Nedavno je u Galeriji umjetnina u Splitu otvorena izložba Univerzum Trebotić, svojevrsni presjek 50-godišnje karijere Matka Trebotića. Taj slikar još je 1970. počeo samostalno izlagati diljem Europe i svijeta, a najpoznatiji je po svojem povezivanju lokalnih i globalnih motiva, suradnjama s pjesnicima i po izradi svečanih zastora za neka od najvažnijih kazališta u Hrvatskoj. Dosad je nagrađen s 20-ak domaćih i međunarodnih nagrada, među kojima su nagrada Vladimir Nazor, priznanje za životno djelo i nagrada bijenala u Seoulu. Ova posljednja izložba ostat će otvorena sve do kraja siječnja.
Može li se reći da je Univerzum Trebotić retrospektiva vašeg rada?
Izložbu sam osmislio zajedno s ravnateljem Galerije umjetnina Brankom Franceschijem, koji je i kustos. Cilj nam je bio obuhvatiti cijelo moje stvaralaštvo koje uključuje slike, skulpture i prostorne instalacije. Iako se na izložbi predstavljaju i moji radovi iz formativnih 60-ih godina koje hrvatska publika još nije imala prilike vidjeti, ova izložba se ne može nazvati retrospektivom moga rada jer bi nam za to trebao dvostruko veći prostor i morali bismo proći kroz sve listove, grafičke mape i crteže. Koncept univerzuma izložbi daje nužnu dinamiku i aktualnost s naglaskom na recentna djela od kojih će neka publika vidjeti prvi put.
Na koji način je vrijeme provedeno u Njemačkoj utjecalo na vaše stvaralaštvo?
Proveo sam gotovo 20 godina u Njemačkoj, gdje sam kao mladi čovjek stigao u Düsseldorf, centar likovne avangarde i tadašnji europski pandan New Yorku. Tu sam otkrio novi svijet i umjetnici koje sam tamo upoznao i s kojima sam surađivao su značajno utjecali na mene. Početkom 80-ih sam se odlučio vratiti u Hrvatsku, no sve do prije nekoliko godina sam čuvao svoj atelijer u Düsseldorfu koji je bio moj svojevrsni prozor u svijet. Čovjek ne može sve ispravno doživjeti putem interneta, neke stvari morate iskusiti i uživo.
Koliko izložbi ste odradili tijekom karijere?
Do danas sam izlagao na više od 140 izložbi, od čega je polovica bila u inozemstvu. Uz izložbe u Beču, odradio sam i jednu vrlo važnu u dvorcu Moyland u Njemačkoj gdje sam surađivao s Franzom Van der Grintenom, koji je uz Josepha Beuysa moj najveći utjecaj iz Njemačke, i njegov se esej nalazi u najnovijoj monografiji na engleskom.
Dosta ljudi vas uspoređuje s Josephom Beuysom. Postoje li sličnosti?
Kad sam prvi put došao u Beuysov atelijer tijekom 80-ih, pokazao sam mu svoju tada još dosta skromnu monografiju djela koja su bila dosta konzervativna. Nakon što ju je pregledao rekao mi je da je to put kojim trebam nastaviti i da ću samo tako doći do cilja, a cilj predstavlja suvremenog umjetnika koji konstantno radi progresivnu umjetnost i koji ne živi na lovorikama iz prošlosti. U našem stvaralaštvu ne postoje sličnosti, on je samo moja inspiracija i moj duhovni pokretač. Njemačka je s umjetničke strane bila jedan posve drugi svijet, i kad sam se vratio ovdje mogao sam samo iskopirati sve što su njihovi umjetnici radili, ali moj put je bio drukčiji i od Beuysa sam dobio samo smjernice.
Erotika je snažna pokretačka snaga mnogih umjetnika pa tako i mene, i ona je bila osobito prisutna u mojim ranijim radovima
Preferirate li više motiv Mediterana ili erotike?
Erotika je snažna pokretačka snaga mnogih umjetnika pa tako i mene, i ona je bila osobito prisutna u mojim ranijim radovima. S pjesnikom Tončijem Marovićem sam izdao svoju prvu pjesničko-grafičku mapu koja je bila negdje između erosa i tanatosa. Mogao bih reći da se motivi Mediterana i erotike kod mene snažno isprepliću, o čemu je sjajno pisao pokojni Veselko Tenžera.
Izradili ste Jadranski poliptih, četiri slike-zastora u kazalištima u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku i Rijeci. Što vas je inspiriralo na to i planirate li opet nešto slično?
Prije svega sam htio napraviti svečani zastor u Splitu, i taj kojeg sam napravio je do danas ostao jedini. S obzirom na to da je riječ o financijski zahtjevnom projektu, sponzori su se tu angažirali jer su vidjeli u tome dobru marketinšku priliku, a i ja sam se uključio kao donator. Nakon Splita taj angažman se proširio i na druge gradove na Jadranu. Za svaki od tih zastora inspirativno polje je bio Mediteran, ali i neke specifičnosti vezane uz konkretne gradove. Jedino je još preostao Zagreb i HNK, za kojeg sam osmislio poveznicu s Jadranom kroz lik Marka Marulića. Slike za taj zastor su gotove, dobio sam odobrenje Ministarstva kulture i Grada Zagreba, no nažalost bez pomoći sponzora to ne možemo realizirati.
Zašto se vaši radovi ne mogu naći u hrvatskim galerijama?
Postoji nekoliko dobrih galerista u Hrvatskoj, ali je ovdje riječ o suviše malom tržištu kojem sam ja uvijek pristupao vrlo oprezno i nisam ga htio preplaviti svojim radovima. Ponekad se neka djela znaju pojaviti u pojedinim galerijima, ali to su uglavnom slučajevi gdje ljudi koji su se našli u financijskoj neprilici prodaju nešto što su nekoć davno kupili. Ponekad se javi neki važni kolekcionar ili netko tko zaista voli moje slike, i u tim situacijama se uvijek nađe put.
Igor Šimujlija l Telegram.hr