Majka tragično stradalog dječaka Mahira, Alisa Mahmutović ponovno je uputila otvoreno pismo javnosti koje prenosimo u cijelosti:
“Poštovani građani i građanke BiH, ubili su nam dijete a neki nas okrivljuju za vlastitu duševnu bol – je li to moguće još jedino u tajkunsko-tranzicijskoj BiH?
Kao i do sada, pišem vam iz očaja, da ne presvisnem. Svima vama koji nam pružate podršku na Facebook profilu Pravda za Mahira želimo poručiti da nam dajete zadnje atome snage da izdržimo, da se izborimo sa svim ovim očajem koji se ponekad čini beskrajnim. I da, poslije svega što nam je dijete doživjelo, a zbog čega je diglo ruku na sebe, ne izgubimo, kao što je to naš Mahir, vjeru u ljude.
Ne moram vas upoznavati s opskurnim činjenicama vezanim za (samo)ubojstvo: kako se dogodilo, kad, kako smo ga identificirali i sve drugo, jer je sve već svima poznato. Mene je, kao majku, jedino zanimalo ZAŠTO? Danima sam ponavljala to jedno jedino pitanje, ne sluteći da ću ga vrlo brzo i dobiti. Naime, na dan sprovoda mog Mahira, nazvao me njegov najbolji prijatelj iz Internacionalne škole (zbog istrage mu ne smijem spominjati ime) zahtijevajući da hitno razgovara s čika Dubravkom, mojim suprugom, jer se radi o stvarima koje meni ne može reći, kao ni svojoj mami, budući da ga je sram. Kako sam svo vrijeme iščekivala posljednji susret s Mahirom, želeći samo da vidim njegov tabut, da dodirnem to prelijepo lice i da poljubim zadnji put taj ledeni obraz, dječakovu izjavu sam mužu samo usput prenijela.
Kada su započeli višesatni i višednevni razgovori moga muža s tim dječakom, također žrtvom brutalnog nasilja – zanijemili smo. Doznali smo pojedinosti kroz koje je Mahir prolazio, posebno zadnju godinu dana. Doduše, suprug i ja smo primijetili promjene u njegovom ponašanju, pa smo se obratili dr. Amri Delić, koja je trenutačno na Medicinskom fakultetu u Lajpcigu i koja nam je potvrdila da se kod Mahira radi o iznimnoj anskioznosti, a osim toga, rekla je da se zatvara, da su mu odgovori prekratki. To nas je ponukalo da se više okrenemo njemu, pa smo ga pokušali motivirati za razne sportove, ali ništa. Ostao je u svojoj čahuri.
Na bilo koji razgovor s nama – odgovarao bi nam da nemamo pojma o životu i da svijetom vladaju moćni s kojima se mi ne možemo nositi. Naravno, uvijek je navodio primjere iz svoje škole. Htjeli smo ga, stoga, ispisati odmah, ali mu je bilo stalo što će oni reći – njegova grupa koja ga nemilosrdno fizički i verbalno zlostavlja, što će o njemu govoriti tada. Jer, u toj školi on nije smio spomenuti nijedan regionalizam a da ga ne ismijavaju i ne ponižavaju.
Kako je riječ o adolescentu, znala sam da je utjecaj grupe jači od roditeljskog pa i nisam vršila veliki pritisak. Mislili smo da ga treba pustiti da se izbori za svoje mjesto. Istina, često je dolazio s masnicama. Opravdavao ih je njihovim dječačkim igrama u kojima se ponekad i potuku. Pitala sam njegovog razrednog o tome. A on – pogađate – nije imao pojma o čemu ja govorim. Ništa niste mogli saznati jer nema roditeljskih sastanaka i Vijeća roditelja. Poruka je jasna – komunikacija na relaciji: škola – roditelj i roditelj – roditelj svedena je na nužni minimum. Sve što sam znala – znala sam iz papira koji mi prof. izvuče iz printera. Tko mi ne vjeruje, neka pita roditelje ispisane djece koji se upravo javljaju, a ja se nadam da će se i više i slobodnije govoriti sada kad je Pandorina Internacionalna kutija otvorena.
Sad kad znamo da je osim verbalnih napada, fizičkog zlostavljanja u vidu batina, bilo čak i seksualnog zlostavljanja u wc-u škole, pojavljuju se “zabrinuti roditelji” čiju smo mi, kao, djecu targetirali. Zašto se krijete iza sintagme roditelji učenika? Pa nisu svi učenici
zlostavljali Mahira. On je tamo imao i prijatelje, i to jednog najboljeg. Da vi točno znate o
čemu se radi govori upravo vaše oglašavanje. Jer, zašto biste, inače, kao tužili mog supruga? Zato što je iskoristio medijski prostor da kaže koliko nam je teško i koliko nam je pomoć medija potrebna jer znamo da ulazimo u nešto što je višestruko zaštićeno, a takvo zaista jest, s obzirom na organizaciju rada, upravljanja, odgovornosti spram nadležnih službi, kadrovskih rješenja koja su u totalnoj suprotnosti s bh. školskim sustavom.
Dragi moji »roditelji djece Internacionalne škole« ne dozvolite da vas izmanipulira manjina čija su djeca, istina, prema njima ni kriva ni dužna, na samoubojostvo navela jedno prekrasno dijete. Usprkos njihovim prijetnjama, moj Mahir, čak i bježeći od njih, nije se uspio riješiti njihovih prijetnji.
A to što su mu radili, i to svjesno, potvrdio je najprije jedan učenik Internacionalne škole, koji je samo nekoliko sati nakon Mahirovog sprovoda (!) na svom facebook profilu ponosno, u stilu hladnokrvnog ubojice, napisao: “WE ARE THE REASON”. Za one koji ne znaju engleski to znači: “MI SMO UZROK”. To su ta, ljubavlju ispunjena djeca, o kojima pišu, i pri tom bezočno optužuju mog supruga i mene, naši “zabrinuti roditelji”. Idemo dalje.
Navode mog supruga iz medija potvrdio je prije dva dana jedan od bivših učenika Internacionalne škole. Citiram ga u cijelosti i jako sam mu zahvalna što iznosi istinu s mjesta zločina. A kaže: mogao bi o tome i roman napisati. On tu tvrdi: Devet godina sam pohađao istu školu u koju je Mahir išao. Iskreno, u toj školi sam dosta naučio što se tiče jezika i još nekih predmeta. Razdoblje kada se poslije petog razreda išlo na Ilidžu, tamo su se strašne stvari događale. Čak i naši nastavnici Bosanci nisu ništa poduzimali, što se tiče verbalnog i fizičkog zlostavljanja, i kada se prijavi, ništa ne poduzmu. Evo vam jedan primjer za tu školu. Arap u toj školi, 2015. god. je pokazao nastavnici srednji prst na kraju sata, otišao je kod direktora na razgovor i ništa mu nije uradio zato jer Arapi plaćaju 9000 km upisninu, a ja sam plaćao 5000 km. I kad sam ja to isto pokazao drugu na odmoru i nastavnica me vidjela – smanjili su mi vladanje. Hah. Uglavnom, da pređem na stvar, Mahir i ja imali smo super odnose, često smo se izdvajli iz društva i sami bili sakriveni iza škole i pričali. Sad mi je palo na pamet da sam mu ja u facu rekao «još jednom nek te netko dotakne – polomit ću ga, i tu se malo smirila situacija».
Sjećam se da su ga nekim užetom iz likovnog ureda vezali na ogradu u školskom dvorištu i udarali po rebrima i znao je zakasniti na nastavu zbog toga. Mahir i ja smo cijeli raspust jedan igrali igrica i zezali, koškali se na pozitivan način, i kao drug drugu psovali i smijali se. Otkako sam ja otišao iz te škole na godinu dana, tada se dogodilo ovo s oklagijom i svime. Ovdje bih mogao knjigu napisati, ali eto vam ukratko.
A dalje su Džejla Kahriman i sedamdeset drugih učenika lajkali potvrđujući ovo. Gdje se onda u međuvremenu djela oklagija? Je li ovo ikome zvuči monstruozno? Upravo zato što jesmo pedagozi znamo da se ovdje radi o patologiji. A o tome da nema dokaza – poranili ste. Čekajmo sud.
Konačno, iz mase dokaza kojima raspolažemo, o čemu su MUP i Tužiteljstvo Sarajevske županije detaljno upoznati, navest ću još samo jedan komentar jednog učenika. On kaže:
“MAHIR RAKOVAC JE IZVRŠIO SAMOUBOJSTVO ZBOG OVIH, DJECE. NEMOJ DA MI SE TKO JAVI I POČNE MI PAMETOVAT OKO 10 OSOBA MI JE POTVRDILO OVA IMENA!!! BOLI ME BRIGA ŠTO ĆE VAS 50% PREĆI PREKO
OVOG STATUSA KAO DA JE NEŠTO MOJE GLUPO ŠTO OBJAVLJUJEM, BOLI ME BRIGA ŠTO…”
Nastavim li dalje sa sličnim primjerima i ja bih, poput navedenog učenika Internacionalne škole, mogla napisati roman. Meni sada ostaje pitanje, ako odgovor nije kristalno jasan: moj suprug je govorio upravo i to javno o silovanju dječaka oklagijom. A govorio je, ne kao zabrinuti ili
osvetnički, nego kao odgovorni roditelj, upozoravajući preventivno – da se slične stvari ne dogode drugoj djeci. U apelu upućenom 6. siječnja 2015. tražili smo da se prestane s atmosferom linča. I tu smo govorili o potrebi istine i pravde, odnosno, da nema krivih dok im se krivnja ne dokaže. Tko ne vjeruje, neka pogleda snimku FTV-a. Zašto ste onda potrčali pred rudu? Čime je to moj suprug uništio blaženo djetinjstvo vaše djece? Izgleda da vam nije dosta što našeg Mahira nema. Treba li još netko biti žrtva vaših bolesnih ambicija i nepostojanja minimuma savjesti?
Mi nismo dizali nikakvu hajku kao obrazovani i utjecajni ljudi, jer obrazovani jesmo, ali utjecajni nismo (što govori da su neki osnovni pojmovi pobrkani), već smo samo preko medija – za nas jedinog sredstva – objašnjavali okolnosti gubitka jedinog djeteta da skrenemo pažnju na anomalije koje su za ovo društvo dalekosežne, posebno vršnjačko nasilje. Ovdje je, činilo nam se, najvažnije pitanje, kako je moguće da nastavnici ne prepoznaju takve sadističke strukture o kojima je ovdje riječ. Pritom, ni u jednom trenutku mi nismo spomenuli nijedno ime, niti svu djecu te škole, izgleda da je riječ o samoprepoznavanju, a to već nema nikakve veze s nama. Prepoznali su se, izgleda, samo oni o kojima je riječ. A što su njihova djeca radila i bila u stanju raditi svome kolegi samo zato što je senzibilniji i introvertniji od njih pokazat će sudski postupak.
Dakle, možete tužiti mog supruga pa i mene do mile volje, ali javnost će saznati što su vaša djeca radila. Tome ću posvetiti dio svog života kojeg mi niste uspjeli oduzeti, a on je posvećen istini o Mahiru, o drugačijima, silnicima, ali i o ljudima. Vaš je problem s nama što, kao s nekima, ne možete ništa zataškati. I ne možete nas potkupiti, jer čak i da cijeli Topčider za vas radi 48 sati (!) dnevno ne može natiskati novac kojim biste nas kupili. E, to je vaša rak rana.
I na kraju, s koliko ljubavi su odgajani sadisti – rekla je psihopatologija pa je vaše mišljenje, poštovani (roditelju maloljetnika) potpuno irelevantno, kako ovdje – tako i na sudu. A njen je stav da su djeca zlostavljači ustvar dječaci i djevojčice (zlostavljači) koji teško pate jer im najčešće nedostaje pažnja, ljubav, razumijevanje, topla riječ, pa to iskazuju nasiljem?
Javno obraćanje bilo je, ukolio ste slušali, iako sad vidim da iz vas ipak progovara višak znanja o zlostavljanju i potreba za mimikrijom istog, upućeno djeci koja znaju, a ima ih koja znaju – ne znam znate li. Moj suprug nije sudio, nego je samo stvari nazvao pravim imenom i apelirao na svijest, koja je neophodna u izgradnji pravne države koja je je vaša najveće noćna mora. Pozivao je na stišavanje strasti i nije raklamirao klimu linča. Upravo suprotno!
Vi, roditelji maloljetnika, imate itekako na čemu čestitati mom suprugu, ali ne na lažima, to nije njegova specijalnost, što će sud svakako i dokazati, a već je dokazano njegovim mjestom kako u domaćim tako i u svjetskim znanstvenim krugovima i institucijama. Rekli ste da svaka priča ima dvije medalje. Što predstavlja očitu i ne jedinu logičku pogrešku jer, ustvari, medalja ima dvije strane – tako nas barem uče u osnovnoj školi. Tko ju je pohađao – to zna.
Iz iste nelogičnosti proizlazi i moje pitanje – kome i zašto građanska tužba? Koga je to moj suprug prozvao? Ili ste se vi samo sami prepoznali jer nitko nije čuo nijedno ime. Naprotiv, moj suprug je objavljivanje navodnih imena nasilnika nazvao pogrešnim činom. Otkad se to tuži za apele, a ne tuži za fizičko nasilje koje proizvodi smrt? Profil Pravda za Mahira, iako se na početku svog teksta vi pozivate na nepobitnu pravdu, smeta vam, kako ste nedvojbeno pokazali, samo zato što smo uspjeli potaknuti promatrače – za nekoliko dana više od 40.000 – da ne gledaju šutke ovo nasilje, jer smo i moj suprug i ja, u međuvremenu, postali i sami žrtve usljed nepodnošljivog bola. Smeta vam što nam toliko ljudi priskače u pomoć, radije biste da smo poput Mahira – da se povučemo, zatvorimo, trpimo i na kraju odustanemo na isti način. Ako već znate da su vaša djeca sudjelovala u tome, pa zar ne bi roditeljskije bilo uspostaviti suradnju s nasilnikom i tako mu pomoći, osobito kad znate da će se njegovo ime nakon suđenja itekako znati. Mi smo izgubili sve, i nemamo više što izgubiti. U odnosu na vas – to je naša najveća prednost.
Zato ćemo se boriti do zadnjeg daha da se mijenja krivični zakon, a i ostali. To će nam osmisliti život, a mnogima pomoći: Mahirâ više ne smije biti. Iza njega će ostati Fondacija koja će stalnim radom upućivati kakvih sve roditelja i nasilnika u moćnim džipovima ima. Štitit će – preventivno – djecu koja se sama ne mogu odbraniti.
Budući da je pokojni Mahir postao vaš problem broj jedan, pa čak vas zanima i stav njegovog biološkog oca – jedino vam mogu reći da Mahira, kako to stoji u Krivičnom zakoniku Federacije, na samoubojstvo nije naveo njegov biološki otac, ma kakav bio, nego nečija ljubavlju ispunjena djeca koja su ga silovala oklagijom. I to onom koju je spominjao moj muž i prije nego je to potvrdio jedan od učenika.
P.S. Već ste prijavljeni u Tužiteljstvo SŽ i tamo ćete morati dokazati sve navode iz vašeg pisma. Npr. koristeći možda telefonski listing, javna mjesta susreta, e-mail komunikaciju i sl. Sva sreća pa postoji tehnika kojom će se dokazati što su i čija djeca radila i je li moj suprug bilo koga slao igdje. I zašto bi? Pitanje za kviska.
Posebna poruka ostalim roditeljima: Tužno je što ste izmanipulirani jer se ovdje radi, pretpostavlja se, tek o 10 djece, a vi ste se svrstali na jednu stranu. Pa i ja sam roditelj, pa i ja sam strana. Istina – bivši roditelj. Razmislite u čemu sudjelujete”, stoji u pismu koje potpisuje Alisa Mahmutović.
wpDiscuz