Sonja Savić je počela da glumi daleke 1975. kao četrnaestogodišnja djevojčica. Danas, ova četrdesetsedmogodišnja glumica ima iza sebe četrdesetak ostvarenja, mnoštvo nagrada poput Zlatne arene u Puli i specijalne nagrade žirija festivala u Veneciji, ali i svojevrsnu blokadu, kada je srpska kinematografija u pitanju.
„Izgleda nevjerovatno, ali je nažalost istinito – danas organizatori i producenti odlučuju ko će da glumi. Mnogi reditelji mi kažu da kada se pomene moje ime, produkcija odmah „skače na noge“ i stavlja mi zabranu. Nikad nijedan skandal nije bio vezan za mene, nikada se nijesam onesvijestila, zakasnila na snimanje. Neki scenaristi su u delirijum tremensu vođeni u bolnicu, bili su na heroinu i liječeni su o državnom trošku, a poslije su kao nagradu dobili da pišu seriju. Ja sam sve svoje bitke dobijala sama, ali i sve svoje obaveze ispunjavala bez greške, bez obzira na stanje u kakvom sam bila“, kaže glumica koja nikada nije „igrala kako su drugi svirali“.
Kada je počinjala da glumi pored nje su bili sami doajeni jugoslovenskog glumišta od kojih je imala šta da nauči.
„To je bila takva garda glumaca pored koje mi je bilo čast da stojim, a ne da glumim. Značilo je puno biti u društvu ljudi poput Pavla Vujisića, Zorana Radmilovića, Milene Dravić, Mire Furlan. Svi dobri ljudi odoše“, ne krijući emocije priča Savić, ističući da sebe smatra čovjekom bez domovine, jer ne zna više kako joj se zemlja zove i kome pripada.
„Nestale su one prave vrijednosti. Izgubile su se, dok mi, koji smo u ta teška vremena zadržavali kosmopolitski duh, jer je tada antirežimski bilo zadržavati kulturu, još tražimo svoje utočište. Ljudi iz Ateljea su nakon 27 godina dobili pozorište. I ja bih voljela da dobijem neko utočište, jer mi je teško da se borim sama, da ispraćam stare, a dočekujem neke nove ljude“.
Od mlađe „garniture“ iz svijeta sedme umjetnosti posebno ističe Rašu Andrića i njegove filmove „Munje“ i „Kad porastem biću kengur“.
„On je divan, duhovit i plemenit, na neki način subverzivan čovjek, koji govori o svom gradu. Pojedinima ne znam šta rade ni u pozorištu, ni na filmu. Moram pomenuti i Gorana Gajića, čovjeka koji je uspio da napravi seriju (Vratiće se rode) koju cijela zemlja, kako god da se zvala, gleda“.
Pošto su joj stavili „veto“ na filmske uloge okrenula se alternativnom pozorištu. Sa slikarom Điletom Marković i lingvistom Sašom Radićem (član benda „Supernaut“) osnovala je trupu.
„Bili smo praktično jedini, uz Fleku iz „Partibrejkersa“, otpor u Beogradu iz koga su drugi nicali. Drago mi je što smo posijali sjeme koje je, srećom, urodilo plodom“.
Trupa je uradila sedam multimedija, i u Kanadi je „Plej“, film koji za temu ima studente i uniforme, centralni događaj galerijskih prikazivanja.
„Nakon 10 godina rada stigle su i pohvale. U Ljubljani su me prozvali „ikonom pobune“ i moram priznati da mi je to imponovalo“, riječi su glumice koja je sa projektima nastupala u Sarajevu, Mariboru, Ljubljani, ali ne i Beogradu.
„Ono čime mogu da se ponesem, ne ponosim, nego ponesem, je to što sam uspjela da izbrišem granicu između života i poziva. Da li to svaki put uspješno dočaram i do koje mjere mogu da vladam scenom ne znam. Trudim se da moja riječ dovoljno dugo putuje da može publici da zadrži pažnju, jer, i poslije toliko godina, ja i dalje brinem o tome šta publika misli“.
Legenda jugoslovenske kinematografije kaže da čovjek bira životnu priču, ali da poslije priča vodi čovjeka. Ona je, na početku, umjesto braka i porodice izabrala karijeru. Kasnije je život odlučio umjesto nje.
„Čovjek sa kojim je trebalo da imam porodicu poginuo je 1989. Svirao je pijanino i bio učitelj džeza. Baš u trenutku kada je trebalo da dođe za mene i da me odvede iz Beograda, poginuo je… Drugi, kada se pojavio bio je mlađi i onog trenutka kada je stao na noge i stigao do novca, probudio se njegov ego, i ja sam tako platila cijenu što sam uspjela da ga prevedem preko mosta. Izgleda da je samoća cijena moje slobode“, priča glumica ne pokušavajući da obriše suze koje su u svježoj julskoj noći pomutile sjaj njenih očiju.
Sonjina baka je znala da kaže da se u ljudskim očima sve može pročitati. U Sonjinim očima čitala se tuga i samoća .
„Ima još jedna bakina izreka koje se često sjetim – žagre ti se oči. Danas bi mnogim generacijama, kada prođe ponoć, mogli to da kažemo. A njima oči žagre od ko zna čega, a to nije dobro ni za njih ni za porodicu”.
Dva mjeseca nakon ovog intervjua Sonji Savić su oči prestale da „žagre“. Mnogi će pamtiti kako su joj oči „žagrile“ od zadovoljstva i sreće, od želje za životom i vječitom borbom sa samom sobom. Neki će njene oči pamtiti i po smrtonosnom „zovu“ koji je na kraju privukao k sebi, a neki po umoru od onog istog života zbog koga je vrijedjelo boriti se. Autorka ovih redaka pamtiće da su Sonjine oči „žagrile“ od tuge i samoće.
Čudi se kako su neki ljudi zaboravili ko su, odakle su, šta su bili
Ono što posebno raduje Sonju Savić jeste medijska razvijenost. Rastužuje je što uprkos tome, svi liče jedni na druge.
„Gledala sam programsku šemu crnogorskih kanala i smijala se. Potpuno je ista kao u Srbiji – intervjui sa biznismenima, enterijeri njihovih jahti, u Srbiji prikazuju hotele, dosta reklama, kvizova, pjesama. To je prevršilo svaku mjeru. Još više kada znate bekgraund, ko i šta stoji iza svega toga“, ogorčena je čuvena „strina“ Slavka Štimca iz filma „Braća po materi“.
Čudi se glumica kako su neki ljudi zaboravili ko su, odakle su, šta su bili.
„U Crnoj Gori imam drugaricu sa kojom sam studirala. Ovdje je postala nešto veliko, a ja nijesam sigurna da li bih umjela da joj se javim kada se sretnemo. Njen govor abdominalno-barokne sjenke, ponašanje neke velike gospođe iz XIX vijeka, prstenje… Jednostavno, ne prepoznajem je. Ali ona zato ima moć, profesorka je, čak je i u Beograd dolazila da predaje“.
Borimo se da opet budemo mladi
Na sceni nikšićkog Bedema izvela je multimedijalnu dramu „Tajna vjenčane fotografije“, po tekstu Olge Stojanović a, publika je aplauzom, poljupcima i ovacijama pokazala šta misli o glumi Sonje Savić. Jedna od poruka drame bila je da je svako dijete neke generacije. „Ja sam dijete NATO generacije, generacije koja je čekala da postane zrela, a onda u međuvremenu ostarjela. I sada se borimo da ponovo budemo mladi. Moja borba je da što duže i što češće stvaram prilike da se sretnem sa publikom, da im poklonim predstavu“.
Od Leptira do Roda
Rođena Čačanka, koja je 1961. ugledala svjetlost dana pred svjetla reflektora stala je 1977. u filmu „Leptirov oblak“, dok je u glumačke vode, amaterske, zagazila koju godinu ranije. Tada su počele uloge koje su obilježile njen život i jugoslovensku kinematografiju 80-ih i 90-ih. Neke od njih su u filmovima “Nešto između“, „Šećerna vodica“, „Davitelj protiv davitelja“, „Život je lep“, „Balkanski špijun“, „Braća po materi“, „Kako je propao rokenrol“, „Mi nismo anđeli“… Dobitnica je mnogih priznanja – Carica Teodora, Zlatna arena, Ćele-kula, dok je za sporednu ulogu u filmu „Život je lep“ nagrađena 1985. na Filmskom festivalu u Veneciji. Posljednje uloge glumice koja nikada nije prihvatila „primitivini duh umjetnosti“ bile su u filmovima „Jug-jugoistok“, „ Od groba do groba“, „Princ od papira“, i u seriji „Vratiće se rode“.
Preminula je prvog dana jeseni 2008, od prekomjerne doze heroina.
wpDiscuz