Za dva i pol tjedna travnički Hrvati obilježit će 23. obljetnicu stradanja u prošlom ratu. Bit će to prigoda da javnost posjete na razmjere zločina koji su nad njima počinile postrojbe Armije R BiH i zloglasni mudžahedini.
No, izjava predsjednika SDA Bakira Izetbegovića kako se ustrojstvo Mostara i Travnika ne mogu povezivati, na čemu insistiraju travnički Hrvati, jer, kako je rekao, Mostar je tretiran Daytonskim i Washingtonskim sporazumom, te ima specijalni status, s obzirom na to da je imao specijalnu prošlost, dok takve, po njegovim riječima, specijalne prošlosti u Travniku nije bilo, razlog su da se podsjeti na prošlost Travnika, i prije 8. lipnja, piše Hrvatski Medijski Servis, uz napomenu kako Izetbegović pod prošlošću, očito, misli na prošli rat, sugerirajući tom izjavom kako su Bošnjaci u Mostaru stradali, dok se takvo što Hrvatima u Travniku nije događalo.
HMS u analizi, također ,uspoređuje posljedice ratne prošlosti Travnika i Mostara, na današnju nacionalnu strukturu dva grada, te na to kakav je normativan status za dva grada bio predviđen.
No, osvrnimo se najprije, sažeto, na ratnu prošlost travničkih Hrvata, gdje se po Izetbegoviću nije događalo ništa specijalno.
Ratna stradanja travničkih Hrvata
Stradanja travničkih, podsjeća Hrvatski Medijski Servis, u prošlom ratu počela su 8. lipnja 1993. godine, kada je iznenada, brojčano i naoružanjem nadmoćnije postrojbe Armije BiH, potpomognute većim brojem mudžahedina, napale postrojbe HVO-a dotadašnjeg saveznika u borbi protiv srpskog agresora i u slijedećih nekoliko dana potisnuli ih na plato Vlašića (pod nadzorom srpskih formacija i tzv. JNA) i u Lašvansku dolinu gdje je već od 16. travnja bjesnio hrvatsko-bošnjački rat.
Samo tog tragičnog dana ubijeno je i poginulo 137 hrvatskih branitelja, zarobljenika i civila. Do kraja rata ukupno je ubijeno ili je poginulo 427 branitelja pripadnika HVO-a i 124 hrvatska civila s područja općine Travnik. A tog tragičnog 8. lipnja i idućih nekoliko dana prognano je blizu dvadeset (od ukupno 26 tisuća Hrvata koliko ih je bilo u ovoj općini po popisu stanovništva iz 1991. god), a njihovi domovi i gospodarski objekti su opljačkani i najvećoj mjeri uništeni.
Tih dana u žestokim napadima na postrojbe HVO-a, na sva hrvatska naselja u općini Travnik počinjeni su i brojni zločini, formirani su logori, a najstravičniji dogodio se na mjestu Bikoši, iznad hrvatskog sela Maljine, u župi Guča Gora. Na tom mjestu pripadnici A BiH i mudžahedini strijeljali su 37 zarobljenih i ranjenih pripadnika travničkog HVO-a i civila iz susjedne župe Brajkovići. Za tijelima 19 strijeljanih još uvijek se traga, a za ovaj stravični zločin i brojne druge počinjene nad Hrvatima Travnika još nitko nije odgovarao.
Poslijeratni povratak Hrvata u Travnik zaustavljan je ubojstvima hrvatskih povratnika i civila. Povratak na svoje u ovaj grad životima je platilo osmero hrvatskih povratnika i policajaca, za što također nitko nije odgovarao.
Izetbegović ističe kako je Mostar imao specijalni status u Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, na osnovu, kako kaže specijalne prošlosti, prešućujući kako je na osnovu puno “specijalnije prošlosti” jednako specijalan status kao Mostar dobio i Travnik, kao dva multietnička grada i sjedišta županija “s posebnim režimom” Hercegovačko-neretvanske i Srednjebosanske i to od najvišeg zakonodavnog i predstavničkog tijela hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH- federalnog parlamenta, kojim su zamjenjene prelazne odredbe mirovnog sporazuma.
Ustav F BiH: Sjedišta županija s posebnim režimom urediti na istim principima
Evo citata iz odredbi Ustava FBiH
Na temelju članka VIII.1.(3) a) i b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, odrzanoj 29. travnja 1997. godine, i na sjednici Zastupnickog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, odrzanoj 6. svibnja 1997. godine, usvojio je:
AMANDMANE XXV I XXVI*
NA USTAV FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
AMANDMAN XXV
U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, iza poglavlja “VI.A. Gradske vlasti” iza tocke (1) dodaje se nova tocka (2) koja glasi: “Sjedista kantona s posebnim režimom će se organizirat na osnovu istih principa”….
Dakle, organizacija Travnika se trebala provesti na temelju istih načela kao i u slučaju Mostara, ali očito da nije. Ova odredba je brisana nametnutim izmjenama Ustava FBiH od strane visokog predstavnika Wolfganga Petricha 2002., poznatog i po, u to vrijeme učinjenim, drugim rasilnim izmjenama Daytonskog sporazuma i ustava, na štetu Hrvata, a najpoznatijeg po tenkovskoj reviziji Hercegovačke banke.
Petrischewe intervencije
Mostar se od grada podijeljenog na zapadni i istočni Mostar, od rata do danas transformirao najprije u grad s tri većinske hrvatske i tri većinske bošnjačke općine, pa potom u jedinstveni grad, u kojem postoje brojni mehanizmi koji spriječavaju majorizaciju ili dominaciju bilo kojeg naroda. Tako se u Mostaru gradonačelnik, gradski proračun i sve važnje odluke u Gradskom vijeću donose dvotrećinskom većinom, postoje odredbe o minimalnoj i maksimalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda, mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa…
Ništa od tih mehanizama u Travniku nema, iako je, po Ustavu F BiH, trebalo biti, što bjelodano ilustrira ponašanje međunarodne zajednice u korist jednog, a na štetu drugog konstitutivnog naroda u F BiH.
I dok se u Gradskom vijeću Mostara ni jedna važnija odluka, uključujući i izbor gradonačelnika i gradskog proračuna ne može usvojiti bez glasova Bošnjaka, predstavnike travničkih Hrvata redovito se, u Općinskom vijeću, preglasava, zapravo nitko ih ništa ne pita niti o bilo čemu odlučuju.
Sve odredbe Mostaru nametnutog statuta i izbornog zakona i danas su na snazi, a jedino što je Ustavni sud F BiH ukinuo kao diskriminirajuću odredbu je da glas svakog građanina – birača u Mostaru ne vrijedi jednako, od čega je samo Mostar bio izuzet.
Mostar je dakle, zadržao specijalan status ne zato što je ovaj grad imao specijalniju prošlost od Travnika, u kojem su procentualno stradanja Hrvata i etničko čišćenje imali veće razmjere nego Bošnjaka u Mostaru, već zbog pravnog nasilja visokog predstavnika koji je dekretom ukinuo odredbe o tome kako Mostar i Travnik trebaju biti ustrojeni na istim načelima.
Posljedice rata i pravnog nasilja
I što imamo danas? Kakve su posljedice ratnih stradanja Hrvata i Bošnjaka u Travniku i Mostaru, ali i Petritschewog, odnoso intervencionizma međunarodne zajednice, govore statitsički podatci.
U Mostaru je prije rata živjelo 126.000 stanovnika, od toga 43.856 ili 34,63 posto muslimana i 43.037 ili 33,98 posto Hrvata. Danas se broj Bošnjaka i Hrvata u ovom gradu razlikuje svega u nekoliko tisuća, odnosno tek nekoliko postotaka, ako je suditi po rezultatima popisa koji su se pojavili nakon 2013. Naime, po tim podatcimaa, u Mostaru trenutačno živi oko 54.000 Hrvata, oko 49.000 Bošnjaka i oko 4000 Srba, dok je ukupno popisano 113.169 stanovnika. Dakle, u Mostaru se istina povećao broj Hrvata u odnosu na prijeratni broj, ali i broj Bošnjaka, za više od 5.000.
U Travniku je, pak od prijeratnih 70.747 stanovnika muslimana bilo 31.813 44,96 posto, a Hrvata 26.118 ili 36,91 posto. Prema podatcima iz popisa stanovništva iz 2013. u Travniku živi 57, 543 stanovnika, od čega je Hrvata tek oko 10.000, što je manje od 18 posto stanovništva.
Udio Hrvata u travničkoj općini je prepolovljen, dok je broj Bošnjaka u Mostaru porastao, ali je broj Hrvata rastao u većoj mjeri, pa se udio Bošnjaka u odnosu na Hrvate smanjio za tek 5 posto.
I to je posljedica ratnih zbivanja, ali i od visokog predstavnika zadržavanja konsocijacijskog uređenja Mostara i ukidanja ustavne odredbe po kojoj je na isti način trebao biti uređen i Travnik.
Dakle, Izetbegovićeve tvrdnje kako se ustroj Mostara i Travnika ne mogu povezivati, jer je Mostar imao specijalan status na osnovu specijalne prošlosti, što nije slučaj s Travnikom su činjenično netočne, pa time ni zaključci koji iz njih proizilaze. /HMS/
wpDiscuz