bi opisali svoju borbu za istinu?
Vlaisavljević: Borba za istinu poprimila je zastrašujući oblik tijekom spora. Bila je to veoma teška, iscrpljujuća borba koju je pratilo puno prljavih i mučnih stvari. Nakon što je pokrenut sudski spor odlučila sam doista napraviti što iscrpnije istraživanje Arnautovićevih plagijata. Takvo nastojanje je urodilo s dvije knjige „Plagijarizam za početnike – Vodič kroz plagijate redovnog profesora Samira Arnautovića, I i II dio“. Riječ je prvim radovima takve vrste u BiH. Registrirane u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH, ove knjige se nalaze u knjižarama i na Internetu, dakle svima su dostupne. Uvršteno je tu obilje plagiranog materijala, od Arnautovićeve magistarske i doktorske teze pa do kasnijih djela. Na sustavan i tabelaran način su s jedne strane prikazani originalni tekstovi a s druge plagijati, uz analitičke komentare različitih vrsta i strategija nedopuštenog prepisivanja kojima se Arnautović služio.
O kakvoj borbi je tu bilo riječi, dovoljno govori činjenica da je Arnautović angažirao dva odvjetnička ureda (!), pa se nerijetko znalo dogoditi da nasuprot mene u sudnici sjede po tri odvjetnika. U spor sam ušla bez odvjetnika i bez ikakvog iskustva o sudskim procesima, uvjerena u ispravnost svoga stava, ali sam u jednom trenutku ipak morala zatražiti stručnu pravničku pomoć, obeshrabrena pritiskom koji su na Sud pokušavali vršiti odvjetnici tužitelja.
Bljesak.info: Što ste sve doživjeli kroz te dvije godine suđenja?
Vlaisavljević: Riječ je od dvije godine najprizemnijih uvreda, ucjena i nezamislivih oblika zastrašivanja koje je Arnautović plasirao. Dakle, osim što je intenzivirao tekstove o mojoj obitelji i meni na prethodno spomenutom portalu, u međuvremenu je osvanuo i anonimno ispisani blog ‘vlaisavljevici’ na kojem je naprosto zapanjujuće kakvim gadostima se sve čovjek može služiti kako bi drugome napakostio. Ono što je dobro u toj monstruoznoj kampanji jest što nitko više ne može sumnjati u identitet „anonimnog autora“ i njegovih možda jedinih neplagiranih tekstova. U tijeku sudskog spora, a to je za ne povjerovati, Arnautović me prijavio najrazličitijim policijskim tijelima: od Federalnog MUP-a, OSA-e do nekih istražnih tijela nižega ranga. Sve s ciljem da zastrašivanjem onemogući moju borbu za istinu.
Bljesak.info: Smatrate li kako su sve te prijetnje i zastrašivanja bili upereni prema Vama kao ženi?
Vlaisavljević: Nisam osoba koja na taj način razmišlja, ali u ovom slučaju je očito kako je svaka njegova prijetnja bila upućena meni kao ženi. Sve uvrede koje mi je uputio, a ne mogu se ni prebrojiti, bile su sračunate na vrijeđanje mog dostojanstva, ugleda i časti kao žene, supruge i majke. Ono što je fascinantno u patologiji takvog javnog obraćanja kroz anonimne napise jest to da se ovaj „tajni autor“ niti jednog trenutka nije bavio ničim drugim do emotivnim, obiteljskim, supružničkim i roditeljskim aspektima moje osobnosti. To, dakako, ukazuje kako Arnautović ima neki ozbiljan problem s činjenicom što mu se na suprotnoj strani sudnice našla žena. Inače, treba naglasiti kako je ovaj sudski spor nečuven još po nečemu. Nikada se do sada nije dogodilo da kolega tuži sudu suprugu svog kolege s istog odsjeka ili fakulteta, a posebice da piše najbrutalnije uvrede i erotske fantazije o supruzi svog kolege. Ne treba smetnuti s uma da ovdje govorimo o članu akademske zajednice, čovjeku koji je dospio do pozicije redovitog profesora, pa makar i zahvaljujući svojim plagijatima.
Bljesak.info: Koliki problem, doista, predstavlja plagiranje u našem društvu?
Vlaisavljević: Plagiranje je ogroman problem u našoj akademskoj zajednici. Zbog toga se o plagiranju i šuti na sveučilištima. Nije Arnautović usamljen primjer. On je samo najagresivniji u svojoj bahatosti. Drugi mudro šute. Nedavno sam čitala knjigu logike objavljenu u BiH i usporedila je s knjigom logike jednog čuvenog hrvatskog znanstvenika i vidjela kako je riječ o klasičnom plagijatu. To sam našla i kod nekih autora iz sociologije. Mislim da se kod nas još veoma malo zna što je plagijarizam i kako ga prepoznati te upravo zbog toga želim napisati i treću knjigu o tome, pogotovo što Arnautovićev „opus“ još ni izdaleka nije iscrpljen.
Bljesak.info:Postoje li i koji su mehanizmi zaštite od plagiranja?
Vlaisavljević: Postoje brojni programi kojima se tekst lako provjeri. Sjećam se kako sam prije par godina s dva eminentna koautora trebala napisati studiju o nasilju i to za uglednu međunarodnu organizaciju. Kada smo došli na sastanak saznati ocjenu o našim radovima, nakon što smo prethodno elektronski dostavili tekstove, naručitelji posla su vratili materijale sveučilišnim profesorima koji su sa mnom radili uz napomenu kako su žutom bojom označeni plagirani dijelovi teksta. Tada sam se prvi put suočila s plagiranjem. Dovoljno je, i bez računalnog programa, uzeti neku frazu iz teksta, staviti pod znake navoda, utipkati na Internet i dobit ćete original. Najveći broj Arnautovićevih rečenica je recimo upravo tako prepoznat kao plagijat.
Bljesak.info: U moru internet pretraživača danas se kao na oglasima nude oni koji će za drugoga izraditi rad ili prodati već gotov. Možemo li onda govoriti o plagiranju kao vrsti posebne industrije?
Vlaisavljević: Nažalost, plagiranje je u neuređenim zemljama kao što je naša doista posebna vrsta industrije. No, raduje činjenica da je Univerzitet u Sarajevu konačno usvojio određene dokumente kojima se nastoji smanjiti plagiranje. Treba samo vjerovati kako će ih provesti u djelo.
Bljesak.info:Tko je najpozvaniji spriječiti i možemo li se uopće riješiti problema plagiranja?
Vlaisavljević:Ono što sam često čula tijekom sudskog spora s Aranutovićeve strane jest kako ja nisam stručnjak za otkrivanje plagijata. No, takva tvrdnja je temeljni pokazatelj nepoznavanja mogućnosti detektiranja plagiranja. Za otkrivanje plagijata ne postoje neki posebni stručnjaci koji su završili studij plagiranja. U modernim društvima oni koji odluče istraživati plagijate zovu se „lovci na plagijate“. Opće mjesto na svakoj Internet stranici koja se bavi ovom „kugom“ novijeg doba jest da nije važno tko je otkrio nego što je otkrio, budući da plagijat uvijek sadrži dovoljno očigledne elemente. Recimo, Arnautović je tvrdio kako njegov plagijat može utvrditi samo neko stručno povjerenstvo s njegovog fakulteta ili samo kolega s Odsjeka koji predaje istu znanstvenu oblast, što je čista besmislica. A da je to besmislica govori i činjenica da je kao dokazni materijal da nije plagijator donio izjave profesora matematike, povijesti, antičke filozofije i nekog profesora iz Hrvatske. Samim tim je pobio svoju tvrdnju kojom je nastojao mene devalvirati. Dakle, istraživanjem plagiranja može se baviti svaka osoba koja je spremna uhvatiti se u koštac s često mukotrpnim, a zasigurno i veoma nezahvalnim poslom istraživanja, a etički odbori fakulteta i sveučilišta bi trebali sankcionirati plagijatore ukoliko ih netko prijavi.
wpDiscuz