Nakon što je njegov tekst “Sarajevski Hrvati- još malo pa nestalo” reagirao vlč. Josip Vjadner, kolumnist portala Dnevnik.ba i urednik TV Kiss odgovorio je na Vajdnerove optužbe napominjući kako je na njegovu analizu o položaju sarajevskih Hrvata reagirao, po Milovićevom mišljenju “vjerojatno jedini čovjek koji uopće nešto radi na poboljšanju položaja Hrvata u Sarajevu.
Oni kojima je tekst namjenjen, nastavlja Milović, nisu se ni počešali. Gospodin Vajdner se upravo zbog tog angažmana osjetio prozvanim, jer i sam osjeti da unatoč njegovom angažmanu, položaj Hrvata Sarajeva nije mnogo bolji. I kako je pogrešno raziumio moj tekst, tako je svoj odgovor poslao na pogrešnu adresu. Oni kojima je trebao uputiti ovakvo pismo zadovoljno se smiju, zaključuje Milović, čiji odgovor vlč. Vajdneru Hrvatski Medijski Servis prenosi u cjelosti, nakon što smo objavili i Vajdnerovu kritiku Milovićeve analize..
Poštovani, što se vaših kritika tiče g. Vajdner, one su takve naravi da ih ne mogu prešutjeti, a rado bih, jer znam da ste dobronamjeran čovjek.
Bojim ste da ste cijelu reakciju na moj tekst utemeljili na pogrešnoj pretpostavci – tekst nema namjeru potaknuti preostale sarajevske Hrvate na kolektivni suicid! To ne može biti moja namjera jer i u ovom trenutku velik dio moje obitelji živi u Sarajevu. Namjera teksta je upozoriti na položaj Hrvata u ovom gradu. Dakle, radim sve ono što politika, Crkva i Napredak ne rade, a u njihovoj je moći.
Kao bivši Sarajlija imam pravo na to.
Moj ste tekst, između ostalog, okarakterizirali pljuvačkim, omalovažavajućim i morbidnim. Ne znam gdje ste to vidjeli. A ne znate ni Vi. Oslanjate se na dojam, ton i vjerojatno vlastito raspoloženje za vrijeme čitanja teksta. Vrlo moguće da ste podlegli tamnoj dajidžanskoj atmosferi koja se odavno nadvila nad preostale sarajevske Hrvate – katolike.
Dakle, negativni dojam koji ste stekli čitanjem teksta je potpuno pogrešan. Nikoga ne pljujem, a ponajmanje sarajevske Hrvate. Kako sam i u tekstu naveo, a sada ponavljam, znam ih mnogo. I divim se svima onima koji u Sarajevu bez ustezanja izražavaju svoj identitet kada za to ima potrebe. S druge strane, na žalost, mnogo je više onih koji taj identitet skrivaju, bojeći se posljedica za svoj društveni status, pa i egzistenciju.
Ne znam gdje ste našli omalovažavajući ton. Sve što sam napisao bazirano je na poznatoj činjenici, koju i sami potvrđujete, da se broj Hrvata Sarajeva smanjuje. Ukoliko se trend nastavi, i ukoliko naši dužnosnici nastave uljepšavati stanje, sigurno se neće promijeniti.
Razumijem da širenje apatije nikom ne pogoduje, pogotovo ne onima koji trebaju ostati u Sarajevu. Ali isto tako, degutantno je slušati sarajevski kler kako govori da nikakvih problema nema. Još gore, ako problema ima „onda su krivi sami Hrvati“!
I vama je jasno da postoje oni Hrvati koji grade vlastiti položaj okrivljujući za sve nedaće sarajevskih/bosanskih Hrvata – same Hrvate. Tako se jednostavno i lako probijaju u bošnjačkom establišmentu. To najbolje zna nekolikolicina sarajevskih franjevaca, koji su postali prave medijske zvijezde u Sarajevu. Neki od njih čak negiraju postojanje Hrvata u BiH kao takvih.
Mene ste također optužili da zagovaram kolektivni suicid preostalih sarajevaskih Hrvata. To nije lijepo što ste izmislili. Ipak, još je ružnija izmišljotina da sam poželio da je „bolje da se nikad ni rodili nisu“! Time bih poželio da se nije rodilo 80 posto meni dragih ljudi, uključujući i samog sebe. Vidite kako izmišljene konstrukcije vode u besmisao…
Sporan vam je naslov? Je li pogrešan? To niste odgovorili. Naslov je tu da privuče pažnju, ne uzimajte ga previše ozbiljno. Urednik ste, znate toliko.
Postoji još jedan dio koji ste sasvim promašili: smisao Crkve nije da se bavi sama sobom. Crkva se treba baviti duhovnom životom vjernika. U slučaju katoličke Crkve, duhovnim životom katolika. Bilo bi dobro da se Crkva zanima za stanje svojih vjernika. Imamo svećenike, a vi ih sigurno poznajete osobno, koji u godini obiđu više televizijskih studija nego domova katolika. Crkva se bavi sama sobom, zanemarujući vjernike.
Kler se bavi politikom, filozofijom, haaškim presudama i ostalim glupostima, ostavljajući katolike usamljene na vjetrometini svakodnevnog života i borbe za materijalni i duhovni opstanak. Katolici mogu podnijeti luksuz svećeničkog nerada u dominantno katoličkim sredinama, no u Sarajevu je ovo ozbiljan problem. Zbog toga su katolici Sarajeva trostruko ugroženi: Nalaze se u asimiliativnom okruženju, politički su nezaštićeni, a Crkva se bavi izložbama slika, promocijama knjiga, božićnim koncertima i amaterskim predstavama.
I onda su krive hrvatske tvrtke. Hrvatske tvrtke, a slučajno i ja radim u jednoj, ravnaju se tržišnim načelima. Prošla su vremena kada je netko bio zaposlen „jer je Hrvat“. Radnik kojemu je to jedina kvalifikacija nije dobar radnik. A firma s lošim radnicima propada. Unatoč tome, poduzeća u vlasništvu Hrvata imaju tendenciju zapošljavanja Hrvata. Provjerite kod Hrvata Sarajeva – većina njih koja radi u privatnom sektoru, radi kod poslodavaca Hrvata.
Ipak, da razjasnimo ono što Vam je ostalo nejasno – moja namjera nije bila unijeti dodatnu apatiju među sarajevske Hrvate, a pogotovo ne ih „žive zakopati“. Moja je namjera da se otvoreno progovori o položaju Hrvata u glavnom gradu. Do sada sam valjda pisao o Hrvatima iz svih mjesta središnje Bosne, a nekoliko puta i o sarajevskim Hrvatima. I opet ću.
Nije dovoljno „ne talasati“. Pitomi pristup kardinala Puljića i mons. Topića koji se do sada koristio, očigledno nije urodio plodom. Hrvata je sve manje i kreću se ka nuli. To su i vaši podaci. Nitko ne kaže da treba praviti probleme, ali treba jasno reći tko što treba učiniti da se stanje popravi.
To nikako ne znači da treba prvo gledati u svoje dvorište. Jer naše dvorište je prazno. Problemi iz našeg dvorišta su trivijalne prirode. Sarajevski Hrvati su kao u kavezu, i umjesto da galame na onog tko ih je zatvorio oni se biju između sebe.
Ako budemo čekali međusobni koncenzus, onda bolje odmah odustati. Vama je jasno da o položaju Hrvata Sarajeva nikad neće biti konsenzusa između samih Hrvata. Očekujete li zaista da će Ivo i Željko Komšić reći nešto o pravima Hrvata? Ili da primijenimo Dubravkov poučak pa se svi kolektivno odreknemo nacionalnog identiteta? Ili da poslušamo fra Ivu Markovića pa ustvrdimo da Hrvati niti postoje, niti su postojali u BIH? Vi biste s takvim ljudima tražili usuglašen stav?
Moj je prijedlog da Hrvati Sarajeva jasno i glasno definiraju probleme koji uvjetuju smanjenje njihovog broja i da se traži konsenzus sa onima čiji je grad – Bošnjacima. Jer oni tvrde da je Sarajevo europski Jeruzalem. A mi svi znamo da (više) nije.
Multietničnost grada ne čine institucije koje ste nabrojali. Multietničnost grada čine ljudi i njihov položaj. Hrvatima je od pukog broja bitniji položaj onih koji su tu. Sarajevo može biti multitetničan grad i sa upola manjim brojem Hrvata nego danas, pod uvjetom da mogu slobodno upražnjavati svoja građanska i politička prava. U protivnom, ništa ne znači ni duplo veći broj nego što je to danas.
Kao i veliki broj Kiseljačana, na Sarajevo gledam sa sažaljenjem. Odatle i motiv da potaknem raspravu o problemima sarajevskih Hrvata, bez želje za uljepšavanjem stvari. Takvih kozmetičara ima dovoljno od Bistrika do Nedžarića. Takvima ubuduće adresirajte pisma, stoji na kraju odgovora Tvrtka Milovića vlč. Josipu Vajdneru./HMS/
wpDiscuz