MARKO TOMAŠ: Ludilo Ćire Truhelke

Uvijek mi se činilo da čovjek bilo gdje može svojim djelovanjem doprinijeti društvu. Svugdje, osim u Bosni i Hercegovini. Tamo ne postoji ni ono što je najočitije da postoji. Istovremeno, tamo najviše postoji ono za što nema nikakvih dokaza.
Sve nastane iz nečijeg ludila.  

1. Cijeli je svijet muzej. Svaki čovjek je, sam po sebi, muzej. Pogledaj sve te gradove, sve te građevine, sve te predmete na ulici, po sobama. Sve su to muzejski eksponati. A tek ljudi koji hodaju po tim ulicama, vuku se po tim uvijek polumračnim sobama. Svaka njihova čežnja, želja, misao, ideja, svaki njihov san, sve što su osjetili u životu, sve to pripada muzeju ljudskog. Ja sam od svog muzeja umro u jednu izgubljenu knjigu. Sve što je pohranjeno u nama stigne nas kao metak kojim počinju veliki ratovi.
2. Nisam kao dječak ni sanjao da ću jednog dana postati pionir na obodu velike carevine. Spustio sam se u tamu te nepoznate zemlje. Među medvjede. Dijete u meni se htjelo oteti i pridružiti hajducima, ali hajduka nisam vidio. Dijete u meni se bunilo, htjelo se pridružiti bundžijama, ali naišao sam na ljude koji sjede i čekaju da sve prođe. Oni znaju da carevine budu i prođu, da ništa nije vječno, čovjek ponajmanje, jedino se njegovo ludilo može prenijeti kroz vrijeme, i riječ. Trebao sam skupiti sve što su ljudi rasuli, tamo, u toj tami, među nepovjerljivim ljudima koji čekaju da i sami prođu, da ja prođem. Ja sam bio stranac u zemlji koja je učinila da ponekad i sam sebi budem stran, tuđ, težak, opor kao crne šume kroz koje me vodio put u povremeno napuštanje razuma.
3. Samoća me izjedala. Nigdje čovjek nije tako sam kao u Sarajevu. Sam kao sa smrću. Mali grad, a tolika samoća. Ljudi nepovjerljivi, tuđi jedni drugima, zakapijani i skriveni iza mahalskih zidova.
4. Kud god bih krenuo naišao bih na trag nekog drugačijeg života. Prošlost je izbijala iz zemlje kao gejzir. Priče su navirale. Pokušavao sam sve to sistematizirati. Rad je bio bijeg od samoće. Jedini mogući.
5. Na koncu sam uspio. Mogli smo otvoriti muzej u zemlji koja je i sama muzej na planetu ljudi muzeja. Carskom milošću i pod božjim pokroviteljstvom.
6. Nikom nije bilo jasno kako je vrsni činovnik Kosta Hörmann dobio namještenje ravnatelja Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu. Prije svega zato što je njegovim raspoređivanjem na to mjesto Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine bila na gubitku. No, priča je uskoro potekla čaršijom i došla i do nas. Nadibskup Štadler, čiji je Hörmann bio dobar prijatelj, netom prije toga pokrstio je jednu muslimansku djevojku. Toj je djevojci utočište pružila upravo gospođa Hörmann. Kad su za to doznali sarajevski muslimani uputili su se zemaljskom deputatu tražiti zadovoljštinu. Jedino rješenje bilo je skloniti Hörmanna s položaja u vladi. To je isposlovao Barun Kutschera. Nije ga baš bilo briga za dalju Hörmannovu sudbinu, ali kako je ovaj pri vladi radio na muzejskom referatu jedino logično rješenje bilo je skloniti ga u Muzej. Po svemu činovnik, a ni po čemu znanstvenik Hörmann je Muzeju bio od pomoći isključivo na poslovima uredbi. Ali zemaljski vladar je i dalje često dolazio kod njega na savjetovanje s obzirom da boljeg čovjeka u vladi nije imao. Najbitnija Hörmannova inicijativa bilo je pokretanje časopisa „Nada“ u čijem je uređivanju veliku ulogu odigrao, iako formalno nije bio u uredništvu, glasoviti Silvije Strahimir Kranjčević. Osim toga, Hörmann si je kao vrijedan činovnik i u Muzeju našao posla pa je prije „Nade“ pokrenuo i „Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini“. Upravo je Glasnik bio ključna stvar preko koje se strani svijet upoznao sa uspjesima u radu Muzeja, pogotovu na području arheologije.
7. Često se izgubim među glasinačkim gromilama. Lutam. Utvara među tisućama drugih utvara. Prilazimo jedni drugima i otvaramo si oči. Ponosni smo na svoje kosti. Lako se ispreplićemo. Na kolicima nas vuku dvije ptice.
8. Rešid Behdžer Ćoka bio je iz Tetova. Moja me sreća namjerila upravo na njega kada sam odlučio proučavati arnautski jezik. Nije to bilo jednostavno. Rešid i ja nismo se mogli sporazumijevati pa sam angažirao šejha Mustafu Salihagića da nam bude tumač i onda je počelo najluđe učenje u mom životu. Rešid bi izgovarao arnautske riječi, ja bih riječ zapisao, onda bi Rešid šejhu Salihagiću preveo tu riječ na turski, a Salihagić bi meni tu riječ sa turskog preveo na hrvatski. Jednom nas je u toj raboti zatekao ministar Kállay. Nije se mogao načuditi toj silom prilika nametnutoj metodi učenja. Ali Arnauti su ostali jedina živa veza s Ilirima i ja sam bio prinuđen pod bilo koju cijenu učiniti što sam više mogao kako bih naučio arnautski jezik.
9. Kállay je raspustio odborništvo Muzeja. I imao je u tome potpuno pravo. Rijetko su se sastajali. Redom su sve to bili vrsni sabirači. Jedan je sabirao stare ure, drugi jagluke, treći oružje i bosanske novce, ali sve bi to na koncu završilo u njihovim privatnim zbirkama te Muzej od njih nije imao osobite koristi. Radili su o trošku Muzeja, a za vlastitu korist. Nikad nisam razumio taj svijet.
10. Pokušavao sam napustiti tu zemlju. Ali nikad nisam uspio. Uzorno sam se vladao. U skladu sa svojim položajem i naobrazbom, ali ta me zemlja pratila kao loša savjest. Uvijek mi se činilo da čovjek bilo gdje može svojim djelovanjem doprinijeti društvu. Svugdje, osim u Bosni i Hercegovini. Tamo ne postoji ni ono što je najočitije da postoji. Istovremeno, tamo najviše postoji ono za što nema nikakvih dokaza.
11. Na koncu, najveće mi je postignuće da sam umro daleko od te zemlje. Tamo ni mrtvima ne daju mira. A njih je posvuda, jer nema dokaza da je tamo itko ikada istinski živio.

 
Marko Tomaš je rođen u Ljubljani 1978. godine. Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao u BH Danima, Glasu Istre i Feral Tribuneu.
Poeziju i prozu objavljivao u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici. Pjesme su mu prevođene na talijanski, poljski, njemački i engleski jezik. 
Tekst je objavljen u sklopu akcije “Priča za Zemaljski muzej BiH”  i iskaz je solidarnosti književnika/ca sa radnicima Zemaljskog muzeja BiH