Često se, s pričom o krizi, sjetim jedne anegdote iz života trebinjskog bega Ilijasa Resulbegovića. Nakon što su Austrijanci anektirali Bosnu i Hercegovinu, Ilijas-beg je u više navrata posjetio Beč. Jednom prilikom je sa sobom poveo dva trebinjska Bošnjaka i starijeg čovjeka, kojem je prije smrti želio pokazati ljepote Beča.
Stigli su kasno i beg ih je poveo u najbliži restoran. Kad su konobari vidjeli tri čovjeka sa fesovima i, posebno, starca obučenog u tursku nošnju, nisu im ni prišli stolu, pa su to veče ostali gladni. Na izlazu, čekali su ih, po običaju, ti isti konobari i beg im je svakom poklonio po zlatnik. Njegovi pratioci su bili šokirani i negodovali su.
‘Ja da im radim za 5.000 maraka [2.500 eura]?! Ja da im radim…’
Sljedeće večeri Ilijas-beg ih je opet odveo u isti restoran i u njihovim srcima je zavladao očaj. Ali, to veče posluga je igrala oko njih, poslužujući ih perfektno i obasipajući ih s najvećom pažnjom. Nakon večere, na izlazu, beg je konobarima tutnuo u ruke tadašnje bezvrijedne krune. Kad ga je jedan od konobara začuđeno upitao zašto, rekao im je rečenicu koja se, kažu, dugo prepričavala u Beču: “Ovo vam je za ono od sinoć, a ono od sinoć vam je za ovo večeras.”
Za 20 godina bh. vlast je potrošila sve zlatnike i danas bi, prema ovoj priči, trebala dobiti bezvrijedne novčiće. Prije nekih šest-sedam godina, kad se nagovještavalo kresanje plata, slušao sam jednog stranačkog direktora kako bijesno ponavlja: “Ja da im radim za 5.000 maraka [2.500 eura]?! Ja da im radim…”
Devet hiljada rukovodnih pozicija
Nakon što je Kanton Sarajevo ukinuo goleme plate i brojne privilegije svojih stranačkih direktora i nazovi menadžera, očekivao se domino efekat na svim drugim nivoima vlasti. Bolje upućeni u karakter ljudi na vlasti smatrali su da je sve već viđeno. Politika na pritiske odgovara trenutnim klimanjem glavom i aplauzima za nove ideje, a onda redovno kreće u svoje dokazano uspješne kontraofanzive.
Tako je djelimično bilo i ovaj put. Državni Parlament je prihvatio ukidanje “bijelog hljeba“, a onda te identične privilegije vratio. Svi će se baviti “bijelim hljebom”. Niko se danas ne pita zašto se ozbiljnije ne krešu plate državnih funkcionera, pa će i “bijeli hljeb” biti daleko prihvatljiviji, a uštede daleko veće. Uzimanje “bijelog hljeba” kao problema svih problema je stavljanje maske na suštinu. Za jednu godinu u svim državnim institucijama “bijeli hljeb” prosječno košta 1,3 miliona maraka (650.000 eura). Problem na svim nivoima, od države do opštine, enormne su plate i brojne vrste nekontrolirane potrošnje.
Kresanje samo prekomjernih plata donijelo bi godišnju uštedu od blizu 50 miliona eura.
Kresanje svih prekomjernih plata i benefita bi donijelo ozbiljne uštede. Gotovo 9.000 takvih rukovodnih pozicija od opštine do države bi, prema modelu kresanja iz Kantona Sarajevo, samo na platama donijelo godišnje uštede od blizu 100 miliona maraka (50 miliona eura). To je ogroman novac, koji bi se zatim mogao uložiti u otvaranje radnih mjesta u privredi.
Kresanje prihoda, racionalno ponašanje i štednja su neophodni u svakom segmentu društva da bi se stvari pokrenule naprijed. Potrebno je učiniti bezbroj malih koraka da bi se prešla razdaljina koja će ovu državu odvojiti od surovosti krize. Novi odnosi bi trebali racionalizirati svaki segment ove države. Pozivi na reformu javne uprave su pokrenuti nakon potpisa države na Reformskoj agendi, iako političke arogancije neće nedostajati i u ovom slučaju.
Još da nemaju monopol…
Dvije decenije imamo gotovo identične stranke na vlasti i iste odnose prema ekonomskim pitanjima i svim drugim procesima koji se tiču egzistencije građana Bosne i Hercegovine. Sve je do sada bilo važnije od razvoja i zapošljavanja. Ukoliko neko mora provesti reforme, nemoguće je ako ne reformira sebe, iako je individualna odgovornost ovdje nepoznata i nepriznata pojava.
Politički vrh je ključni generator krize u Bosni i Hercegovini. Sve, dakle, počinje od njih i s njima bi moralo završiti u nekoj vrsti savršenog kruga. Problem je otvoren s platama, ali je stvarno zlo korupcija, koja guta daleko najviše budžetskog novca. Treba naći drugo rješenje za tendere, koji su crna rupa za pranje para, treba ekonomske rezultate vezati uz političku odgovornost, treba ukiniti nadzorne i sve druge kontrolne mehanizme i odgovornost postaviti na jednog i jedinog konkursom biranog čovjeka na svim pozicijama.
Šta se može očekivati od ljudi koji sebe pozicioniraju izvan sistema koji su napravili?
To ne mogu biti navodni politički nametnuti eksperti, koji prijete da neće raditi u javnim preduzećima za male pare. Stranke i ova država moraju konačno izmjeriti rezultate svojih kadrovskih favorita. Oni su vidljivi golim okom, jer su katastrofalni poput najgore prirodne nepogode. Ti navodni eksperti su isključivo stranačkog ugleda i stranačkih referenci. Plata navodnih eksperata se mora vezati za uspjeh ili neuspjeh firme kojom su upravljali. Ako se ovlaš pogleda po Kantonu Sarajevo, vidljiv je kolaps brojnih javnih preduzeća. Tako je gotovo u svim drugim bh. gradovima.
Čovjek se upita – šta bi bilo da te firme nemaju monopol? Već smo govorili o menadžerskim dodacima, koji su bili polugodišnje plate stranačkih menadžera. Pitanje je šta se može nadalje očekivati od ljudi koji sebe pozicioniraju izvan sistema koji su napravili? Oni traže pošten odnos prema državi od svih drugih samo ne od sebe. Zato nam se i pokazuju kao socijalno neosjetljiva bratija. Pitanje je temeljnog morala. Njihove nezaslužene privilegije diskriminiraju sve građane ove zemlje i tu je šteta višestruka.
Korupcija je ‘vlasništvo’ moćnih
Stvari se moraju pokrenuti, jer će kresanje goleme administracije biti dramatičan proces. Oni u Kantonu Sarajevo su svjesni te zamke, pa su i prvi počeli s odbrojavanjem i potezima koji im znače alibi u ovom bolnom procesu. Pokazivanje solidarnosti u krizi je poželjna politička mudrost.
“Bijeli hljeb” je paravan za previsoke plate, a previsoke plate su maska za korupciju ogromnih razmjera. Kako inače objasniti enormno povećanje imovine ključnih ljudi u ovoj državi, kao što je nedavni slučaj bečkog stana u vlasništvu porodice Nikole Špirića, vrijedan 14 godina njegovih najvećih plata u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine.
Stan u vlasništvu porodice Nikole Špirića vrijedan je 14 godina njegovih plata u Vijeću ministara.
Dugo nakon turističke posjete bega Resulbegovića, novi posjetioci Beča tamo kupuju mjesta gdje će jesti i spavati. Korupcija je gotovo isključivo “vlasništvo” moćnih. Nova politička elita je vodila odvojen i gotovo konzerviran život, daleko od realnosti, još dalje od problema i najdalje od naroda. Vrijeme je da se podvuče crta.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Sead Omeragić l Al Jazeera
wpDiscuz