Te daleke 1968. godine Karadžić je, između ostalog, objavio i zbirku pjesama “Ludo koplje”, na ekavici, a neki stihovi danas djeluju gotovo nevjerovatno… Pročitajte sami!
U vrijeme kada ništa nije slutilo krvavi raspad nekadašnje zajedničke države i stradanje Bosne i Hercegovine u tom raspadu, Radovan Karadžić njegovao je boemski stil, bavio se poezijom i nizao stihove koji danas, nakon svega što se dogodilo, djeluju kao čudnovato predskazanje vlastite budućnosti.
Gospodo
meni se sada plače
poslednji prijatelj za kojim sam imao potrebu
odjezdio je poput magle
njegov povratak ne bi značio ništa
njegovo odsustvo je sveobuhvatno sve
Ja nisam bio moćan
tek kratka pometnja u svetom poretku stvari
i mala zbrka brojeva koji su opet našli žrtve
dok ovo govorim neoprezan sam
i stvari opet nalaze svoje mesto
Znam da ću biti odgovoran pred onim
što je zadužen za odvratni mir stvari i bilja
sve što sam uradio bilo je namerno i sračunato
ono što nisam obavezuje me na ćutanje do smrti (…)
(Ludo koplje, “Mir stvari i bilja”, 1968.).