Josip Mlakić poznati je i nagrađivani bosanskohercegovački pisac i scenarist. Rođen je 1964. godine u Bugojnu. Gimnaziju je završio u Gornjem Vakufu – Uskoplju, au Sarajevu je diplomirao na Strojarskom fakultetu.
U razgovoru za “Avazov” portal, između ostalog, govori o svijetu prije i poslije terorističkih napada u Parizu.
Nemušte fraze
U svom autorskom tekstu objavljenom na hrvatskim portalima, naveli ste da je francuski predsjednik Francois Hollande izrekao tri krupne laži: “da su teroristi IS-a kukavice”, da oni “napadaju zapadne vrijednosti” i da ih se “mi ne bojimo”. Možete li našim čitateljima to detaljnije objasniti, zašto su to “krupne laži”?
– Radi se zapravo o tekstu koji je prenesen iz tiskanog izdanja zagrebačkog dnevnog lista 24sata. Da, naveo sam to kao ilustraciju politike danas, koja nema nikakav suvisao odgovor na ono što se danas događa u svijetu. Kao povod mi je poslužila reakcija francuskog predsjednika nakon tragičnih događaja na ulicama Pariza. Bivši njemački kancelar Helmut Schmidt prije je nekoliko godina izjavio kako današnja Europa nema političara, odnosno državnika od formata. Hollandea reakcija samo je još jedna potvrda ove teze.
Po kojoj logici možemo osobu koja se odlučila na samoubilačku akciju nazvati kukavicom? To su nemušte fraze koje nemaju veze sa stvarnošću. Pokušat ću objasniti još “naše vrijednosti” i Hollandeovu “hrabrost” pozivajući se na ono što sam napisao u članku. Francuski slučaj je pokazao kako su ISIL-ove ubojice odrasle upravo u mitskom svijetu “naših vrijednosti”, “našim načinom života”. Što su te vrijednosti? Jesu li to zapuštena geta u kojima žive neobrazovani, bijesni i isfrustrirani ljudi? Upravo je “naš način života” najpogodnije tlo za bujanje ekstremizama svake vrste, od onog islamističkog, pa do jačanja desnice u Europi.
Treća Hollandea “teza”, ona po kojoj se “mi” ne bojimo, je najspornija. Europa je u strahu i paranoji, u strahu koji se godinama generirao iz egzistencijalne nesigurnosti, ali i iz nemoći i bezidejnosti političke kaste. Taj strah, s druge strane, političku elitu održava na vlasti. Jedan paradoksalan krug kojega nasilje dodatno učvršćuje. Tu tezu dodatno potvrđuju događanja u Belgiji ovih dana.
Pošto je jedan od ciljeva terorističkih organizacija poput “Islamske države” dodatna stigmatizacija muslimana koja vodi ka većoj radikalizaciji, a imajući na umu rast desničarskih ideologija u Europi, možemo li reći da su teroristički napadi IS-a imali efekt koji ta organizacija želi?
Cilj svakog terora je strah. Nažalost, teroristički napadi ISIL-a u Europi taj cilj su postigli. Naveo sam u prethodnom odgovoru neke od razloga koji su tome doprinjeli. Strah s druge strane, neovisno o eventualnim željama planera ISIL-a, generira ksenofobiju, a samim tim i jačanje radikalne desnice. Mislim da se ISIL-ovci ne zamaraju pretjerano tko je “s druge strane nišana”. Svejedno im je. Ionako su njihovi ciljevi isključivo nezaštićeni civili kojima ne piše na čelu tko su. U tom njihovom pojednostavljenom svijetu postoje samo dvije isključive kategorije: “mi” i “oni”.
Kako će se teroristički napadi u Parizu odraziti na situaciju u BiH?
Teroristički napad i ubojstvo, odnosno hladnokrvna likvidacija dvojice pripadnika Oružanih snaga u Rajlovcu, dali su nam, nažalost, najbolji odgovor. Svijet danas funkcionira po principu spojenih posuda, pogotovo kada je riječ o dobro umreženim terorističkim organizacijama poput ISIL-a.
Koliko je car gol
Kako zaustaviti rast desničarskih ideologija u Europi?
Vjerujem da nitko nema odgovor na ovo pitanje, niti se tko ozbiljno danas u svijetu zamara tom uznemirujućom činjenicom. U svom posljednjem romanu “Pokoravanje” koji je, uzgred, objavljen u BiH, francuski pisac Michel Houellebecq prikazuje političku elitu kao gomilu idiota na čijoj gluposti Le Penova Nacionalna fronta raste do vodeće političke snage u Francuskoj. U njegovom romanu, također, strah je vrlo važan faktor u tim procesima. Knjiga koju svakako vrijedi pročitati i koja nam daje odgovore na mnoga pitanja, pogotovo ono kamo eventualno može doći Europa s današnjim političarima.
Jedna od posljedica napada u Parizu mogla bi biti otežana situacija za izbjeglice i migrante. Da li bi europske zemlje, zbog straha od terorizma, mogle početi vraćati ljude koji dolaze u EU preko ‘balkanske rute’?
EU nema jedinstvenu politiku po tom pitanju. To vidimo i po različitom pristupu pojedinih zemalja tijekom izbjegličke krize, da je tako nazovem. Teško da EU ima o bilo čemu bitnom jedinstvenu politiku, tako da je teško dati neki generalan odgovor na ovo pitanje. Ova nam kriza samo otkrila “koliko je car gol”.
Zbog čega mnogo više žalimo za pariškim žrtvama nego za onim u Libanonu, Iraku, Siriji, Nigeriji i drugim zemljama?
To je samo privid koji nažalost ne govori mnogo o mrtvima, već o živima. Nažalost, današnji mediji od pojedinih ljudskih tragedija prave jeftini reality u čiju scenografiju ne ulažu ništa, dok druge minoriziraju. Ne znam što je gore. Vjerujem kako se obiteljima žrtava u Parizu gadi slično medijsko eksploatiranje tragedije, odnosno lažna empatija koja je namijenjena živima, odnosno javnosti kojoj je lajkanje vrhunaravni kriterij. Tako da se stekne dojam kako su neke žrtve važnije od drugih, a nisu važne zapravo nijedne. Da su važne, mislim tu prvenstveno na politiku, ISIL bi već odavno bio uništen.
Da li je moguće da neke zapadne vlade svjesno dozvoljavaju IS-u trgovinu naftom, a sve u ime vlastitog profita?
Imamo indikativnu šutnju kada je o ovome riječ. Mi se svi ovdje sjećamo kako su tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji pojedinim osobama, koje su bile optuživane za ratne zločine, pa i državama, Srbiji na primjer, uvođene sankcije, odnosno zamrzavanje imovine. Isto se dogodilo is pojedinim ruskim dužnosnicima tijekom eskalacije sukoba u Ukrajini. Međutim, u slučaju ISIL-a i ilegalne trgovine naftom koja se cijelo vrijeme nesmetano odvija, takvi koraci su izostali. Šutnja zapadnih političara po ovom pitanju jedini je odgovor koji imamo, što je sasvim dovoljno. Čak ovo pitanje nije spomenuto u posljednjoj rezoluciji UN-a koja je donesena na prijedlog Francuske nakon terorističkog napada u Parizu.
Vestern klišeji
Zapad pojedine diktatorske režime na Bliskom istoku podržava, a druge, poput režima Bašara al Asada, odbija. Koliko takva politika utječe na stabilnost ili nestabilnost u svijetu?
Je li Bašar al Asad diktator? Vjerojatno da. Ali po čemu je to primjerice Erdogan “manje zlo” od Assada? U slučaju Asada vrijedi ona stara latinska poslovica, vjerojatno najčešće citirana, o Jupiteru i volu: ono što je dopušteno Erdoganu ili saudijskom režimu (Jupitera) nije običnim volovima (Asadu). Današnji svijet ne funkcionira više po principu “dobrih” i “loših momaka”, bez obzira koliko se propaganda upinjala uvjeriti nas u to. Mi živimo u svijetu “negativaca”. Vestern klišeji više ne vrijede i postali su uvreda zdravog razuma.
Može li se predvidjeti kraj sirijskog rata i eventualno rješenje za mir?
Teško se može bilo što predvidjeti. U sirijskoj krizi imamo novog igrača, Rusiju, ali ni oni nisu tamo iz humanih razloga. Njihovi razlozi su identički razlozima zapadnih zemalja, znači radi se o krvavoj geopolitici. Mi smo ovdje na vlastitoj koži iskusili što to znači. S druge strane, konflikti u današnjem svijetu ili se zamrzavaju, mi u BiH živimo jednu vrst zamrznutog konflikta, ili prerastu u anarhiju, kao što se to dogodilo u Libiji, Iraku ili Siriji.
Nagrade na Puskom festivalu
Prvo objavljeno djelo Josipa Mlakića je zbirka priča “Puževa kućica” iz 1997. godine u izdanju Hrvatske uzdanice. Na natječaju malog izdavača Faust Vrančić 2000. zahvaljujući dobrim ocjenama i kritikama izdan mu je prvi roman pod naslovom “Kad magle stanu”. Drugi roman “Živi i mrtvi” izdan je 2002. godine. Za ovaj roman nagrađen je VBZ-ovom književnom nagradom koja je tada dodijeljena prvi put.
Za isti roman 2003. godine dobiva nagradu Ksaver Šandor Gjalski i nagradu Zrinski. Za roman “Tragom zmijske košuljice” nagrađen je godišnjom stipendijom Ministarstva kulture RH, te nagradama Ivan Goran Kovačić i Kočićevo pero za 2007. godinu.
Po nagrađivanom romanu “Živi i mrtvi” je snimljen istoimeni film za kojeg je Mlakić napisao scenarij, koji je 2007. nagrađen s osam Zlatnih arena na 54. Festivalu igranog filma u Puli. Također je napisao scenarij za nagrađivani film Tu (2003.) redatelja Zrinka Ogreste, a prema njegovom romanu i scenariju snimljen je film “Mrtve ribe plivaju na leđima” redatelja Kristijana Milića.
Za Branka Ištvančića napisao je scenarije prema romanima Čuvari mostova (Most na kraju svijeta) i Kad magle stanu. U Ištvančićevoj režiji snimljen je i kratki film prema Mlakićevoj priči “Ponoćno sivo”.
Napisao je scenarij za film “Imena višnje” redatelja Branka Schmidta za koji je dobio Zlatnu arenu na 62. Pulskom filmskom festivalu održanom 2015. godine.
avaz.ba
wpDiscuz