MATIJA BEĆKOVIĆ: 9 siječnja proslavljam u Banjaluci, a gdje drugo

U prepunom Kulturnom centru u Trebinju bard srpskog književnosti i prvo srpsko pero Matija Bećković poručio je da će 9. siječanj Dan Republike Srpske, proslaviti u Banjaluci.
“Ja se nadam da ću ovaj blagdan proslaviti s vama, u Banjaluci, gdje bi drugdje”, rekao je kratko Matija, dodajući da se ne obazire na pisanja pojedinih medija da su on, Miroslav Lazanski i Emir Kusturica postali glasnogovornici Milorada Dodika, istakavši samo da – svatko o sebi najbolje govori.
O navodnom “Vučićev zabijanju noža u leđa Bosni zato što je odlučio da i on sa svojom vladom 9 siječnja slavi u Banjaluci” Bećković, uz njemu svojstven zagonetni osmijeh, dodaje: “Možete misliti. Na krsnu slavu se ne zove pa su mogli doći i oni, svi koji mu zamjeraju! “
NN: Ranije ste govorili da je Trebinje zamijenilo Lovćen, je li možda Republika Srpska zamijenila ono srpsko slobodarstvo Crne Gore?
Bećković: Na neki način jeste. Evo vidite kako se Crkvina svijetli iznad Trebinja, a kako se Lovćen ne vidi u magli, kako me ovdje u Trebinju susreću stari prijatelji moje mladosti, poput vladike Atanasija. Evo mene u najljepšem gradu, pred najljepšom publikom na svijetu, jer ne postoji na cijeloj planeti ovakvo književno veče koje pobija ono što slušamo svaki dan – da je s poezijom gotovo, kako su pjesnici otpjevali svoje, u što u Hercegovini nitko ne vjeruje, niti pet para daje za svu tu propagandu.
NN: U čemu je Vaša tajna pa da i mi i Vi ovoliko izdržimo?
Bećković: Pa, kad niste htjeli još. A niste od mene ništa ni čuli sem onoga što sami znate, sem svoga maternjeg jezika, jer još nijedan pjesnik nije pjevao ni na jednom sem na svom jeziku, pa zato i kažem da su pjesnici svećenici jezika, a jezik je njihova crkva. U kazalištu se za koncentraciju publika mora podmititi i glazbom i kostimima, pa i pauzama i drugim stvarima, a ovdje nema ništa osim golih riječi i zakona vlastitog maternjeg jezika.
NN: Da li smo mi svjesni vrijednosti naših riječi?
Bećković: Kada bi se u Trebinju riječi mogle prodavati u košarama, kao jabuke, smokve, i žene i ljudi koji imaju uši za svoj ​​jezik – mogli bi dosta zaraditi, a nisu toga svjesni. Jer, Hercegovina je postojbina našeg jezika, Hercegovina je postojbina velikih riječi, Hercegovina je postojbina velikih pjesnika, gdje je možda i najveći događaj u povijesti Republike Srpske bio povratak jednog pjesnika u zavičaj, gdje sam svojim očima gledao babu, djeda, sina, snahu, unuče, svi obučeni u bijelo hrle na vrh brda da sahrane svoga pjesnika i veličaju riječ.
NN: Da li će računala zamijeniti olovku?
Bećković: Iako neki tvrde da tintu i pero odumiru, ja uvijek sa sobom nosim po dva-tri penkala, boreći se protiv svih onih zaslona i kutija koji ih sahranjuju, ali u tome neće uspjeti, jer su poezija, knjiga, riječ – svevremeni, klasični i vječni i ne mogu se zatrti sve tekovine civilizacije jer je knjiga bila na početku i ona je svevremen izum, kao čekić, kao kliješta, kao škare.