Tajništvo Haškog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji objavilo je 22. kolovoza odluku kojom zahtijeva od Slobodana Praljka podmirenje troškova njegove obrane u iznosu od nevjerojatnih 3.293.347 eura. Ta bi svota trebala pokriti honorare njegovih odvjetnika, pratećeg osoblja, raznih putnih troškova i ostalih troškova obrane. Praksa Haškog suda jest da troškove obrane snosi Sud kako bi se optuženicima osigurao ravnopravan status u odnosu na vrhunski plaćene profesionalce Tužiteljstva suda. Budući su gotovo svi optuženici tog Tribunala ljudi skromnog ili prosječnog imovinskog statusa kojima je odvjetnički honorar koji prelazi cifru već od desetak tisuća eura nešto krajnje nedostižno. Stoga kako se vrhunskim profesionalcima Tužiteljstva ne bi suprotstavljali trećerazredni seoski odvjetnici donesen je ovakav propis upravo zbog održanja načela pravde, odnosno pravednog i ravnopravnog suđenja tj. tretmana suprotstavljenih strana na sudu, a to su obrana i tužiteljstvo.
Međutim, iznenada, sasvim neočekivano Haški je tribunal procijenio kako je general Praljak iznimno bogat čovjek. Njegovu je imovinu prema prilično neobičnim kriterijima i metodama procijenio na nevjerojatnih 6,5 milijuna eura te zaključio kako general Praljak ne može spadati u tu tzv. ‘socijalnu’ kategoriju optuženika.
Ali to ne bješe jedino iznenađenje u ovom slučaju jer je isto tako, iznenada i sasvim neshvatljivo, kao da se redi o generalu neprijateljske vojske, jedan hrvatski niskotiražni tjednik ovih dana dao snažan zamah takvom zaključku Tajništva Suda u Haagu. Taj je tjednik brže bolje, gotovo bi mogli reći po naredbi, prilično paušalno pobrojao svu tu tzv. imovinu generala Praljka. Prema tom napisu ta imovina izgleda ovako:
Kuća u Zagrebu koja premašuje njegove osobne potrebe, mada nije definirano o kakvoj se kući radi, niti kakve su to osobne potrebe Slobodana Praljka i obitelji mu. Potom se navodi stan i garaža u Zagrebu, spominje se državna mirovina, opisno, a ne faktografski tj. brojkom, istaknuti su neodređeni, ali u množini navedeni bankovni računi u Hrvatskoj i Njmačkoj, naravno, ponovo bez navoda iznosa što je samo po sebi bez veze jer posjedovanje računa ne znači baš ništa. Nadalje se navode razna poduzeća i nekretnine u vlasništvu tih poduzeća, kao i nekretnine u Hrvatskoj i BiH. Zaključak nabrajanja jest nevjerojatna brojka od 6,5 milijuna eura. Te se zaključuje kako to daleko premašuje potrebe njega i supruge mu.
Praljku stavljaju u nekakve oblike vlasništva tvrtke Chromos, Oktavijan, 27 tisuća četvornih metara zemljišta na atraktivnoj Radničkoj cesti u Zagrebu. Spominje se tu i nalaz Državne revizije koji je otkrio razne ‘sumnjive’ rabote na štetu Chromosa. Tu je i poslovni kompleks tvrtke Oktavijan misteriozni ‘Centar 2000’ koji se prema tom napisu sastoji od dvije poslovne zgrade, Aparthotela, garaže, podzemne garaže i bistora. Doduše sasvim je nepoznato gdje se nalazi taj Aparthotel u Zagrebu i bilo bi korisno, zbog interesa javnosti, ukoliko itko u ovoj državi to zna da nas o lokaciji tog hotela obavijesti. Uz Praljka taj niskotiražni tjednik veže i nekakve tvrtke uz riječno pristanište Sisak, spominje se Tvornica duhana u Ljubuškom, potom nekakva protupravna iznajmljivanja prostora, nekakve bilance tih njegovih tvrtki s vrtoglavih 23 milijuna eura, za 2011. se navodi kako je Praljkova tvrtka ostvarila oko 3 milijuna eura prihoda itd, itd. itd.
Pored sve ove tzv. faktografije u istom napisu slijedi i cijeli niz diskvalificirajućih moralnih pamfleta na račun Slobodana Praljka koje uporno prežvakavaju svi ti samozvani nacionalni, globalni, aktualni i tobože hrvatski tjednici koji ih sustavno godinama objavljuju i pri tom, evidentno doživljavaju punu orgazmičku ekstazu svojih anacionalnih novinarskih, da ne kažemo protuhrvatskih, novinarskih profesionalnih afirmacija.
Na sve ove napise general Slobodan Praljak obratio se ekskluzivno našem portalu Dnevno.hr te nam je dostavio svoje vlastoručno potpisano priopćenje koje u cijelosti objavljujemo:
U magazinu Aktual, br. 65. tiskanog 28. kolovoza 2012. godine objavili ste tekst (stranice 10., 11. i 12.) naslovljen: ‘TAJNA PRALJKOVOG BOGATSTVA’.
1. Pišete da sam umirovljeni general bojnik. To nije točno. Točno bi bilo da ste napisali da sam umirovljeni general pukovnik HV-a.
2. Pišete, točnije navodite: ‘da Tajništvo Suda u Haagu tvrdi, da Praljak ima kuću u Zagrebu koja premašuje njegove osobne potrebe, stan i garažu u Zagrebu koje ne koristi, prima državnu mirovinu, posjeduje bankovne račune u Hrvatskoj i Njemačkoj itd.’
Ništa od toga nije točno, neistinito je i lažno.
a) Kuća u Zagrebu nije moja i nikada nije bila moja. Prije više od 20 godina jedan je gospodin (a ne ja) kupio zemljište, a zatim je izvadio lokacijsku, pa građevinsku dozvolu, platio troškove gradu Zagrebu i inim institucijama i sagradio kuću u kojoj privremeno boravim. U jednom dijelu te kuće. Ali, vlasnik nisam ja i tu prestaje cijela priča. Lako je provjeriti u zemljišnim knjigama ako bi istina koga zanimala.
b) Isto je i s ‘poduzećima’, ‘nekretninama’, ‘bankovnim računima’. Ako je to moje ili je bilo moje treba:
– s računa uzeti novac
– nekretnine prodati
– poduzeća staviti na javnu dražbu i namiriti troškove suđenja. U čemu problem jest?
c) Nejasno mi je pravo bilo koga da određuje kolike su moje osobne stambene potrebe.
d) Stan u Zagrebu (s garažom) darovao sam supruzi 2002. godine jer je gospođa znatno ranije prodala svoj stan (na moju zamolbu i obećanje da ću joj to vratiti), a u to vrijeme nije bila moja supruga i stan joj je pripadao iz imovine ranijeg braka.
A i taj je stan prodan, stan moje žene, koji nije bračna stečevina, kako bih se mogao argumentima i suvislo braniti od optužbi:
Sve to lako je provjeriti u postojećim poreznim, financijskim i zemljišnim knjigama.
3. Nadalje pišete: ‘Početkom devedesetih bio je (Praljak) politički blizak Marku Veselici i njegovoj Hrvatskoj demokratskoj stranci:
Točno je sljedeće. Prije devedesetih bio sam politički angažiran, bio sam glavni tajnik Hrvatske demokratske stranke i prije nego što je gospodin dr. Marko Veselica postao predsjednik. Ispisao sam se iz stranke u proljeće 1991.
4. Nisam se ‘snažno angažirao u Hrvatskoj vojsci’ (ne znam ni što znači biti ‘snažno angažiran u vojsci’) nego sam 03.09.1991. otišao u Sunju kao dragovoljac.
5. Pišete: ‘Tamo je (tj. Slobodan Praljak) tijekom rata dovodio brojne kazalištarce, primjerice redatelja Miroslava Međimorca i glumca Svena Lastu.’
a) Miroslav nije MEĐIMORAC nego MEĐIMOREC
b) Gospoda Međimorec i Lasta dragovoljno su došli u Sunju. Ti se velikani hrvatskog glumišta nikada nisu dali nikome vodati niti dovoditi pa tako ni Slobodanu Praljku. Oni dolaze i odlaze po svojoj volji – osim rođenja i smrti.
6. S pokojnim ministrom obrane RH gospodinom Gojkom Šuškom šest sam godina išao u isti razred u gimnaziji na Širokom Brijegu. A dvije-tri godine sjedili smo u istoj klupi. Nemam pojma što vam to znači ‘ministar obrane Gojko Šušak uzeo Praljka pod svoje’ – a vama je to rekao neki dužnosnik Vlade.
Ne sjećam se da me je ikada itko (osim moje pokojne mame) uzeo ‘pod svoje’, a ne mogu zamisliti niti da je to moguće. Intimnom prijatelju, gospodinu Gojku Šušku to nije bilo potrebno. On je radio svoj posao, ja sam radio svoj posao.
7. Tvrdite ili tvrdite da neki Vladin dužnosnik tvrdi da sam u ‘Hercegovini bio Bog i batina’. Što to jest i što to znači? Osim poštovanja i ljubavi prema vojnicima kojima sam zapovijedao ništa drugo. Mogli ste njih pitati, bilo bi korektno.
8. Svojedobno je Hebrang utvrdio da se u Hercegovini u to vrijeme slalo 70 milijuna njemačkih maraka mjesečno, a da je za vojsku, i nešto malo što je išlo za zdravstvo, bilo dovoljno dvadeset milijuna. Možete onda zamisliti koliko je novaca tamo otišlo i potrošilo se dok je trajao rat’. Tako se pita Hebrang ili ‘tadašnji visokopozicionirani dužnosnik Vlade’, ili vaš novinar Marko Ćustić.
A nitko od vas troje ne kaže zašto je novac poslan ako nije trošen kako treba, kada i u kojem vremenu je plaćano, zašto nisu prijavili moguće makinacije, zašto nisu sudski gonili moguće pronevjeritelje, zašto…
Namjena je vaše ‘logike’ povezati mene s nekim pričama, nečeg je bilo, svi su krivi pa i Praljak.
Nikad nije kasno, postoji zakon o ratnim profiterima, dignite optužnicu.
9. Nije postojao ‘predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskom vijeću obrane.’ Ni prije svibnja 1993., ni poslije svibnja 1993.
10. Nikada nisam bio načelnik Glavnog stožera HVO-a.
11. Od 24.07.1993. do 08.11.1993. bio sam zapovjednik Glavnog stožera HVO-a. U vrijeme ofenzive A – BIH na HVO (‘Neretva 93’ – ciljevi: ‘izlazak u Neum, zapadne granice BIH i u Ploče’ – citat Sefera Halilovića).
12. Razriješen sam dužnosti na vlastiti zahtjev, nisam bio smijenjen. Kako je moguće smijeniti nekoga ako je bio ‘Bog i batina’. To vi tvrdite da sam bio nekoliko redaka prije u svom tekstu.
13. Slobodan Praljak nije u svojoj obrani ‘tvrdio da su most srušili bošnjački borci miniranjem’…
Slobodan Praljak je dokazivao kako je srušen Stari most u Mostaru, dokazivao je da to nije učinio, niti je na taj način mogao učiniti HVO. Tko je srušio ja ne znam. Znam tko nije. Pobijte ekspertize, napravite nove, kvalitetnije, stručnije. Moram kratiti tekst kako biste ga objavili pa ću samo nabrojati vaše netočnosti, proizvoljnosti, tlapnje…
14. Nikada nisam bio vlasnik ‘Chromos boje i lakovi’ dd. niti jedne, ama baš jedne dionice.
15. ‘Chromos boje i lakovi’ nisu prodani ‘Oktavijanu’ nego istina jest da su u kuponskoj privatizaciji pripali jednom od PIF-ova. Kojem? Istražite. Koliko znam Chromos je prodan Slovencima.
16. Mjesecima kasnije, kasnije od mog odlaska s dužnosti predsjednika NO ‘Chromos boje i lakovi’ taj PIF, vlasnik dionica Chromosa – dakle vlasnik Chromosa prodao je zemljište u Radničkoj privatnim osobama nakon javnog natječaja.
17. Ako je zemljište Chromos prodano jeftinije od tržišne vrijednosti, kako Vi tvrdite da tvrdi Državno odvjetništvo, zašto nisu proveli istragu, zašto nisu pokrenuli postupak, zašto nisu oduzeli imovinu stečenu na takav način? Zašto to ne pokrenete danas?
18. Koliko znam, a znam, VMD promet sagrađen je na zemljištu koje nikada nije bilo u vlasništvu ‘Chromos boje i lakovi’.
19. Dok sam imao pravo hodati po Zagrebu otišao bih ponekad do Radničke, do neviste odvjetnice, do Nikole, do nekih znanaca i prijatelja na kavu. Ali ja tamo nisam vidio da postoji APARTHOTEL. Kad novinar može napisati da postoji hotel kojeg nema, onda nema novinarstva.
20. ‘Oktavijan’ nije pod mojom kontrolom niti je moj. Isto vrijedi i za ‘Pristanište i skladište’ u Sisku.
21. Iskreno bi se obradovao kad bi mi novinar Marko Ćustić objasnio kakav sam ja to ‘luksuzni život i stil’ sebi priuštio.
Gospodo iz Aktuala, gospodine Ćustiću ja se (vjerojatno uzalud) nadam da će ovakvo novinstvo, jednog dana biti zakonom sankcionirano i da neću morati na Sudu dokazivati kakve je namjere netko imao pišući ovakve količine neistine, insinuacija i laži, nego će biti kažnjive same činjenice ovakvog pisma.
general pukovnik HV-a u mirovini
prof. Slobodan Praljak, dipl.ing.
wpDiscuz