AIDA BAGHDADI O ŽIVOTU I RADU U SIRIJI 'Sve što ostaje su žene koje nose crno'

Upoznala sam Aidu Baghdadi* u Bejrutu, na konferenciji na kojoj smo obje sudjelovale. Bila je jedna od prvih ljudi koje sam primjetila, bez srcedrapateljnog pretjerivanja – nešto u načinu na koji je samouvjereno stajala, dugoj predivnoj kosi i pogledu punom odlučnosti – odmah me privuklo. Baghdadi je feministkinja, odvjetnica koja radi sa sirijskim političkim zatvorenicima i zlostavljanim ženama u izbjegličkim kampovima i skloništima. Obrazovana je, strastvena u vezi svog posla koji je više od posla – način života, misija, smisao. Sve se to može vidjeti na njenom licu, u načinu na koji priča o stvarima, kako joj oči svjetlucaju dok raspravljamo o situaciji u Siriji i mogućnostima promjene. Nije lako razvijati civilno društvo pod uvijek budnim okom režima, ali ona i njene kolege/ice aktivisti i aktivistkinje rade upravo to. Navikli su se – nalaze se u privatnim stanovima, podrumima, a ponekad i u drugim državama – kao u Libanonu, gdje smo se tada nalazile.
Danima sam pokušavala uhvatiti Aidu da oslobodi koji sat za mene u svom pretrpanom rasporedu i da napokon popričamo, što smo na kraju i uspjele, u više navrata. Govori mi kako radi kao odvjetnica od 2007. godine, u Centru za građanska prava u Damasku.
“Radimo na mnogim stvarima, na međunarodnim projektima poput ove konferencije u suradnji s inicijativom EFI, ali i različitim radionicama i treninzima. Pokušavamo educirati ljude u Siriji, razgovarati s njima o međunarodnom pravu i ljudskim pravima, izgraditi novu bazu, platformu za civilno društvo. Ja nudim pravno mišljenje i branim ljude, primarno žene, na sudu. Cilj je informirati, ali i osnažiti, ne samo da znaju koja su njihova prava, već da ta prava aktivno traže”, objašnjava mi Aida.
Dok priča, oči su joj fokusirane na neku nevidljivu točku ispred nje, daleko na obzoru. Kao da se prisjeća svih ljudi s kojima je radila i pokušava ih prizvati u ovaj razgovor. Govori mi kako je posebno teško raditi u izbjegličkim kampovima u Siriji, jer često kruže dezinformacije od strane režima, o broju kampova i ljudi u njima. U takvim je uvjetima teško doći do pravih podataka i pravovremeno reagirati. Ističe kako je ženama najteže, jer nisu samo izložene nasilju, već sustavnoj diskriminaciji kroz zakone i Ustav. Ljudskopravaške organizacije pritom mogu jako malo toga promijeniti, jer ih na sustavnoj razini nadzire i opresiju vrši režim, a tamo gdje kontrola nije u rukama režima – preuzimaju je radikalni islamistički pokreti.
“To je ono što zaista želimo mijenjati – naše zakone i Ustav, jer oni su baza društva u kojem živimo. Radimo na novim, boljim zakonima, i za žene i za muškarce. Nadamo se da ćemo dobiti priliku implementirati ih jednog dana”, govori Aida.

Opisuje mi kako su neka mjesta u Siriji posljednjih godina ostavila žene u potpunom očaju. “Žene su najveće gubitnice ovog rata, ali i svih ratova, barem ja to tako vidim. Muškarci umiru, ili se bore ili napuštaju zemlju kako se ne bi borili, i sve što sada ostaje u nekim mjestima su žene koje nose crno. To su žene koje su izgubile svoju djecu, svoje partnere, svoje prijatelje. One pokušavaju nekako preživjeti, rade što god mogu i kako god mogu, krpaju kraj s krajem neprestano.”
Objašnjava mi kako ovi problemi zahtijevaju promjene na svim razinama. Njezina organizacija je fokusirana na sekularizam i demokraciju, na upoznavanje ljudi s konceptom građanina i građanke. Pitam je za suradnju s religijskim vođama, a njen odgovor počinje dubokim uzdahom.
“Suradnja s religijskim vođama je gotovo nemoguća, ona ne postoji. To je zato što oni ne žele promijeniti situaciju, ovo je dobro stanje stvari za njih, okruženje u kojem njihov biznis cvjeta”, odgovara Aida.
Neki/e članovi/ce njezine organizacije već su bili uhićeni od strane režima, ona je zasada “imala sreće”. Ipak, ne može izbjeći strahu koji ju uvijek progoni. “Strah me svaki put kada dajem putovnicu na graničnoj kontroli, kada se nalazim s nekim – mogu me jednostavno uhititi i nitko neće znati što mi se dogodilo”, objašnjava mi. Ističe kako je situacija slična s drugim organizacijama, i one djeluju u neprestanom strahu, a neke su u još goroj poziciji – jer ne moraju brinuti samo o režimu, već i o Daešu.
Uspoređujući život u Siriji danas i prije, inzistira kako “dobar život za sve” nikada nije postojao, već je samo dobra propaganda – farbanje izvana.  Napominje kako je dobar život bio realnost samo za one s dobrim vezama, odgovarajućom religijom, ili pak velikom količinom novca. Pita se kako je moguće da su tijekom posljednjih deset godina vladavine Bašara al-Assada postojali vanjski dojmovi da je Sirija u dobroj ekonomskoj situaciji, kada je više od dva milijuna ljudi živjelo ispod granice siromaštva.
Pričajući o ekonomiji, osvrće se i na ekonomske sankcije koje je EU uvela za Siriju. “Ekonomske sankcije koje je EU provodila mjere su koje su najviše naškodile običnim ljudima. Režim je pronašao načine da preživi bez ikakvih problema, pronašli su podršku iz drugih izvora, dok su Sirijci umirali od gladi i odlazili u bolnice u kojima nije bilo lijekova. Ne znam kako su neki od njih uopće uspjeli preživjeti, to je čudo”, objašnjava Aida.
Smatra da je nametnuta, sveprisutna i agresivna kontrola, zajedno s potporom utjecajnih pojedinaca, grupacija te privilegiranih dijelova društva, ono što je spasilo režim svih ovih godina. Dok pričamo o Daešu, Aida se i dalje osvrće na Assada – napominje kako diktatori omogućavaju postojanje prostora za ekstremizam, za rađanje terorizma. Tada dolazi novac, tada dolazi oružje.
“Daeš je komplicirana priča. Puno stranaca se bori za Daeš, imaju vrlo dobar sustav financiranja, kontroliraju naftu i prodaju je konstantno. Ali Daeš nije glavni problem. Imajmo na umu da su brojni njihovi poklonici došli izvana, uvezeni su. Dakle, ako postoji istinska namjera da se rješimo Daeša, možemo se riješiti Daeša. Ali zašto se to ne događa?  Počnimo od 2011., kada je započela revolucija. Ljudi su izišli na ulice, režim je poslao vojsku na ulice. Kako je vrijeme prolazilo, shvatili smo da postoje pobunjenici i ekstremisti kojima je novac davao Katar i Saudijska Arabija, a građani koji su zaista željeli promjene pronašli su se između dvije vatre, dva zla – njih i režima. Kasnije su se svemu tome pridružile brojne druge zemlje – Iran, Rusija, Turska, SAD, Francuska – svi oni sa svojim osobnim interesima u Siriji. Ti interesi su ono što me plaši. Čak i kada rat završi, postoji mogućnost da će Daeš ostati. Bit će manje snažan, ali prisutan – faktor destabilizacije na koji će mnogi računati, kao šibica koju možeš upaliti i pokrenuti požar – po potrebi. Sav ovaj rat, sve je to profit za vojno-industrijski kompleks, i na taj profit mnogi računaju i neće ga se tek tako odreći. Također je stvar u pokazivanju i odmjerivanju snaga raznih zemalja, Sirija je njihova zona za testiranja. Jednostavno je mnogo stvari koje moramo razmotriti, ne možemo promatrati samo jednu stvar, kao što je Daeš, izolirano od svega ostalog”, objašnjava Aida.
Uspoređuje situaciju s Irakom, govoreći kako Sirija i Irak imaju mnogo toga zajedničkog te će možda proći kroz sličan proces destabilizacije i “tihog ratovanja”, čak i kada rat završi. Smatra kako će politička rješenja možda zaustaviti rat, ali svakako neće izliječiti zemlju. Veliko je pitanje i što će uopće od zemlje i ljudi ostati nakon rata.
Kada govori o liječenju zemlje, naglašava problem političkih zatvorenika koji Sirija ima desetljećima, ali i masakr u Hami (1982), o kojemu se još uvijek ne priča. “Hama je važna u kolektivnom sjećanju sirijskog naroda, preuzimanje odgovornosti i dijalog o masakru važan su korak kako bi se pomaknuli naprijed”, napominje.
U radu s političkim zatvorenicima shvatila je kako brojni ljudi više ne nalaze smisla u životu i življenju, osjećaju se potpuno nemoćno, i to ih tjera do ruba. “Neki od njih su možda napravili i neke loše stvari, ali shvatiš da u brojnim situacijama zapravo nisu imali izlaza, njihov je izbor potpuno crnilo, kako god okreneš. Kada to shvatiš, jednostavno se slomiš”, govori mi drhtavim glasom. Teško joj je pričati o svemu, bez da u nekom trenutku emocije ne preuzmu glavnu riječ.
Priča mi o mužu svoje prijateljice Noure, poznatom aktivistu Basselu Khartabilu Safadiju, političkom zatvoreniku. Safadi je u zatvoru posljednje tri godine, Noura je znala gdje je i ponekad ga je čak mogla posjetiti. Prije skoro tri mjeseca “netko” je došao u zatvor i odveo ga – nitko ne zna gdje je trenutno i što mu se dogodilo. Njegovoj ženi rečeno je samo da je izbrisan s popisa zatvorenika u zatvoru u kojemu je prije bio.  Pokrenuta je i peticija, pisano je UN-u, napravljen hešteg #freeBassel i facebook stranica, kako bi se izvršio pritisak na sirijsku vladu i dobio odgovor o njegovom nestanku, ali svi napori zasada su bezuspješni.
Foto: Prikaz iz kampanje za oslobađanje aktivista Bassela Safadija
Njegova žena Noura, odvjetnica i aktivistkinja za ljudska prava, i dalje neumorno traga za odgovorima. U periodu čekanja napisala je i divnu knjigu poezije, u kojem mu piše, prisvaja svoj glas i podiže ga, bilježi njihovu priču i priču o Siriji.
Aida mi priča kako se takve stvari događaju često – ljude jednostavno odvode i nitko ne zna gdje su. “S druge strane, ljudi napuštaju zemlju, požar je sve veći, sve gori sa svakom novom zemljom koja se uključuje u ovaj rat. Možda i možeš podnijeti koju godinu rata, ali pet plus godina – ne znam, zbilja ne znam. Sa svakom novom godinom je sve teže i teže.  Ne znam koliko više čovjek može podnijeti. Civilno društvo gubi ljude svaki dan, zato je važno raditi s mladima, ali ni od njih ne možemo tražiti da ostanu u Siriji, njihovi životi i budućnost su u pitanju. Moramo ih razumijeti kada kažu da žele otići, pred njima je život. Jednostavno je potrebno zaustaviti rat.”
Žali se kako se nitko zapravo ne bavi tim problemom – ratom i zaustavljanjem rata. Ako Europa ne želi “probleme s izbjeglicama”, trebali bi se baviti uzrokom njihova odlaska iz zemlje i dolaska u Europu. Vjeruje kako će ljudi ostati u zemlji ako postoji i natruha budućnosti. Posebnu nadu polaže u žene – snažne i obrazovane žene koje su trenutno pionirke civilnog društva, ali i žene bez resursa, siromašne i neobrazovane, koje svakoga dana vode druge bitke – one s crnilom i pukim preživljavanjem. Sve one pokazuju kako je borba način života.
Što se Aide tiče, ona želi ostati u Siriji. Uskoro će otići u Italiju na pet mjeseci jer ima priliku usavršiti svoje obrazovanje u području međunarodnog prava. Nakon toga će se svakako vratiti u Siriju i nastaviti svoj predani rad. Ništa drugo nema joj smisla. Završavamo razgovor – dubok udah s obje strane, suze u očima.
“Vrijeme prolazi, sa savkim novim satom i danom još više ljudi umire, njihovi životi su uništeni. Ne želim vidjeti nikoga kako umire, ni ‘obične’ ljude, ni ‘režimske’. Samo želim živjeti i raditi bez neprestanog straha, bez razmišljanja o tome hoćemo li ja i moja obitelj završiti u zatvoru ili umrijeti. Želim biti u mogućnosti razmišljati o budućnosti Sirije bez tuge”, zaključuje Aida.
*ime izmijenjeno zbog sigurnosti sugovornice
 
Ivana Perić l libela.org