Krajem siječnja počinje u Gavelli s probama predstave prema scenariju filma ‘Kao na nebu’, švedske filmske uspješnice iz 2004.
Renea Medvešeka prvi put sam, na sreću ne i zadnji, kao glumca gledala šest ili sedam puta u istoj ulozi. Bio je sami početak devedesetih, moj sin je imao četiri godine i nedjelja nije bila nedjelja bez “Knjige o džungli” koju je u ZeKaeM-u postavio Janusz Kica, bez Ksenije Marinković, Dejana Aćimovića, Pjera Meničanina… i Renea Medvešeka koji je, u ulozi Lešinara, na konopcu prelijetao pozornicu. Kad je nekoliko godina kasnije prestao glumiti, bio je jedan od najcjenjenijih, najnagrađivanijih u hrvatskom glumištu, a kad se posvetio režiranju, sve se to samo “preselilo” na drugi teritorij, pa je bilo teško reći u čemu je bolji, rafiniraniji, priznatiji. Nakon 18 godina, ponovo glumi u ZeKaeM-u, opet u Kicinoj inscenaciji, ali ovaj put “Čarobnog brijega” Thomasa Manna.
Je li povratku glumi presudio lik humanista Settembrinija?
– Iskreno, nisam znao ni o kojem je komadu ni kojoj ulozi riječ. Znao sam tko je redatelj, ostalo sam doznao kasnije. A sa ZeKaeM-om me vežu divne uspomene. Bilo je silno zanimljivo, ali i zahtjevno. Veseli me ponovno biti na sceni. No, sumnjam da bi mi vrijeme dopuštalo, uz sve obaveze, ponovno biti članom nekog ansambla.
Jeste li predstavu, dok se radila, doživljavali i kao redatelj?
– U fokusu mi je ipak bila gluma, iako sam sa zanimanjem pratio što Janusz radi. Već dugo govorim kako bih mu volio asistirati jer smatram da je on pravi majstor od zanata, ja sam u redateljskom poslu samouk, oduvijek me zanimalo odraditi i malo šegrtovanja u pravoj radionici. Pa kad si to nisam mogao priuštiti “izvana”, dogodilo se “iznutra”. No, to je uzelo svoju cijenu, ja sam se morao više posvetiti Settembriniju, a i potrazi za glumom. Prošlo je točno 18 godina od kad sam bio na toj sceni, igrajući u Kicinoj režiji “Tri mušketira” i nisam htio, recimo to tako, zabrljati. Nije trebalo nešto posebno izvlačiti iz sebe, nego jednostavno se opustiti, što je klasični glumački problem. A uvijek je lakše uočiti tuđe glumačke greške, davati savjete, no kad si sam na sceni, osjetiš kako se lako duša zatvara.
U Volksteatheru u Beču postavili ste “Prizore iz bračnog života”. Kako ste mu pristupili, čini mi se dosta suprotnim vašem senzibilitetu?
– Bergman je veliki umjetnik i njegov je tekst tako precizan i vjeran prikaz jednog bračnog života, prepunog i ljubavi i samoće, zanosa i zabluda. Prepun čovjeka. Kad se situacijama prilazi bez predrasuda, uvijek se iza njih vidi čovjek
Uvijek mi je nedostajalo vaših “odraslih” pojavljivanja u kazalištu. Hoćete li im se više posvetiti?
– Krajem siječnja počinjem u Gavelli s probama predstave prema scenariju filma “Kao na nebu”, švedske filmske uspješnice iz 2004., lijepe priče koja je već u nekoliko navrata adaptirana za kazalište. To će biti sasvim “odrasla” predstava. Možda moje predstave, kad su “odrasle”, ne djeluju uvijek tako, ali ja sam se i upustio u redateljski rad iz potrebe za nekim sadržajima, atmosferama, da ne kažem porukama, za svijetom koji je meni kao kazališnom čovjeku, ali i gledatelju, nedostajao na sceni.
Forma vam je zanimljivija od sadržaja?
– Ako mislimo pritom na kazališnu formu susreta koja je više od jedne kazališne večeri smijeha ili tuge, na posvećeno vrijeme u kojemu proživljavamo zajedništvo igre, iskrenost izgovorene riječi.
ZekaeM je dobio novu ravnateljicu, Snježanu Abramović, HNK Dubravku Vrgoč, Gavella Svrtana, riječki HNK Frljića. Imate li vi takvih ambicija?
– Za sada ne. Imam još uvijek dovoljno izazova unutar mikrokozma predstave, tako da za te šire poslove oko kazališta… nisam siguran da sam uopće i talentiran.
Kakvo nam je kazalište danas? Zadnja godina-dvije bile su vrlo intenzivne, pune problema.
– Intenzivne, da, iako ja dio tih zbivanja doživljavam vrlo površnima. No, trebali bismo svi nastojati da ono bude što bolje u zanatskom i tehničkom smislu, i da prije svih skandala, atrakcija i pomodnosti utemeljimo izvedbenu razinu napuštanje koje ne može opravdati nikakav dnevnopolitički ili ideološkoprovokacijski razlog. A upravo to se, nerijetko, događa.
Vaše predstave se uglavnom doživljavaju apolitičnima, no koliko ste protiv ili za to da kazalište zadre u politiku?
– Kazalište je uvijek na svoj način političko. Ali ono nije poligon za političku raspravu. Ono luči ideje, ali u konačnici povezuje ljude, čovjeka iscjeljuje. Doživljavam ga više kao lijek, nego kao oružje. Mislim da je veliki dio onoga što sam radio na svoj način političan, ali sam svjestan toga da se to nije uvijek tako doživljavalo, a ponekad se i prešućivalo. Da, mislim na predstavu “Najbolja juha! Najbolja juha!” o umjetniku Vladi Kristlu, ali ne samo nju… No, mislim u svakom slučaju da se kazalište mora baviti problemima na više razina. A kad se angažira predirektno, ono izlazi iz okvira kazališne komunikacije, suigre, i sve više zadire u u područje performansa, protesta, umjetničke akcije… Što je sve legitimno, ali po načinu komunikacije više spada u muzeje moderne umjetnosti nego na kazališne daske.
Mirjana Dugandžija l Jutarnji list