Dva hercegovačka hrvatstva

Ljeto – doba školskih raspusta, godišnjih odmora, veseloga opuštanja i razuzdanog razgolićivanja. Također i doba vjersko-pučkih teferiča, za poklonike svih triju naših drevnih monoteističkih „zakona“. Ali usporedo s time – i vrijeme teških, nezacijeljenih i nezacjeljivih sjećanja, datuma, turobnih godišnjica i rituala. Doista, sva naša velika i masovna zla uvijek su nekako koncentrirana u ljetne dane, pa službena politika sjećanja po cijelo ljeto ima pune ruke toga mornog posla.
Kolovoz je mjesec u koji pada i jedna stradalnička obljetnica, koju na svojim kalendarima nemaju vlade, velike stranke, vojna zapovjedništva, vjerske zajednice, od koje svi okreću glavu, svi osim nekolicine bizarnih i dezorijentiranih adepata koji uporno njeguju uspomenu na te stradalnike.
___________ piše : Ivan Lovrenović / telegram.hr 
Bilo je to u Hercegovini 9. kolovoza 1992: u naselju Glamuzinove kuće kod Kruševa, na kontrolnom punktu Varda, na cesti što iz Mostara vodi u Čitluk i Ljubuški, Hrvati su pobili Hrvate – dušmanski hladno, iz zasjede, automatskim puškama. Hrvati ubojice bili su u HVO-ovim, Hrvati žrtve u HOS-ovim uniformama – Blaž Kraljević i njegova pratnja: Goran Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac, Marko Stjepanović. Legenda kaže da  su im leševe haveoovci potrpali u automobil i povezli u Dalmaciju s namjerom da ih pobacaju u more, ali ih je policija Republike Hrvatske zaustavila, pa se zločin razotkrio. Istraga pred Županijskim sudom u Mostaru stoji otvorena i danas, i pored toga što sva Hercegovina i pola Hrvatske zna tko je naredio a tko izvršio. Valjda baš zato.
Na prošlosubotnjem obilježavanju 23. godišnjice bratskoga pokolja od političara bio je samo Zvonko Jurišić, zubar iz Posušja, minorni predsjednik minorne Hrvatske stranke prava BiH, a Federalna televizija događaj je zabilježila prilogom kraćim od minute.
O ličnosti i ulozi Blaža Kraljevića i njegovoga HOS-a na početku rata, te o uzrocima njegove pogibije ispredaju se priče pune političkih kontroverzi i nesuvislosti.
Za vladajuće hrvatske krugove, čija je „istina“ o ratu, politici, Bosni i Hercegovini određena dogmom Herceg-Bosne i ikonama Tuđmana, Bobana i Šuška, Kraljević i njegova pogibija teme su o kojima se najradije ne govori – to su gnjili kosturi u njihovim raskošnim ormarima.
Za mali broj Hrvata i muslimana, što bi stao u dva automobila ne mnogo veća od onih u kakvima su se Kraljević i društvo vozili u smrt, Kraljević je „sveti krilnik“, kojemu se fetišistički klanjaju i kunu u vječnu vjernost. Od samoga početka Kraljević i hosovci su politički somnanbuli izmješteni iz vremena, iz stvarnosti, i samo tako je objašnjivo kako su u ljeto 1992. bili kadri napraviti one fanatične a zaludne samostalne prodore do Stoca i do Trebinja, ne hajući (ne znajući?) za upravo skovan mir između Bobana i Karadžića.
Za Bošnjake, doduše sve malobrojnije, Kraljević je „borac za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu“ i „general Armije BiH“, koji se zalagao za „zajedničku borbu Hrvata i Bošnjaka protiv srpskoga agresora“.
Ali pravu lakrdiju s Kraljevićem kao herojem borbe za Bosnu i Hercegovinu nisu napravili ni njegovi neoustaški poklonici, ni njegovi hercegbosanski protivnici, nego – prononsirani sarajevski antifašisti i ljevičari, zakleti antinacionalisti. Počelo je to 2006. godine kada je Željko Komšić, tadašnji pudl šefa SDP-a Zlatka Lagumdžije, izabran u Predsjedništvo BiH, pa u svoj kabinet kao simbol političke orijentacije stavio slike – Josipa Broza Tita i Blaža Kraljevića. A sasvim nakaznu formu stvar je poprimila nakon izbora 2010. godine, kada je Lagumdžija očajnički tražio bilo kakve nehadezeovske Hrvate da bi sklepao federalnu vladu, pa ih pronašao u HSP-u zubara Jurišića! Tada je Lagumdžijina propagandna mašina pjevala hvalospjeve HSP-u i Kraljeviću, energično odbijajući bilo kakve primjedbe na njegovo ustaštvo. A takve primjedbe dolazile su ne samo od neovisnih kritičara, nego – gle čuda! – iz HDZ-a i njegovih hercegovačkih propagandnih službi, pa se moglo učiniti da je borbu protiv aveti ustaštva, hrvatskoga nacionalizma i velikodržavlja u svoje ruke preuzeo hercegovački HDZ nasuprot sarajevskom SDP-u!
Ništa od svega opisanog, naravno, nema veze s historijskim i političkim meritumom sukoba između HOS-a i Kraljevića s jedne, te Tuđman-Šušak-Bobanove Herceg-Bosne i HVO-a s druge strane. Bio je to sukob dvaju tipova hrvatske nacionalističke ideologije na pitanju Bosne i Hercegovine: na jednoj strani klasična pravaška, s NDH kao idealom, na drugoj „moderna“ Tuđmanova, kojoj je bilo važno Bosnu i Hercegovinu i Hrvate u njoj iskoristiti kao gradivni element nove Hrvatske, po mogućnosti što veće, a sve to u suglasju sa srpskom ratnom politikom.
Blaža Kraljevića jesu ubile produžene ruke Tuđmana i Bobana, ali ne po Komšić-Lagumdžijinoj shemi. Nije Kraljevića nosio nikakav posebni bosanski patriotizam ni borba za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. U njegovim govorima figurira „uža Hrvatska“, a to je Republika Hrvatska kao provizorij ili faza, i „cijela Hrvatska“, to je konačni cilj, država s granicom na Drini; muslimani su integralni dio hrvatskoga naroda, a Srbi samo „remetilački faktor“. Da je kojim slučajem odnos snaga bio obrnut pa pobijedila Kraljevićeva a ne Tuđman-Bobanova politika, rat između Bošnjaka i Hrvata svejedno bi morao izbiti, jer Bošnjaci iz 1992. nisu muslimani iz 1941, a Bosna i Hercegovina iz 1992. nije ona politički amorfna i deklasirana provincija iz 1941.
Dva hercegovačka hrvatstva: na mjesto Kraljevićeva stradanja u Kruševu 9. kolovoza dođe šačica izgubljenih u vremenu i prostoru, iz vrha hercegovačkoga političkog i vjerskog hrvatstva tu ne dolazi nitko. Oni, potkoženi i moćni, dolaze na grob Mati Bobanu u Sovićima, a u Širokom Brijegu koče se Tuđmanova i Šuškova statua.