U petak, 20. studenog, Judith Butler slijeće u Beograd. Stiže iz Pariza u kojem je na poziv Erica Fassina provela nekoliko tjedana, gdje je bila iu trenutku koji je nanovo pokrenuo promišljanja o tome što znači sloboda, ranjivost, pravo na kretanje i okupljanje, ali i pitanje selektivnog prava na žaljenje. U Beogradu treba održati predavanje o ranjivosti i otporu, temi koja bi i izvan tog okvira na ovom mjestu bila provokativna i, i dalje, neophodna.
Nije joj prvi put da je u ovom gradu, premda je u njemu, davne 1979. godine, provela samo jedno popodne na putu za Dubrovnik, gdje je kao vrlo mlada Gadamerova studentica slušala Gaju Petrovića, Svetu Stojanovića i druge, zalažući se srčano za demokratski socijalizam.
U intervjuu koji je dala kada je primila nagradu Theodor Adorno 2012. godine, rekla je da je među velikanima kojima je nagrada dodijeljena ona svakako najniža. Niska, malena žena razigranih, živih očiju, skromna i svedena, pažljiva u hodu i govoru, lišena afektacija i suhoparnost. Međutim, kada je ušla Malu salu Kolarčeve zadužbine gdje je Athena Athanasiou, koautorica knjige Dispossession(2013), imala plenarno predavanje, sala je postala iskričavo mjesto
Tijekom diskusije poslije predavanja u petak, u jednom trenutku izjavljuje kako zamišlja da je moguća borba za globalnu demokraciju na nenasilnim osnovama. Kao da traži opravadanja za jednu tako iskrenu i gotovo naivnu tvrdnju, odmah zatim dodaje: ‘Znam, ja sam idealistkinja, ali netko i to mora biti’.
Judith Butler ostaje privržena radikalno-demokratskim načelima, iako priznaje da se ne može govoriti o zadanim okvirima, ustanovljenoj demokraciji koja je u nekom singularnom obliku reprezentativna za sve druge: demokracija iskrsava i nestaje, uvijek je tu uz rizik po nju samu, i uvijek ovisi od onih koji nastoje da je oblikuju. Ideje ranjivosti i međuzavisnosti koje su u samoj srži njezina rada u posljednjih deset godina, također su ugrađene u ovakvo shvaćanje demokracije. Na jednak način za to je ključna i ideja solidarnosti: unatoč razlikama, unatoč pritiscima, unatoč iscrpljenosti, solidarnost znači da ćemo ostati u skupini s drugima, s drugima zajedno, zbog zajedničkog doživljaja nepravde ili ogorčenosti. To je, između ostalog, življena međuovisnost i trajni pokušaj da se radikalno-demokratski principi provedu u djelo.
Idealističku poziciju koju zastupa posebno je teško održati u uvjetima neoliberalnog prisvajanja svih oblika javnog, otvorene borbe protiv zajedničkog, otvorenog razaranja naše infrastrukture. Upravo je stoga ključno staviti naglasak na značaj institucija koje se danas rapidno urušavaju, i na značaj deindividualizacije. Institucija koju Butler najbolje poznaje i koju vatreno brani jeste sveučilište koje promovira javnu vrijednost humanistike, kritičke misli i umjetnosti, koji se opire pitanju njihove neposredne upotrebljivosti.
Fotografija: Vladimir Opsenica
JEDNOM STE REKLI DA JE DOBA JAVNIH INTELEKTUALACA IZA NAS I DA JE DANAS DALEKO VAŽNIJE MISLITI NA MOGUĆNOST OPSTANKA INSTITUCIJA. MNOGI VAS SMATRAJU INTELEKTUALKA, I VIŠE OD TOGA – U BEOGRADU SE U MEDIJIMA PROŠIRILA VIJEST O DOLASKU TEORIJSKE SUPERZVIJEZDE. KAKO ZAPRAVO RAZUMIJETE TU IDEJU?
Mislim da je ideja ‘javnog intelektualca’ individualistička. Ona podrazumijeva da postoje pojedinci-heroji koji hrabro istupaju, koji moćno govore i zalažu se za važne vrijednosti, i da to čine zbog nekog unutarnjeg uvjerenja ili posebnih moralnih ili lingvističkih kapaciteta. Ali, takve individue se oblikuju i nastaju u kontekstu neformalnih i formalnih društvenih pokreta. Njih podržavaju stotine i tisuće drugih koju su na neki način “tu” dok te individue govore. Oni nisu odvojeni od društvenih i povijesnih uvjeta vlastitog pojavljivanja, same njihove mogućnosti.
Mnoštvo je novijih intervjua koji nastoje uspostaviti neku unutarnju vezu između brojnih knjiga Judith Butler. I na našim prostorima, ali i izvan njih, ona ostaje posebno upamćena po knjigama s početka devedestih, posebno po čuvenoj Gender Trouble, koja je kod nas prevedena na čak četiri jezika. Butler tvrdi da je, recimo, pojam žaljenja, tako važan za njezin noviji rad (osobito u knjizi Frames of War: When is Life Griveable?), Implicitno bio prisutan iu Nevolji s rodom, na mjestu gdje se bavi melanholijom, iako je to nekako ostalo sporedno u odnosu na pitanje performansa i performativnosti.Tada je (implicitno) govorila o smrtima queer ljudi u epidemiji AIDS-a, smrtima koje nisu mogle biti javno ožaljene, a često ih je bilo teško žaliti i među najbližima. Danas govori o smrti zapadnih tijela, ljudi nastradalih u Parizu, i onih neožaljivih smrti u Bejrutu, Palestini ili u napadima na Siriju.
‘ETIČKA I POLITIČKA ODGOVORNOST SE POJAVLJUJE KADA SE SUVERENI I JEDINSTVENI SUBJEKT USPJEŠNO DOVEDE U PITANJE’ – OVA REČENICA IZ KNJIGE DISPOSSESSIONPODSJETILA ME JE, IAKO SU NEKI POJMOVI DRUGAČIJI, NA POČETAK NEVOLJE S RODOM.KAKO BISTE DANAS, DVADESET I PET GODINA POSLIJE NJENOG OBJAVLJIVANJA, OBJASNILI NJEZINE ODJEKE U SVOM KASNIJEM RADU?
U načelu, ne pokušavam povezati raniji rad s novijim tekstovima. Prihvaćam da postoje veze, i čini se da si jednu upravo pronašla. Pokušavam svaki put počnem iznova, što opet ne znači da svaki put počinjem de novo. Možda se ista pitanja postavljaju u različitim kontekstima – rod, rat, prekarnost, cenzura – i dobivaju svoje mjesto u novim kontekstima. Nikada mi, međutim, nije bio cilj da proizvedem nekakav sustavan ili iznutra koherentan sustav testiranja. Nastavljam da mislim s resursima koje imam. U njih spada Hegel, na primjer, ali i feministička teorija.
Pojam ljudskog i nečega što je manje-od-ljudskog, nečeg što nije sasvim neljudsko, ali izlazi i iz granica pojma ljudskog, ima središnju ulogu u radu Judith Butler od samih početaka. U knjizi Tijela koja nešto znače to konstitutivno izvana, ono na temelju čega definiramo granice ljudskog, imenuje se teško prevodivo pojmom abject, onim što je zazorno, odbačeno, ni u poziciji subjekta, ni u poziciji objekta. Dva desetljeća kasnije, taj se pojam nadograđuje mnogim novim slojevima.
POJAM KOJI SPAJA RAZLIČITE DIMENZIJE VAŠEG RADA SVAKAKO JE POJAM LJUDSKOG.ČINI SE DA VIŠE OD DVA DESETLJEĆA POSTAVLJATE ISTO PITANJE: TKO SE RAČUNA U LJUDSKO BIĆE? MI DANAS ZNAMO DA JE LJUDSKO PREPLET MATRICA POSESIVNOG INDIVIDUALIZMA, SEKSIZMA, KOLONIJALNOG EKSPANZIONIZMA, RASNIH HIJERARHIJA I HETERONORMATIVNOSTI. MOŽEMO LI IKAKO OBNOVITI ILI ISTRGNUTI POJAM LJUDSKOG IZ NJEGOVIH GENEALOGIJA, KOJE SU TOLIKO ZAPRLJANE RAZLIČITIM OBLICIMA NE-LJUDSKOSTI?
Ovo je važno pitanje. Mislim da ne možemo odustati od ideje ljudskog. Istovremeno, ne možemo postati “humanisti” u bilo kojem konvencionalnom smislu koji se pripisuje tom pojmu. S jedne strane, ljudsko se gradi kroz sve ove norme koje pominješ, iu tom smislu je “onečišćeno” oblicima moći koje ne može prihvatiti. Ljudsko ne funkcionira kao temelj već kao kriterij priznanja. S druge strane, upravo zato što i dalje postoje oni koji nisu priznati kao ljudska bića ili oni čije bi priznanje “razlomilo” tu kategoriju, mi je moramo zadržati u igri da bismo razumjeli njezine povijesne promjene i vektor moći koji radi kroz nju. Kada kažemo da su neke forme nasilja i okrutnosti “neljudske” (nehumane), mi time kažemo da ne želimo te vrste zločina budu dio onoga što mislimo pod ljudskim. Slično tome, iako je razlika između ljudskog i životinjskog korištena da bi se ustanovile rasne hijerarhije među ljudima, što po sebi zahtjeva kritiku “bestijalizacije”, također je jako važno računati ljudska bića u životinjska bića, važno je reći da smo stvorenja među drugim stvorenjima.
Traganje za alternativnom politikom u samom je srcu teorijskog rada Judith Butler. Ta politika u sebe uključuje, s jedne strane, rasklapanje kategorija i borbu protiv normi koje definiraju što je (dovoljno) ljudsko i, s druge, zamišljanje svijeta koji ne počiva na ideji agregata suverenih, neranjivih Unitarne jedinki.
Fotografija: Marilee Pudar
POSTAVILA BIH VAM NIZ MEĐUSOBNO POVEZANIH PITANJA, OD KOJIH SU NEKA ISKLJUČIVO TEORIJSKA, NEKA DUBOKO UPLETENA U POLJE POLITIČKOG, IAKO NE VJERUJEM DA IH JE MOGUĆE, NI POTREBNO, STROGO RAZDVAJATI. DA BISMO ZBILJA UZELI U OBZIR VAŽNOST MEĐUZAVISNOSTI I RANJIVOSTI, DA BISMO IH VREDNOVALI KAO POLITIČKA PITANJA, MORALI BISMO IH PROMIŠLJAMO IZVAN LOGIKE POSJEDOVANJA.TAKOĐER, DJELOVANJE BISMO U TOM SLUČAJU SASVIM MORALI RAZDVOJITI OD OSVAJANJA MOĆI, OD GOSPODARENJA, A ONOG TKO DIJELA MORALI BISMO RAZVLASTI SUVERENOSTI. KAKVA JE TO VRSTA POLITIKE KOJA DOVODI U PITANJE SUVERENOST I VLASNIŠTVO KOJU IMAM I KOJA JESAM? KAKVA NAM JE POLITIKA POTREBNA DA BISMO SE S NJIMA RAZRAČUNALI?
Da, da se razračuna – to zvuči kao dobra ideja, fin cilj! Moguće je da sam isuviše zaglavljena u povijesti da bih se upuštala u traženje načina da se eliminira forma vlasništva ili pojam suverenog posjeda.Možda bi trebalo da razmotrimo one prakse koje ih uspješno podrivaju, i da gradimo one oblike srodstva, zajednice i solidarnosti koje s uspjehom osporavaju nužnost i vrijednost suverenosti i vlasništva. Voljela bih vidjeti nove načine mišljenja o javnom prostoru i onome što nam je zajedničko i pripada svima (commons) – ne u smislu da ga zajedno “posjedujemo”, već u smislu onoga što dijelimo ili što cirkulira u zajednici. To se obično zbiva izvan državnih struktura, ali možda možemo misliti o drugačijim strukturama države koje će podijeliti ili rasijati suverenost.
U svojoj posljednjoj knjizi, Notes toward a performative Theory of Assembly, Judith Butler tvrdi da se danas nalazimo usred biopoliticke situacije u kojoj su raznovrsne grupe ljudi sve više izložene “prekarizaciji”, konstantnoj ugroženosti. Ne samo da su naši životi svih ugroženiji, sve izloženiji ranjivosti, već nam se neprestano govori da nas same za to treba okriviti, jer se nismo pokazali dovoljno odgovorni da se na pravi način uhvatimo u koštac sa zahtjevima svijeta u kojem smo se zatekli. Ovoj tržišno oblikovanoj moralnosti, takozvanoj responsibilizaciji, prosteti i pobune – javna okupljanja, osvajanja javnog prostora, borbe za infrastrukturu iz pozicije ranjivosti – mogu poslužiti kao etička i društvena alternativa.
U POSLJEDNJOJ KNJIZI TVRDITE DA PREKARNOST (NE PREKARIZACIJA) POSTAJE ‘TOČKA SAVEZNIŠTVA’. TO POVEZUJE VAŠ RANIJE KRITIKE POLITIKE IDENTITETA I NOVIJA ČITANJA IDEJE O ZAJEDNIČKOM ŽIVOTU KOJI UZIMA U OBZIR NAŠE RAZLIKE.
Da, o ‘queer-u’ sam, na primjer, uvijek mislila kao o terminu koji označava labava savezništva, ne partiju, ne klub, ne mrežu, već nepostojan pokret. U međuvremenu sam mnogo naučila od drugih mreža koje su se s vremenom pojavljivale – mreža protiv globalizacije i korporativne moći, ali i protiv rasizma. Zanima me što ljude okuplja manje ili više spontano. Zanima me kakva nas zajednička ogorčenost veže.
Danas kada prekarizaciju provode i reproduciraju ekonomske i državne institucije, ljudi se postupno navikavaju na nesigurnost i beznadežnost, pristajući na ideju da je maksimiziranje vlastite tržišne vrijednosti vrhunski životni cilj. I što više pristajemo na zahtjev da budemo na taj način odgovorni prema sebi, to smo više društveno izolirani i ugroženi. Otuda su javna okupljanja danas one točke u kojima zajednička ogorčenost dobiva svoj tjelesni izraz, gdje postaje jasno da je riječ o društvenim uvjetima koje dijelimo i koji su nepravedni.
Feministkinja, filozofkinja i prevoditeljica Adriana Zaharijević je znastvena suradnica beogradskog Instituta za filozofiju i društvenu teoriju. Priređivačica je zbornika ‘Netko je rekao feminizam’ i autorica knjige ‘Tko je pojedinac? genealoško propitivanje ideje građanina ‘.
Ovaj intervju samo je segment dužeg razgovora koji će biti objavljen u časopisu Filozofija i društvo 2016. godine, kao i prijevod izlaganja i transkript seminara koji je organiziran povodom posljednje knjige Judith Butler.
wpDiscuz