Slaven Raguž: Hrvati su mjerilo opstojnosti BiH

U razgovoru za Radio Herceg Bosne predsjednik Hrvatske republikanske stranke Slaven Raguž govori o položaju Hrvata u BiH, ponašanju njihovih političkih predstavnika, funkcionalnosti države, ali i ulozi međunarodne zajednice u BiH.
U nedavnoj analizi koju ste uradili za Dnevnik.ba usporedili ste rad tužiteljstva i suda kroz prizmu dvije optužnice. O kojim optužnicama je riječ?
Stvar je više načela i ponašanja tužiteljstva i suda koje na određeni način nastoje krivotvoriti povijest i očigledno u tome uspijevaju, jer im optužnice prolaze. Tretiranjem slučajeva iste prirode zločina na različite načine, gdje se za zločine počinjene od strane HVO-a tretira kao udruženi zločinački poduhvat, a zločine Armije BiH tretira kao individualnu odgovornost, pravosudni sustav je postao glasnogovornikom bošnjačke političke elite. U proteklih nekoliko mjeseci podignut je cijeli niz optužnica protiv zapovjednika HVO-a.U svome tekstu sam naveo primjer gdje se za UZP primjerice tereti zapovjednike koji su vodili akcije na Merdžan glavi gdje je od strane HVO-a spašeno nekoliko bošnjačkih naselja i spašeni civili. Tužiteljstvo za taj i slične slučajeve piše optužnicu kao UZP i Sud prihvaća tu kvalifikaciju. S druge strane primjerice imamo zločine u Konjicu i najrecentniji slučaj osude u slučaju Trusina. Logori u Konjicu, gdje je ljudima na silu uzimana krv, gdje su se mučili civili, više nisu logori, nego tužiteljstvo govori o „zbirnim centrima“. Ignoriraju se svjedočenja i materijalni dokazi o tome kako se, primjerice, za zločine u Trusini i za postojanje logora znalo ne samo u zapovjedništvu Sefera Halilovića, nego i u Sarajevu. Konkretno, postoje svjedočenja o tome kako se u predsjedništvu Alije Izetbegovića znalo za zločine. Preživjeli logoraši svjedoče kako se u logore u Konjicu nije moglo ući bez odobrenja Harisa Silajdžića, ratnog predsjednika vlade RBiH. Sve da i oni nisu znali za zločine kao što tvrde, trebalo bi ih se kazneno goniti radi nekažnjavanja počinitelja i neprovođenja istraga. Dakle, očigledno je kako tužiteljstvo i sud ne tretiraju jednako identičnu prirodu zločina čime dokazuju svoju korumpiranost i povezanost sa bošnjačkom političkom oligarhijom. Presude pišu povijest i to oni vrlo dobro znaju.
 
Spomenuli ste slučaj Trusina i Konjica i u svom priopćenju ispred HRS-a, uputivši poziv HNS-u za pokretanje aktivnosti izmjena Zakona o tužiteljstvu. Kako bi HNS mogao pomoći?
To bi bio jedan minimum od strane HNS-a. Svjedoci smo kako HNS ne ispunjava svoju ulogu kako smo se nadali prije izbora i kako smo se svi mi nacionalno i domoljubno osviješteni Hrvati u BiH nadali prije izbora. Željeli smo, radili na tome i u tome uspjeli, da legitimni hrvatski predstavnici zasjednu u vlast. Od prošlih izbora je prošlo skoro godinu dana. Hrvatski zastupnici, što u izvršnoj, što u zakonodavnoj vlasti, limitirali su se isključivo na protokolarne dužnosti, bez apsolutno ikakvih inicijativa. S druge strane imamo bošnjačku političku elitu, a slučaj Trusina to dokazuje, koja nastavlja sa platformaškim aktivnostima, kao da je Platforma još uvijek na vlasti. Nikakve promjene ponašanja. Mi nijemo slušamo i gledamo kako bošnjačka politička elita falsificira povijest, kako iskorištavaju zajedničke resurse, kako nastavljaju proces centralizacije. Naši zastupnici bez ikakvih inicijativa i konkretnih koraka samo šalju priopćenja, daju izjave za medije, polažu vijence, dok primjerice za slučaj Trusina nitko proaktivno ne reagira. Zahtijevamo od HNS-a da naloži svojim zastupnicima da pokrenu aktivnosti izmjena Zakona o tužiteljstvu kako bi se onemogućilo političko uplitanje u rad pravosudnih organa. Mi Hrvati se krijemo iza Dodika i njegove inicijative o referendumu. Mi smo prije njega morali pokrenuti pitanje uplitanja politike u sudstvo i nametanja OHR-a.
 
Više puta ste tvrdili kako Hrvati trebaju imati jasnije artikuliranu politiku u BiH. Na koji način?
Ne da trebaju, nego moraju. Uzmimo samo primjer lokalnih sredina gdje je manja bojazan centralizacije od strane većinskog naroda. Općine i županije sa hrvatskom većinom su pred bankrotom. Da se radi o poduzećima uključenim u tržišnu utakmicu, a ne o jedinicama lokalne samouprave, davno bi se otišlo u stečaj sa razinom duga s kojim su zadužene. Primjerice u ZHŽ-u se ne može proračun donijeti bez dodatnog kreditiranja, i to komercijalnog. Na stare kredite se gomilaju novi. Za vrijeme vladanja oba HDZ-a ova županija je dovedena u bankrot. Općine, poput primjerice Ljubuškog, zajedno sa javnim poduzećima itd., dovode se u stečaj zato što ne postoji vizija opstanka i vizija revitaliziranja hrvatskih područja.  Popularno je danas govoriti kako je preraspodjela prihoda sa razine države razlog tome. To je samo dijelom istina. Ovakva raspodjela je dogovorena za vrijeme kada su nas u izvršnoj vlasti predstavljali legitimni hrvatski predstavnici i danas plaćamo cijenu njihove kratkovidnosti. To jeste, dakle, jedan od razloga loše situacije područja sa hrvatskom većinom, ali ne i glavni. Glavni razlog je vođenje neartikulirane nacionalne politike. Nepostojanje ikakve vizije gospodarskog, demografskog i bilo kakvog drugog razvitka hrvatskih područja. Naša politika je isključivo kadrovska politika, čime postajemo lak plijen onima koji od nas nastoje napraviti nacionalnu manjinu.
 
U jednoj od svojih kolumni pojasnili ste kako je proces donošenja odluke o referendumu RS-a, počevši od NSRS, pa do Ustavnog suda prošao svim legalnim institucionalnim kanalima. Vi ste željeli istaknuti kako su sva zakonska načela zadovoljena.
Referendum u RS-u je najočigledniji primjer kako BiH kao ovakva nema nikakve budućnosti. Imamo ured Visokog predstavnika, kao i UO PIC-a, na čelu sa američkom i britanskom ambasadom koji praktično diktiraju svaku poru života u BiH bez da ih je narod birao i bez ikakvog legitimnog prava petljanja u rad institucija BiH. Uzeo sam primjer procesa donošenja odluke o referendumu. Legitimno izabrani zastupnici u legalnim institucijama RS-a legitimnom većinom došli do odluke o referendumu. Institucije imaju jedinu zakonsku odgovornost definiranja sudbine referenduma i one će za to odgovarati. Valentin Inzko i međunarodna zajednica nemaju apsolutno nikakav legitimitet diktiranja onoga što je za nas dobro ili loše. Primjerice Inzko govori kako je referendum dokaz korumpiranosti Milorada Dodika, a ambasadorica SAD-a se usuđuje govoriti da ako „narod RS-a ne povuče odluku o referenduma, učiniti će to SAD“. Dakle, legitimno od naroda demokratski izabrani zastupnici unutar zakonskih procedura u institucijama vlasti donose odluku, Amerika prijeti silom kako će povući tu odluku. Očigledan primjer da BiH u ovakvim gabaritima nema budućnost. Mi žitelji BiH moramo preuzeti stvari u svoje ruke, prije svega mi Hrvati svoju.
 
U kontekstu toga, Edward Ferguson, ambasador Velike Britanije kaže kako je „referendum pokušaj da Srbi dodatno destabiliziraju BiH, dodavši kako postoje argumenti da se određena područja u BiH dodatno centraliziraju. Kako to komentirate? Hoće li referendum dodatno destabilizirati ionako destabiliziranu BiH?
Ako ćemo iskreno, uzimajući u obzir isključivo suštinu, referendum može samo stabilizirati BiH. Dovedeni smo do ruba gdje je ovo jedini instrument kako bi izrazili da međunarodna zajednica griješi u BiH i kako je u biti međunarodna zajednica najveći destabilizirajući faktor u BiH, sa svojom politikom kakva je danas. Oni su najveći uteg BiH koji vuče BiH prema dolje. Fergusonova izjava je ponajveći dokaz tome. On se usuđuje i sebi daje pravo govoriti kako se BiH mora dodatno centralizirati, kao da nam Sarajevo već ne diktira i ne kontrolira dovoljno život u BiH. Srbi imaju privilegiju svog entiteta, pa se tome koliko toliko mogu oduprijeti, mi Hrvati tu mogućnost nemamo, tako da mi plaćamo najveću cijenu te centralizacije. Dodatna centralizacija po modelu bivše Jugoslavije za kakvu se zalaže Ferguson, može samo odvesti BiH u propast. Znamo kako je Jugoslavija završila. Ja bih i Inzku, i Fergusonu, i američkoj ambasadorici i svim ovim međunarodnim remetilačkim faktorima poručio da, ukoliko imaju toliku želju petljati se u unutarnja pitanja BiH, neka prijave prebivalište u BiH, neka osnuju političku stranku, neka prezentiraju tu svoju viziju na izborima da vidimo što narod misli o njihovoj viziji BiH.
 
Možemo li govoriti o suverenosti BiH dok je moguće ovakvo uplitanje u unutarnja pitanja?
Dok god ured Visokog predstavnika i dok god jedna osoba u liku i djelu OHR-a može donijeti jednu odluku koja je iznad svakog ustava i zakona, na koju se ne može žaliti niti na jednom sudu, pa ni onom u Strassbourgu mi nismo suverena država, nego totalitarna država u kojoj vlada jedan diktator. Koliko god tvrdo zvučale ove riječi, to su činjenice. Živimo u nekom feudalnom srednjovjekovnom društvu gdje se mi igramo države, igramo se institucija vlasti, igramo se pravosudnog sustava, a prava igra se vodi u uredu OHR-a i UO PIC-a. Mi ni po kojem mjerilu nismo suverena država ni u teoriji, niti u praksi.
 
Kada će BiH biti sposobna egzistirati bez ureda OHR-a?
Teoretski odmah. Neka OHR pokupi stvari i ode. Međutim stvari su složenije.  Ako netko želi dobro i budućnost BiH, onda se Hrvate mora dovesti u jednaku ustavnopravnu ravan sa ostala dva naroda. Hrvati su mjerilo opstojnosti BiH. Dok god su na snazi ovakav Ustav, ovakav izborni Zakon, dok god je veća mogućnost da nam drugi biraju naše predstavnike, nego da ih mi sami sebi biramo, BiH nema budućnosti bez obzira na sve. Objektivno su Hrvati neravnopravni u BiH i galopiraju ka postanku nacionalnom manjinom, a dogodi li se to BiH će nestati. Hrvati su ta iglica koja će okrenuti ili ka budućnosti ili ka propasti BiH. Ovo su objektivne stvari i ako međunarodna zajednica  i tzv. bosanski patriote toliko vole BiH, moraju napokon shvatiti ove stvari. Međutim, mora se uzeti u obzir i kako svi politički predstavnici Hrvata zloupotrebljavaju ovu neravnopravnost Hrvata u BiH i iskorištavaju je isključivo za ulazak u vlast. HNS je najbolji dokaz tome. Svi smo prije izbora uprli da napokon hrvatski legitimni predstavnici uđu u vlast. Na kraju, nakon godinu dana od izbora, ispade kako su zadovoljavanjem kadrovske politike najjače hrvatske stranke zadovoljeni hrvatski nacionalni interesi. To je standardna hrvatska boljka i vodi nas u propast. Hrvati moraju imati artikuliranu viziju svoje budućnosti u BiH, moraju znati to provesti u djelo putem svojih predstavnika u vlasti koji bi morali krenuti raditi malo za one koji su ih birali. Tada bi se krenulo realno rješavati hrvatsko pitanje u BiH, a samim tim i BiH, koja bi mogla egzistirati bez OHR-a.
 
Da zaključimo priču oko referenduma. Do čega bi doveo rezultat referenduma koji ne podržava ovakvo tužiteljstvo i sudstvo?
U tome i jeste bit. Inzko i međunarodna zajednica ne plaše se referenduma, nego rezultata referenduma. Plaše se kako će narod jasno reći kako ne želi ovakvo tužiteljstvo i sudstvo koje je korumpirano i kojeg kontrolira bošnjačka oligarhija i kako smo umorni od visokog predstavnika i naknadne pameti bivših visokih predstavnika. Visoki predstavnik prima plaću od preko 20 tisuća eura i njemu i takvima kao on je u interesu što dulje ostati u BiH. Niti plaćaju poreza niti ikome polažu račune. Istina, njihove plaće ne servisiramo mi, ali jesu zemlje EU. Njima je u cilju ostati što dulje kako bi i dalje mogli netransparentno trošiti ta sredstva i kako bi i dalje u biti bili samima sebi svrha. Narod je umoran od demagogije Visokih predstavnika i međunarodne zajednice. Ruku na srce, da su oni eksponenti međunarodne zajednice koji kontaminiraju naš medijski prostor toliko pametni i stručni koliko misle, zasigurno ne bi završili u Bosni i Hercegovini u diplomaciji, nego u nekoj razvijenijoj zemlji. Prema tome problem je eventualni rezultat referenduma, mada ja mislim kako Dodik neće imati hrabrosti sprovesti referendum do kraja. Njemu je on potreban isključivo kao prijetnja kojom maše radi nekih svojih osobnih interesa. I ova inicijativa OSCEa o tobožnjem uvidu u sudske spise tužiteljstva nije ništa drugo nego nuđenje alibija Dodiku da odustane od referenduma.
 
Predsjednik se HRS-a. Možete nam ukratko reći gdje se trenutno nalazi HRS?
HRS čine isključivo mladi koji imaju želju i namjeru ostati ovdje. Želimo ponuditi jednu neovisnu i konkretnu politiku koja je sušta suprotnost isključivoj težnji parazitarenja na državnom proračunu. U granicama svojih ljudskih mogućnosti u tome uspijevamo. Ne damo svoje i poštujemo tuđe. Nudimo mogućnost političkog djelovanja svakome onome tko želi razmišljati svojom glavom, neovisno o stranačkoj hijerarhiji. Cilj nam je ograncima pokriti sva područja gdje žive Hrvati. Ima nas u Tomislavgradu, Čapljini, Širokom, Usori, Žepču, mostaru i dr. Idemo korak po korak, ne težimo kvantitetu. Svima onima koji žele ostvariti neke svoje interese kroz stranku, naći neku poziciju ili uposlenje, kažemo neka se učlane u jedan od dva HDZ-a, jer mi nudimo drugačiju politiku. Nastavit ćemo tako neovisno o tome osvojili većinu negdje ili ne osvojili niti jedan mandat.
 
Govorite kako  nudite mladima mogućnost djelovanja. Imaju li mladi uopće perspektivu u BiH?
Perspektive ima, ali se prvo mora BiH urediti na gabaritima o kojima smo govorili prethodno. Trenutno, ako situacija ostane kakva jeste, perspektive nema. Mladi odlaze. Biskupska konferencija je iznijela podatak o odlasku oko 3000 Hrvata u zadnjih godinu dana. Trend se nastavlja jer su mladi bez perspektive, naravno osim ako se ne uključe u jedan od dva HDZ-a i ukoliko ne prihvate filozofiju ulizivanja dežurnom stranačkom šefu. Mladi imaju perspektivu isključivo kroz tu partijsko stranačku filozofiju da je dovoljna stranačka iskaznica za posao, a ne struka, znoj i trud. HRS ide protiv toga i praksom želi dignuti glas protiv takvog vida života i politike. U kratkom vremenu svoga postojanja pokazali smo kako se ne libimo jasno i javno u lice kazati pripadnicima bošnjačke političke elite, međunarodne zajednice, ali i hrvatskim političarima ono što smatramo pogrešnim i licemjernim. Hrvatima u BiH je neophodna neovisna i artikulirana alternativa neokomunističkoj partijskoj politici koja nas vodi, a za sebe tvrdi kako brani nacionalne interese. Ta alternativa je HRS.
Dnevnik.ba