The Atlantic je objavio dramatičnu priču o valu tinejdžerskih samoubojstava u Silicijskoj dolini

Pod pritiskom su da budu geniji i milijarderi, novi osnivači Applea i Googlea

Prije pet godina, četvero djece koji su pohađali srednju školu Gunn u američkom gradu Palo Altu počinilo je samoubojstvo. Val samoubojstava srednjoškolaca dogodio se u razdoblju od sedam mjeseci, a fenomen mladenačkih samoubojstava u istom se gradu ponovno pojavio prošle godine, kada si je život oduzelo još četvero tinejdžera iz iste srednje škole.

Novinarka Hanna Rosin je za magazin The Atlantic pripremila reportažu o samoubojstvima tinejdžera u Palo Altu kojom prikazuje tamnu stranu hypea uspješnosti izgrađenog oko Silicijske doline. Reportaža se bavi psihološkom pozadinom ovih tragedija i istražuje ulogu destruktivnog utjecaja tamnošnjih društvenih normi kojima je tinejdžerima nametnut ogroman pritisak da moraju biti apsolutno najbolji u svemu što rade.
Pojam uspješnosti
Za većinu ljudi iz Silicijske doline, uspjeh nije neka određena razina koju  možeš dosegnuti, nego nešto što je konstantno nadomak ruke, ali uvijek ostaje nedostižno. To na neki način vrijedi svugdje u Americi, ali najviše dolazi do izražaja upravo u Silicijskoj dolini.
Kod poduzetnika, očituje se u beskrajnom nizu prikupljanja novca, zapošljavanja, iteriranja proizvoda, prikupljanja još novca, nadanja i moljenja, pa prikupljanja još novca. Zatim čitavi proces kreće ispočetka. Za zaposlenike velikih kompanija poput Facebooka ili Applea to često znači vrlo dugačke radne dane kako bi sve nove funkcije i novi proizvodi bili isporučeni na vrijeme.
Destruktivna uloga društvenih normi
Rosin je u intervjuu za Re/Code objasnila na koji su način zahtjevne društvene norme koje vladaju u tehnološkoj industriji isprepletene sa svakodnevnim životom u Silicijskoj dolini.
Na priču u valu samoubojstava tinejdžera ponukalo ju je istraživanjeSuniye Luthar, profesorice psihologije koja je istraživala uvjete i probleme odrastanja djece rođene u siromašnim obiteljima i djece iz elitnih društvenih krugova. Luthar je u svojem istraživanju uspoređivala uvjete u kojima odrastaju djeca iz siromašnijih predjela SAD-a sa onima u Palo Altu. Nekako u vrijeme kada je Rosin proučavala istraživanje profesorice Luthar, u medijima je odjeknula vijest o drugom valu tinejdžerskih samoubojstava u Palo Altu.
Roditelji mnoge djece koja odrastaju u Palo Altu zaposleni su u Silicijskoj dolini, gdje je letvica profesionalnog uspjeha i koliko novaca moraš zaraditi postavljena nerazumno visoko.
Roisin, koja je i sama pohađala ugledno Sveučilište u Stanfordu, smješteno u neposrednoj blizini Palo Alta, opisuje u kojoj je mjeri tehnološki bum transformirao škole u tom području. Srednja škola Gunn, i u nešto manjoj mjeri srednja škola Palo Alto, čuvene su u cijelom svijetu. Roditelji žrtvuju godišnje odmore i pažljivo planiraju obiteljske budžete kako bi si mogli priuštiti kupnju kuće baš u tom području, kako bi djeca dobila najbolje obrazovanje. Gunn, kao i mnoge druge elitne škole u imućnim zajednicama u Americi stremi izvrsnosti, s time da Gunn, tvrdi Rosin, predstavlja “ekstremnu destilaciju onoga što roditelji koji pripadaju u  meritokratsku elitu očekuju od škole.”
Ekstremno visoka očekivanja
Ono što je Palo Altu prihvaćeno kao normalni standard uspješnosti, neusporedivo je sa standardima u bilo kojem drugom geografskom području na svijetu. Mnogi psihijatri iz Palo Alta kažu da im dolazi nevjerojatno mnogo stravično anksioznih ljudi čija tjeskoba proizlazi iz činjenice što do svoje četrdesete godine života nisu uspjeli zaraditi deset milijuna dolara.
Potonje je u Palo Altu prihvaćeno kao normalan put uspjeha, a takva ekstremno visoka očekivanja od profesionalnog života ljudi čak i nesvjesno prenose na svoju djecu. Rosin kaže da je Palo Alto izvrstan primjer prilično zajednice ultrabogatih i uspješnih ljudi utemeljene na društvenim normama izvrsnosti, koji su izolirani od šireg područja Sjeverne Kalifornije i od ljudi s potpuno drugačijim očekivanjima od života. Na taj način, srednjoškolci u Palo Altu imaju prilično iskrivljenu percepciju normalnog. I zna mnog od njih, pritisak postane neizdrživ.
Norma koja nema alternativu
“Sve se svodi na društvene norme, a društvene norme stvaraju i prožimaju društvo u cjelini. Više nitko ne razumije nikakvu alternativu ili naprosto zaboravi da alternativa postoji”, kaže Rosin. Dodaje kako je tijekom rada na reportaži razmišljala o tome što bi bilo da je Gunn High School smještena negdje drugdje, primjerice u New Yorku. Rosin smatra da bi situacija u tom slučaju bila znatno drugačija.
New York karakterizira disperzirana kultura. Tamo živi mnoštvo različitih ljudi koji su konstantno u doticaju s različitim društvenim normama. “Palo Alto je poput otoka”, kaže Rosin, “izoliran je i u svojoj osnovi predstavlja fino i mirno predgrađe. Stanovnici nisu u doticaju sa različitim tipovima ljudi koji se bave različitim stvarima. Tako velika većina ljudi radi istu stvar, prihvaća iste vrijednosti i ne dolazi u doticaj s drugačijim društvenim normama.”
Od buntovništva do korporativnog mainstreama
Postavlja se pitanje kako je zajednica stvorena na temelju pričama o uspjehu buntovnika koji su odustajali od formalnog obrazovanja, prkosili autoritetima i imali svoju viziju mutirala u u ovakvu vrstu standardiziranog i uniformiranog društva kojem je glavna opsesija upasti na najprestižniji koledž. Rosin smatra da je problem upravo u tome što je ovo postalo jedini scenarij.
U prošlim dekadama, objašnjava Rosin, u 60-tim, 80-tim pa i 90-tim godinama, materijalističko društvo stjecanja imalo je svoju alternativu. U sadašnjem vremenu, ta alternativa se nekako pogubila.
“Čak i klinci koji organiziraju prosvjede na koledžima sasvojim se zahtjevima za rješavanje nekog problema obraćaju autoritetima. To je prilično neuobičajeno.” Nekada su pobune bila usmjerena protiv vlasti i autoriteta. “Najčudnije u cijeloj priči je nedostatak djelovanja i kako su današnje mlađe generacije potpuno apsorbirale društvene norme”, kaže Rosin.
Protagoniste prve generacije uspješnih poslovnih priča iz Silicijske doline doživljava se kao buntovnike, vizionare i frikove i percipiraju se tipovi poput primjerice, osnivača Facebooka Marka Zuckerberga, koji je napustio Harvard, prkosio autoritetima i svemu onome što se od njega očekivalo. No Rosin ističe kako se “nalazimo u drugoj generaciji Silicijske doline. Sada je sve to postalo korporativni mainstream. Kada bi bilo koji od tih klinaca došao svojim roditeljima i rekao “Imam viziju, promijenit ću svijet”, ne želim više ići u školu, njegovi roditelji bi bili užasnuti”, kaže Rosin.
Okruženje koje nije za svakoga
Na upit novinara Re/Codea ne njeguje li upravo čitavo to okruženje oko Sveučilišta u Stanfordu kulturu koja potiče na eksperimentiranje, startupovska razmišljanja i promjene, Rosin kaže da to možda postane tako nakon srednje škole, kada se otvara određeni manevarski prostor.
Na Stanfordu su definitivno djeca koja uspijevaju u Palo Alto okruženju i koja su “nevjerojatno pametni strojevi za izmišljanje aplikacija te su suludo samostalni”, kaže Rosin. Razumijete, to okruženje privlači ljude koji to vole i koji tome teže, i njih takvo okruženje neće uništiti u ikojem smislu. Oni cvjetaju u takvom okruženju.