Prije dva mjeseca u razgovoru za montažnim stolom u tvornici u Jacksonvilleu u Floridi američki predsjednik Barack Obama razgovarao je s kolumnistom New York Timesa Andrewom Rossom Sorkinom o problemu političkog kapitala. Rezultat njihovih višemjesečnih razgovora objavljen je u ovotjednom vikend magazinu The New York Timesa, a Obama je bio neobično iskren o uspjesima i neuspjesima vlastite ekonomske politike.
Obamini napori da spasi američko gospodarstvo pogođeno krizom 2008. godine bili su napadani s lijeva, desna i s centra, a ni danas, smatra Obama, nisu dovoljno priznati. “Zapravo sam usporedio naš gospodarski učinak s onime kako se države povijesno nose s krizom”, kaže Obama. “Po toj procjeni, mi smo smo se s ovim nosili bolje nego iti jedna velika ekonomija na Zemlji u modernoj povijesti”.
I dalje je, međutim, primjetno kako predsjednički kandidati obiju stranaka kritiziraju stanje američkog gospodarstva. “Mnogi se još uvijek jedva drže”, rekla je Hillary Clinton, a Donald Trump kaže kako “smo mi nacija trećeg svijeta”. Upitan je li frustriran svim tim kritikama, Obama je inzistirao da nije, barem ne osobno. “Frustriralo me samo utoliko što je formiralo političku debatu”, kazao je. “Radili smo tako brzo da nismo mogli trčati pobjedničke krugove. Nismo mogli objasniti sve što smo radili. Mislim, jednog dana smo spašavali banke; sljedećeg dana spašavali smo autoindustriju; zatim smo pokušavali vidjeti kako možemo utjecati na tržište nekretnina”.
Politički kapital
Rezultat, kazao je Obama, jest da mu je nedostajalo političkog kapitala da učini više. Kako se njegovo predsjednikovanje bliži kraju, Obama, unatoč svojim zadivljujućim govorničkim vještinama, čini se da je posto samopouzdaniji svojim uspjesima nego mogučnošću da ih promovira. “Mislim, stvar je u tome da da smo bili u mogućnosti bolje komunicirati sve korake koje smo poduzeli došli i bi do neodlučnih birača”, kazao je Obama, “a onda bi možda zadržali većinu u Senatu”
Predsjednik Obama došao je u ovu tvornicu, koju je izgradio Saft za manufakturu ionskih baterija, što je predstavljalo neku vrst zakašnjele pobjede. Jedan od Obaminih prvih većih akata kao predsjednika je bio potpisivanje Zakona o američkog oporavku i reinvestiranju, poznatog kao Stimulus. Jedan dio novca iz tog zakona otišao je i Saftu. Sada je Obama mogao gledati kako se proizvode baterije i koliko je daleko zemlja došla od financijske krize.
No, predsjednik je djelovao frustrirano, piše NYT. Kako je pokušavao sažeti svoje ekonomsko nasljeđe u Floridi, diskusija se rastegnula duplo duže nego što je bilo planirano, na konsternaciju tajne službe. Kada su se predsjednik vratio do aviona, poslao je pomoćnika do kolumnista NYT kako bi pitao da li bi mogli nastaviti diskusiju. “Ako pitate prosječnog čovjeka na ulici: ‘Je li deficit išao gore ili dole za vrijeme Obame?’, vjerojatno bi 70 posto ljudi reklo da je išao gore”, kazao je Obama, uz razumnjivi očaj – deficit je u stvari pao (za otprilike tri četvrtine) od kako je preuzeo dužnost, a ankete pokazuju da velika većina Amerikanaca vjeruje u suprotno.
Percepcija javnosti
Obama smatra da je, gledajući svijet oko njega, američko gospodarstvo u puno boljem stanju nego što ga vidi javnost, posebno kada se uzme u obzir dubina financijske krize i mogućnost, koja se rijetko čak i razmatra, da su stvari mogle krenuti mnogo, mnogo gore. Tijekom nekoliko razgovora u Ovalnom uredu, na predsjedničkom avionu i u Floridi, Obama je sa Sorkinom s nevjerojatnom iskrenošću analizirao gotovo svaki element njegove ekonomske agende od kada je preuzeo dužnost. Gospodarstvo je svakako otišlo dalje nego što većina ljudi prepoznaje. Privatni sektor stvarao je radna mjesta 73 uzastopna mjeseca – oko 14.4 milijuna novih radnih mjesta – što je najveći period održivog rasta radnih mjesta.
Nezaposlenost, koja je dosegla vrhunac od 10 posto u godini kada je Obama preuzeo dužnost, bila je najveća od 1983. pod Ronaldom Reaganom, a sada je 5 posto, manje nego kada je Reagan napustio dužnost. Proračunski deficit smanjen je za bilijun dolara za vrijeme njegova dva mandata. A ukupni rast gospodarstva Sjedinjenih Država znatno je nadmašio onaj bilo koje druge napredne nacije.
Bivši direktor Nacionalnog ekonomskog vijeća Gene Sperlin koji je proveo sate unutar Ovalnog ureda raspravljajući i osmišljavajući ekonomsku strategiju, rekao je za NYT: “Da se vratimo nazad u ranu 2009. – kada su ljudi svakog jutra dolazili s grčem u žeulucu, a gospodarstvo je gubilo 800.000 radnih mjesta svakog mjeseca, a burzovni indeks Dow bio je ispod 7.000 – i da netko rekao da će do zadnje godine na dužnosti, nezaposlenost biti 5 posto, deficit ispod 3 posto, da će AIG (američka osiguravajuća kompanija) ponovno biti profitabilan i da će sav naš novac biti nazad u bankama, bilo bi to iznad bilo čijih najluđih očekivanja”.
Republikanska obmana
Postoje, naravno, mogi razlogi zašto malo Amerikanaca slavi. “Na ono što ljudi osjećaju o gospodarstvu”, rekao je Obama za NYT, “utječe ono što čuju. Ako imate političku stranku – u ovom slučaju republikance – koja negira bilo kakav napredak i konstantno to kanaliziraju prema svojoj bazi, koja je prilično velika, oko 40 posto stanovništva, da su stvari užasne cijelo vrijeme, tada to ljudi počinju upijati.”
No, kao što je Obama priznao, javni bijes o ekonomiji nije bez empirijske osnove. Velik dio građa potpuno je ispao iz radne snage, a stvarnost za prosječnu američku obitelj jest da je njihov dohodak četiri tisuće dolara manji nego kada je Bill Clinton napustio dužnost. U međuvremenu je ekonomska nejednakost samo rasla te 1 posto američkih kućanstva ima više od polovice nedavnih dobitaka ekonomskog rasta. “Milijuni i milijuni i milijuni i milijuni ljudi gledaju lijepu sliku Amerike koju su nacrtali i ne mogu pronaći sebe u njoj kako bi spasili svoje živote”. I sam Clinton je kazao kako je Obamina ekonomija u ožujku, u vrijeme kada se njegova žena Hillary natječe za predsjednicu, rekao: “Ljudi su uzrujani, iskreno: oni su vođeni anksioznošću, dezorijentirani su, zato što sebe ne vide u toj slici”.
To je ono što proganja Obamu. On je, prema vlastitom pogledu, uspio u oporavku ekonomije dobro kao što bi to bilo koji predsjednik mogao, s rezultatom koji u mnogo slučajeva nadmašuje njegove vlastite nade. No, unatoč uspjesima posljednjih godina, mnogo Amerikanaca je napušteno. Nešto se promijenilo i kako se Obama priprema napustiti dužnost, čini se da razumije da će njegovo ekonomsko nasljeđe biti procijenjivano ne samo po onome što je učinio, nego po onome kako su njegovi rezultati usporedivi s prošlom erom prilika za srednju klasu, onu koju, suočen s promjenama koje transformiraju globalnu ekonomiju, moćda više niti jedan predsjednik neće moći vratiti.
Gospodarski slom
Gospodarski slom koji će definirati svaki aspekt Obamine ekonomije došao je prije njega, kao i zakonodavstvo koje je bilo temelj svega što se događalo. U rujnu 2009. – nakon što je Lehman Brothers podnio zahjev za stečajem, a AIG najveća osiguravačka kompanija, prihvatila je federalni paket pomoći – senator Arizone John McCain, u onome što su mnogi gledali kao politički potez, suspendirao je svoju predsjedničku kampanju i pozvao Obamu na dvostranački sastanak u Washingtonu u Bijeloj kući. Obama se podsjetio tog trenutka: “Još se sjećam kako be Bush zvao i rekao: ‘Gledaj, sumnjam da će ti to biti posebno korisno, ali osjećam se dužnim reći da, i nadam se da možete doći”.
Sljedećeg dana Obama se našao u kabinetu niz hodnik od Ovalnog ureda, zajedno s McCainom i kongresnim čelnicima obiju stranaka. Tajnik ministarstva financija Henry M. Paulson Jr. razvijao je bankovni paket pomoći kojim bi ministarstvo kupilo 700 milijardi dolara vrijednosnica uzdrmanih hipoteka. Plan je nazvan TARP, a trebali su mu glasovi i nitko od republikanaca nije bio za. Nitko nije želio da ga gledaju kao prijatelja banaka. “Sjedili smo za stolom, McCain na jednoj strani, ja na drugoj,Bernake i Paulson u predsjednik Bush”, sjeća se Obama. “Paulson je rekao: ‘ako sada nešto ne poduzmemo, mogli bi biti u slobodnom padu’. I s ozbirom koliko je loša politika bila, bio je to vrlo primamnjivo za Nancy i Harryja”, kazao je Obama, misleći na Nancy Pelosi, čelnicu Predstavničkog doma i čelnika Senata Harryja Reida, “da daju republikancima da učine ono što su morali učiniti”.
Mnogi u Bushevoj vlastitoj stranci podupirali su alternativni prijedlog zakona usmjeren na osiguranje hipoteka i smanjenje poreza. No Obama, uvjeren da sve manje od velikog paketa pomoći može dovesti do ekonomske katastrofe, rekao je kako će demokrati poduprijeti Paulsonov plan. To su i učinili.
Plan od 800 milijardi dolara
Bio je to rijedak trenutak političke suradnje, s dugotrajnim političkim posljedicama. Za Obamu, to je bio nužan savez s Wall Streetom i republikanskim predsjednikom. Za mnoge druge, to je izgledalo kao jako dobar dogovor za one koji su stvorili kaos; neki su se pitali zašto tako agresivno nije pomogao i građanima.
Mnogi danas tvrde Obamin plan od 800 milijardi koji je na kraju postao zakon, nije bio dovoljan. Uz veći poticaj, ekonomija bi se oporavila puno brže, a nepotrene patnje mogle su se ublažiti. No, i postojeći plan bio je snažno kritiziran – Republikanci su ga odbacili kao neozbiljnog i onog koji će zemlju baciti u još veće dugove. Boehner je fizički bacio zakon na pod, tvrdeći kako je to “ništa više od trošenja, trošenja i još trošenja”. No i demokrati su se borili protiv bilo čega previše ambicioznog i Obama je u prvom mjesecu svog mandata, bio u poziciji da mora pregovarati s vlastitom strankom, te je jedva uspio progurati zakon od 800 milijardi dolara.
U početku, rezultati su bili slabi. Gospodarstvu je trebao veći impuls. Dobilo je samo srednji, te je nstastavilo padati. U siječnju 2009. izvještaji Vijeća ekonomskih savjetnika predviđali su da će stimulus nezaposlenost zadržati ispod 8 posto. Umjesto toga, popelo se na 10 posto u 2009. godini, te je palo na 8 posto u 2012., što je dovelo do kritika da je stimulus bio neučinkovit. Obamini kritičari redovito su govorili kako je Obamin “oporavak najgori od Drugog svjetskog rata”. Obama nije bio u mogućnosti ili nije želio retorički naglasiti ozbiljnost krize koja se odvijala. “Bio je to delikatni balans kroz 2009. i 2010. da američkom narodu kažete o dubini problema, koliko smo blizu bili katastrofi, bez da ih potpuno uplašite”, kaže Obama.
Štednja
“Ovo je bio prvi oporavak u kojem vidite kako se javna radna mjesta smanjuju, a to je stvorilo masivni fiskalni otpor tijekom oporavka”, kazao je Obama. Progresivci ne cijene u potpunosti stupanj do kojeg je proračun 2011. limitirao potencijalnu štetu od mjera štednje koje je nametao Kongres, kaže Obama i dodaje kako je oporavak tada još bio prilično krhak.
Obama je u razgovoru istaknuo i iznenađujuć stupanj identifikacfije s američkim poslovnim liderima. “Da nisam otišao u politiku i javnu službu”, Obama je rekao: “izazovi stvaranja poslovanja i rasta poslovanja i stvaranje nečega što funkcionira bi vjerojatno bilo najzanimljivije za mene”.
Bogata kampanja
Poslovni sektor bio je ohrabren Obaminom kampanjom za prvi mandat, dajući mu 16 milijuna dolara političke podrške, gotovo dupolo više nego što je skupio McCain i neki su dužnosnici odgovorili na njegov novi populizam. “Nisam se kandidirao da bi pomogao debelim mačkama bankarima na Wall Streetu”, kazao je u prosincu 2009. Obama. “Ljudi na Wall Streetu i dalje ne shvaćaju. Ono ne shvaćaju. Zbunjeni su, ‘Zašto su ljudi bijesni na banke’. Suosnivač gigantske investicijske firme Blackstone grupe Stephen A.Schwarzman, kazao je o Obama i njegovim nastojanjima da zatvori porezne rupe koje je industrija također koristila: “To je kao kada je Hitler 1939. napao Poljsku” (kasnije se za tu izjavu ispričao).
Sada Obama kaže da je bio “iznimno blag” u kritiziranju Wall Streeta, no i kako je to “povrijedilo njihove osjećaje”, kako su mu rekli neki od njih. “Neki od njih su mi govorili: Znaš, moj sin je došao doma i pitao me jesam li ja debela mačka”.
Najveći sukob s Wall Streetom
Obama kaže da su se bankari s Wall Streeta konstantno bunili zbog njihovih ekonomskih politika, premda je burzovni indeks rastao sa 6000 na 16.000 ili 17.000. Najveći sukob Obame i Wall Streeta bio je oko Dodd-Frank reforme Wall Streeta i zakona o zaštiti potrošača koji je Obama potpisao u ljeto 2010. Zakon na 2223 stranica limitirao je najrizičnije trgovanje Wall Streeta. Kao i stimulus, Dodd-Frank je ujedno bio gledan kao nešto što ide predaleko, kao i ono što ne ide dovoljno daleko.
Obama kaže da mu se svidio film “The Big Short”, koji je živopisan portret krize 2008. s posebnim naglaskom na pohlepu glavnih arhitekata, no ne i njegov kraj. Pogrešno je sugerirano, kaže Obama, da se ništa nije promijenilo na Wall Streetu. Financijski sektor “je veći, upija i više sredstava i što je možda najvažnije, talentiraniji nego što bi ja to želio vidjeti. Volio bi da ljudi koji su stvarno dobri u matematici budu inženjeri ili znanstvenici. A ne da samo pokušavaju izgraditi algoritme i pobijediti tržište i raditi arbitraže”, kazao je.
Sandersova kritika je ispravna
“No, nema dvojbe da je financijski sustav znatno stabilniji. Istina je da kao društvo nismo odmaknuti od financijskog sustava, i u tom smislu, kritikaBernija Sandersa je ispravna”, kaže Obama. “No, jedna stvar koje sam se dosljedno pokušavao prisjetiti tijekom svoj predsjednikovanja jest da gospodarstvo nije apstrakcija. Nije nešto što možete samo redizajnirati i razviti i onda sastaviti ponovno bez posljedica”, kaže Obama.
“Razlog zbog kojeg sam danas ovdje jest zato što Saft priča priču o tome kako je čudesan rad ljudi diljem zemlje učinio da se Amerika vrati od jedne u najgorih ekonomskih kriza u našoj povijesti”, rekao je Obama promatrajući gomilu. Dodao je: “Svatko tko kaže da nismo bolji danas nego što smo bili bolji prije sedam godina, ne govori vam istinu”, kazao je.
Priča o Saltu koju je ispričao Obama jest ona o američkoj genijalnosti i rastu od financijske krize. Nezaposlenost u Floridi bila je na 11,2 posto u 2009. godini, veća od državnog prosjeka i ta je država bila središte ovrha i propalih hipoteka. Salt je je primjer ne samo vladinih pokušaja da se smanji nezaposlenost, nego i investicija u novu generaciju zelenih tehnologija, poput litij-ionskih baterija, koje će pomoći gospodarstvu da raste u godinama koje dolaze.
Manje moći nego ikad
Priča o ovoj tvornici može ispričati i onu mnogo složeniju, o Obaminom predsjednikovanju. Birači su uvijek nagrađivali, ili češće krivili predsjendika za gospodarsku izvedbu nacije. Danas predsjednik ima manje moći nego ikad, bilo pravno-regulatorno, bilo u kulturalnom smislu nad američkim političkim čelnicima i nad čelnicima multinacionalnih kompanija sa sjedištem u Fracuskoj ili Kini.
Nakon svog govora, Obama je rekao: “Govorimo o inverziji”, govoreći o praksi američkih kompanija da se premještaju u inozemstvo. Smatra kako duboke strukturne promjene u gospodarstvu tijekom posljedna dva desetljeća birači često ne priznaju i ne cijene. Mnogi građevinski poslovi propali su vrlo brzo i nikad se nisu vratili. “Bilo bi puno gore da nismo poduzeli korake koje smo poduzeli”, kaže Obama. “Ali oni imaju osjećaj da je to malo više borbe za njih nego što je bilo za njihove roditelje ili za njihove bake i djedove”, kaže Obama o radnici koji su izgubili posao.
ObamaCare
Verojatno najveći ekonomski pomak u Obaminom predsjednikovanju došao je iz zakonodavstva koji se nije činio takvim. Kongres je 21. ožujka 2010. donio zakon o zdravstvenoj pomoći, poznatiji kao ObamaCare.
To je bio zakon koji će Obamu najsnažnije definirati. U velikoj mjeri se na njega gleda kao na socijalni program, način na koji će deseci milijuna građana dobiti zdravstveno osiguranje. No, zakon, koji ne utječe samo na osiguravajuće kompanije nego i na doktore, bolnice i farmaceutske kompanije, također je imao neposredan i sve veći utjecaj na gospodarstvo u cjelini. Industrija zdravstvene zaštite čini 17,5 posto američkog BDP-a, a potrošnja na zdravstvo čini 8 posto prosječnog kućnog budžeta.
“Dugoročno gledano na zakon o zdravstvenoj zaštiti bit će gledano kao na jedno od velikih ekonomskih postignuća, ne samo zdravstvenu zaštitu. Zato jer je zatvorio ključan dio jaza nesigurnosti”, kaže Obama.
Mnogi smatraju da je umjesto za taj zakon, za koji su republikanci bili jednoglasno protiv, Obama trebao tražiti podršku za neku drugu agendu, možda za novi stimulus koji bi bio masivni zakon o infrastrukturi. Svjestan je toga i Obama. Kaže kako je činjenica da je neuspjeh u 2012., 2013. i 2014. da pokrenu masivni infrastrukturalni projekt – a bilo je savršeno vrijeme za to, zbog niskih kamatnih stopa i visoke potražnje, kako kaže, koštala zemlju vremena.
‘Te stvari me noću drže budnim’
Minimalnu plaću za savezne radnike koje rade na ugovor povećao je na 10.10 dolara, promijenio je imigracijsku politiku kako bi zaštitio neke ilegalne imigrante od deportacije. No, bez podrške Kongresa, a poslije 2010. republikanci su blokirali velike zakonodave poteze, teško je bilo donositi značajnije zakonodavne promjene.
Kaže kako se vjerojatno može sjetiti tri ili četiri zdravorazumske stvari koje su mogli učniti bolje i s kojima bi rasli za postotak ili dva brže svake godine. “Mogli smo srušiti stopu nezaposlenosti niže i brže. Mogli smo podići plaće čak i brže nego što jesmo. Sve te stvari ponekad me noću drže budnim”.
Za vrijeme obilaska tvornice, Obama se vrlo malo rukovao i družio s radnicima. Umjesto toga, pokazivali su mu stroj po stroj, piše NYT. Konačno, u jednom trenutku su mu pokazali su mu Wall-E, robota nazvanog po Pixarovom filmu. Prije nekoliko desetljeća, takva bi tvornica zapošljavala lako par tisuća ljudi, a danas zapošljava samo 300. I to podcrtava izazove s kojima se suočava američka ekonomija i one koji mogu biti vodeći čimbenik rastuće nejednakosti: SAD ne gubi radna mjesta samo od konkurencije u inozemstvu, već ga gube i od tehnologije.
Velika nejednakost
“Ovdje smo vidjeli ove robote koji su prilično impresivni, no isto tako i pokazali smjer u kojem ekonomija ide”, rekao je Obama. On očito prepoznaje problem – rekao je kako je proveo puno vremena razmišljajući o tome – ali on zna i rješenje će doći tek dugo nakon što on napusti ured. Mnogi građani, rekao je, “moraju se brinuti o prekvalifikaciji u jednom trenutku svoje karijere”.
Kazao je kako podupire trgovinski ugovor Trans-pacifičko partnerstvo “ne zato što nije svjestan svih propusta nekih prošlih trgovinskih sporazuma i poremećaja u našoj ekonomiji koji su nastali kao posljedica globalizacije, nego moja procjena da je većina trendova nepovratna s obzirom na prirodu globalnih opskrbenih lanaca, pa je bolje da budemo tamo i formiramo pravila na način koji će omogućiti više radne standarde u inozemstvu, ili da pokušamo izvesti naše ekološke standarde, tako da imamo više ravnoteže u okviru”.
Pitanje može li predsjednik zaista poboljšati ili naštetiti gospdoarstvu ostaje otvoreno, Mnogi smatraju kako je najveća ekonomska moć u rukama Federalnih rezervi (Fed). Ekonomisti podržavaju Fedovu politiku držanja kamatne stope na povijesno najnižoj razini, kao i smanjenje nezaposlenosti i pomoć u poticanju gospodarstva. U istom trenutku, Fed se okrivljuje za rastuću nejednakost i korporativne profite.
Mitologija oko Reagana
Konačno, Obama kaže da se u izbornim kampanja stvari krivo tumače. “Ako pogledate platforme, ekonomske platforme trenutnih republikanskih kandidata za predsjednika, oni ne samo da prkose logici i svim poznatim ekonomskih teorijama, oni su fantazije”, kaže Obama. “Rezanje poreza za one na samom vrhu, rastavljanje regulatornih sustava koji štite naš zrak i naš okoliš i onda predviđanje kako bi to dovelo do 5 posto ili 7 posto rasta, i tvrdnje kako će učiniti sve to dok balansiraju proračun. Nitko ni s najosnovnijim znanjem ekonomije ne misli da je to uvjerljivo”.
Nastavio je: “Ako ne možemo probušiti neku mitologiju oko štednje, politike ili smanjenja poreza ili mitologiju koja se izgradila oko Reaganove revolucije, gdje neki ljudi zaista misle da je on smanjio vladu i smanjio deficit i da je oporavak došao zbog svih tih masivnih smanjenja poreza, za razliku zaokretu u politici kamatnih stopa – ako to ne možemo učinkovito opisati, onda smo osuđeni na ponavljanje sve više i više grešaka”.
wpDiscuz