Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko podnio je u četvrtak izvještaj Vijeću sigurnosti UN-a. Što je pričao, to, vjerujem, nije interesiralo ni one koji su ga slušali, ako su ga slušali, a ponajmanje ljude u BiH, ali je “podnošenjem izvještaja” Ujedinjenim narodima potvrđio poraznu činjenicu, poraznu za sve koji živimo u ovoj zemlji, da je, i 24 godine nakon međunarodnog priznanja, BiH još pod međunarodnom upravom.
Unatoč, tome mnogi mediji u BiH smatrali su važnim prenijeti što je Inzko naklapao, da ne upotrijebim neku ružniju riječ u Vijeću sigurnosti.
Austrijanac jednom ili dva puta godišnje podnese izvještaj tom tijelu Ujedinjenih naroda, kad poželi pojavi se u nekom od bh medija i mjesečno zaradi 50.000 nečega, maraka ili eura.
No, ne pada većini ljudi u ovoj zemlji, vjerujem, toliko teško što Austrijanac stavlja u džep 60, ili, možda, 120 prosječnih mjesečnih plaća onih koji imaju sreću raditi i imati plaću, koliko ih vrijeđa činjenica da žive u državi, zemljopisno lociranoj u Europi, pod međunarodnim upraviteljem, kojeg se ne mogu otarasiti.
Istina, on još od 2011. i nametanja vlasti jednog naroda u dvonacionalnom entitetu ne donosi nikakve odluke. Ali, može ako hoće i kad hoće i da građane ove zemlje zato ne pita. Može suspendirati bilo koji zakon, smjeniti bilo kojeg izabranog dužnosnika i da zato nikome u BiH ne polaže račun.
Iako postojanje međunarodnog upravitelja predstavlja negaciju temeljnog načela demokrastkih država o narodu kao vrhovnom suverenu, u bh slučaju narodima, zanimljivo je kako oni koji predstavljaju taj suverenitet, izabrani dužnosnici, ne traže od UN-a da Inzka pošalje kući, kad se na East Riveru već ne pitaju, a kog vraga Valentin radi u BiH. I, zašto ga plaćamo?
Milan Šutalo l hms.ba