Operacijama Zima 94 i Ljeto 95, kojima je zaustavljena opsada Bihaća, hrvatske snage promijenile su tijek rata i stvorile političke i vojne pretpostavke za uspjeh Oluje
Bihać u okruženju
Ratna kriza na prostorima Bosne i Hercegovine intenzivira se početkom studenog 1994. godine kada srpske snage usklađenim djelovanjem s privremeno okupiranih prostora u Republici Hrvatskoj i BiH pokreću širi napad na prostor sjeverozapadne Bosne, nastojeći zauzeti Bihać te uništiti 5. korpus. Glavni cilj te operacije odnosio se na sprječavanje povezivanja snaga 5. Korpusa sa snagama Armije BiH u srednjoj Bosni, odnosno sprječavanje teritorijalnog razdvajanja Republike srpske krajine u Hrvatskoj od Republike srpske u Bosni i Hercegovini. Organizirana i koordinirana opsada Bihaća od srpskih snaga iz Bosne i Hercegovine i privremeno okupiranih dijelova Hrvatske, uz logističku potporu Vojske Jugoslavije imala je za cilj konačno zauzimanje Bihaća, te povezivanje snaga pobunjenih Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a nakon toga i preuzimanje kontrole nad gotovo cijelim prostorom Bosne i Hercegovine.
Srpski napadi na Bihać – UN-ovu zaštićenu zonu – dostižu svoj vrhunac 29. studenoga 1994. godine. Očekivao se skori pad grada koji je bio u potpunom okruženju, uz mnogo poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih branitelja i građana. Međunarodna zajednica uglavnom se ograničavala na pripreme za prihvat izbjeglica i osiguranje humanitarne pomoći preživjelima. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona, Pariza sve do Washingtona. U nastaloj situaciji koristeći UNPROFOR i sporazum o primirju u Hrvatskoj, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj Mile Martić mobilizirao je i pokrenuo pobunjene hrvatske Srbe koji preko hrvatske državne granice prelaze u susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Šešeljevim iArkanovim dobrovoljcima iz Srbije drže Bihać u potpunom okruženju. Bilo nam je jasno da će se nakon pada Bihaća sve te snage pregrupirati i usmjeriti na šire karlovačko područje gdje je širina hrvatskog državnog teritorija iznosila samo desetak kilometara. Ako bi se to dogodilo, mnoge vitalne prometnice prema hrvatskom jugu bile bi na dometu minobacačke vatre pobunjenih Srba te bi na taj način Hrvatska bila dovedena u najtežu vojnu, ali i političku poziciju od početka Domovinskog rata. Hrvatska vojska nije mogla mirno promatrati srpsku agresiju na Bihać i bila je prisiljena reagirati kako bi spriječila pad Bihaća, a nakon toga i vojno, teritorijalno i političko povezivanje privremeno okupiranih teritorija u Hrvatskoj i BiH u jedinstvenu državnu cjelinu pobunjenih Srba.
Poučak lorda Owena
U takvim okolnostima krajem studenog 1994. Bihać postaje ključna točka koja je određivala ishod rata, kako u RH, tako i u BiH. Mogućim padom Bihaća Republika Hrvatska bi se našla u potpuno izgubljenoj vojnoj, ali i političkoj situaciji, a pregovori na razini Kontaktne skupine jednostavno bi izgubili svaki smisao.
U to vrijeme mnogi ozbiljni vojni analitičari u međunarodnoj zajednici tvrdili su kako objektivna i realna politička rješenja moraju voditi računa o stvarnom odnosu vojnih snaga između sukobljenih strana na terenu. Ne smije se zaboraviti da su u to vrijeme pobunjeni Srbi još uvijek kontrolirali oko 25% teritorija Republike Hrvatske i gotovo 70% teritorija Bosne i Hercegovine, a zauzimanjem Bihaća tj. šireg prostora sjeverozapadne Bosne kontrolirali bi gotovo 80% prostora BiH. U takvim okolnostima gotovo nijedan realan i objektivan političar u međunarodnoj zajednici nije vjerovao samo u politička rješenja koja će biti prihvatljiva za sve sukobljene strane. Znali smo da Karadžić, Mladić i Martić nikad neće pristati na političke ustupke koji bi zadovoljili Hrvate i Bošnjake, sve dok na to ne budu prisiljeni vojnom silom i snagom. Sve je dakle bilo jasno! Samo novi odnosi vojnih snaga na terenu mogli su voditi prema novim prihvatljivim političkim rješenjima. U tom kontekstu stavove međunarodne zajednice, koja je bila vrlo sklona prihvatiti snagu i pravo jačega da nameće političke uvjete, najjasnije je iskazivao Lord Owen, predsjedatelj Kontaktne skupine, koji je često isticao: “Ne možete za zelenim stolom dobiti ono što niste kadri osvojiti na vojnom planu”. No, zaboravio je Lord Owen da su Srbi već 1990. uz pomoć JNA razoružali Teritorijalnu obranu svih republika bivše države, da bi tek nakon toga zajedno s JNA krenuli u rat protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a nakon toga i Kosova kako bi demonstrirali svoju vojnu snagu i “viteštvo”. Znajući za ta pragmatična pravila, Karadžić, Mladić i Martić činili su sve krajem studenog 1994. kako bi kroz novu mobilizaciju pobunjenih Srba osigurali svježe snage za završni napad na Bihać. Svakog dana, svakim satom rasla je napetost i opasnost od eskalacije i širenja sukoba, ne samo oko Bihaća, nego gotovo na svim crtama bojišnice.
Holbrookovo ne
Težinu situacije potvrđuje i izvješće američke veleposlanice pri UN-u gospođeMadeleine Albright Vijeću sigurnosti, 29. studenoga 1994., u vrijeme kulminacije Prve bihaćke krize: “Bosanski Srbi su ti koji su započeli taj rat, oni su i ti koji jedini odbijaju Plan Kontaktne skupine o prekidu sukoba. Potporu Karadžićevoj i Mladićevoj agresiji na UN-ovu zaštićenu zonu Bihaća daju i Srbi iz tzv. Krajine koji nesmetano napadaju suvereni teritorij Bosne i Hercegovine ignorirajući međunarodno priznatu granicu između RH i BiH. Takvo ponašanje koje je usmjereno ka povezivanju i objedinjavanju područja koje drže Srbi iz tzv. Krajine s područjima koje kontroliraju bosanski Srbi može potpaliti i širi balkanski rat”. U istom izvješću gospođa Albright posebno je naglasila: “Činjenica je kako se napadi na UN-ovu zaštićenu zonu Bihaća provode s aerodroma Udbina u Hrvatskoj, koji kontroliraju pobunjeni hrvatski Srbi. Sve to predstavlja veliku sigurnosnu prijetnju postrojbama UNPROFOR-a na terenu, a uzrokovalo je i ogromne civilne žrtve u Bihaćkom džepu. Vlada SAD-a zbog svega toga misli da takva vrsta agresije zahtijeva primjerene vojne reakcije i od strane NATO-a”.
Kako bi se spriječila daljnja eskalacija sukoba oko Bihaća koja je prijetila velikim brojem izbjeglica, ogromnim civilnim žrtvama, te humanitarnom krizom nepredvidivih razmjera, u rješavanje tog svjetskog kriznog žarišta uključila se i američka administracija u traženju i pronalaženju prihvatljivih političkih rješenja.
Početkom studenog 1994. ponovno sam u Washingtonu, ovaj puta s ratnim načelnikom Glavnog stožera HV-a generalom Jankom Bobetkom. U State Departmentu razgovarali smo s ambasadorom Holbrookeom, a nakon toga u Pentagonu s načelnikom združenog stožera američke vojske generalomShalikashvilijem, kao i njegovim suradnicima generalom Sulivanom, te generalomWesleyjem Clarkom. Dobro se još uvijek sjećam Holbrookove reakcije, kad se počeo nervozno vrpoljiti na svom stolcu nakon odlučne izjave generala Bobetka: “Krećemo u napad na svim frontovima!”. Čini mi se da je to zaista bilo jedno od najkritičnijih razdoblja Domovinskog rata. General Bobetko je naglašavao: “Hrvatska neće mirno gledati sve ovo što se dešava oko Bihaća. Bit ćemo prisiljeni reagirati. To jednostavno moramo učiniti kako bi u slučaju pada Bihaća spriječili prodor vojske bosanskih Srba na privremeno okupirana hrvatska područja na širem području Karlovca te da bi spriječili srpski masakr civilnog stanovništva u Bihaću”. Holbrooke je uzvratio: “Ne smijete krenuti, u takvoj se vojnoj operaciji širokih razmjera ne bi mogle izbjeći goleme žrtve i novi veliki val izbjeglica”. Dobro se još sjećam reakcije generala Bobetka koji je vidno iznenađen Holbrookeovim odgovorom rekao: “To je vaš stav, mi sada idemo u Pentagon i tamo ću razgovarati s generalom Shalikashvilijem. On sigurno dobro razumije ozbiljnost i složenost nastale situacije s vojnog aspekta”. Nakon pola sata general John Shalikashvili – načelnik združenog stožera američke vojske, dočekao nas je s istim riječima: “HV ne smije krenuti u vojnu operaciju širokih razmjera”. Pritom nije prihvatio Bobetkovo objašnjenje da je to jedini način da se spriječi genocid u Bihaću. Ispostavilo se da je Holbrooke odmah nazvao Shalikashvilija i “pripremio” ga za razgovor s hrvatskim izaslanstvom.
Prijetila je katastrofa
Stav hrvatske državne politike bio je jasan i odlučan: ako Srbi s privremeno okupiranih teritorija Republike Hrvatske nastave s napadima na Bihać, nesmetano prelazeći međunarodno priznatu granicu između Republike Hrvatske i BiH, Hrvatska vojska će pokrenuti napad na svim crtama razdvajanja kako bi zaštitila svoje međunarodno priznate granice. To je ipak zabrinulo američku administraciju, ali i širu međunarodnu zajednicu. Novu neželjenu eskalaciju sukoba još većih razmjera nitko nije želio.
Dva tjedna kasnije, 29. studenoga 1994., opet sam u Washington, ovaj put s ministrom obrane RH Gojkom Šuškom. Nalazili smo se u hotelu, kojih stotinjak metara udaljenom od Pentagona. U telefonskom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom, ministar Šušak je govorio: “Predsjedniče, ovdje ima sve više onih koji tvrde da se pad Bihaća ne može spriječiti i da je time rat u Bosni i Hercegovini praktički završen pobjedom Karadžića i Mladića”. Bili smo iznenađeni činjenicom da se Karadžićev utjecaj na Kontaktnu skupinu proširio i do Washingtona. Povjerljive obavještajne informacije govorile su da je pad Bihaća pitanje sata, a ne više dana. Predsjednik Tuđman govorio je uzbuđenim, povišenim, ali i vrlo odlučnim glasom: “Naš stav je jasan, Hrvatska vojska neće mirno gledati kako pobunjeni Srbi iz Hrvatske i s hrvatskih područja sudjeluju u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, dok im za to vrijeme UNPROFOR čuva leđa. Međunarodna zajednica treba spriječiti eskalaciju sukoba, nove tragedije, nove izbjeglice, više od 600.000 ih se već nalazi u Hrvatskoj”. U 11 sati u Pentagonu je u glavnoj sali za sastanke Ministarstva obrane SAD-a započeo ključni sastanak. Sjedio sam uz ministra Šuška, tu je bio i naš veleposlanik Petar Šarčević i hrvatski vojni izaslanik Robert Hranj, a na američkoj strani pored ministra obrane dr. W. Perryja sjedili su general Wesley Clark – bivši zapovjednik NATO-a i kandidat Demokratske stranke na predsjedničkim izborima 2004., ambasador Holbrooke te predstavnici CIA-e, DIA-e i NSC-e. Kako izbjeći novu eskalaciju sukoba, novu humanitarnu krizu, pad Bihaća, bile su teme ovog sastanka.
Ministar Šušak izložio je hrvatski stav, te naglasio da Hrvatska ne zahtijeva nikakvu vojnu pomoć, ali želi razumijevanje ako bude prisiljena napasti kako bi zaštitila svoje međunarodno priznate granice. Nakon što je direktor vojno obavještajne agencije general Hughes iznio prikaz stanja na terenu, osobno sam na zemljovidu izložio način na koji se može pomoći UN-ovoj zaštićenoj zoni grada Bihaća te spriječiti nova humanitarna kriza nesagledivih razmjera.
Vojna sila
U vojnom smislu pozicija 5. korpusa Armije BiH bila je izuzetno teška, no naglasio sam da Hrvatska vojska ima potpuni uvid u stanje stvari na terenu i da će, bude li nužno, svojim vojnim aktivnostima usmjerenim prema Kninu, prisiliti srpske snage koje napadaju Bihać iz privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske na povlačenje, te na taj način zaštititi Bihać od daljnjih razaranja. Veleposlanik Holbrooke nije se uključivao u raspravu, a u nastavku razgovora u Pentagonu ministar Perry je izrazio “puno razumijevanje Vlade SAD-a za sve probleme s kojima se Hrvatska susreće, od stotina tisuća izbjeglica do činjenice da pobunjeni Srbi na više od jedne četvrtine hrvatskog državnog teritorija ne priznaju hrvatsku vlast, kao i činjenicu da je Hrvatska u tim ratnim vremenima bila suočena s veoma teškim izazovom utemeljenja i stvaranja svojih oružanih snaga”. No, naglasio je da im je “unatoč srpskim provokacijama, hrvatska suzdržanost u ovom trenutku izuzetno važna kako bi se izbjegla daljnja eskalacija sukoba, koja bi mogla destabilizirati čitavu regiju”.
U nastalim okolnostima prijateljska razmjena stavova i mišljenja između hrvatskog državnog vodstva i američke administracije imala je posebno značenje, kako bi se sagledale sve mogućnosti za mirno rješavanje ove krize i našla prihvatljiva politička rješenja. Republika Hrvatska i tada je iskazivala punu kooperativnost u odnosima s međunarodnom zajednicom, ali i punu odlučnost da se padom Bihaća ne dovede u gotovo izgubljenu poziciju, jer s vojnog aspekta mogućnosti za oslobađanje privremeno okupiranih hrvatskih teritorija bile su gotovo idealne s obzirom na to da su pobunjeni Srbi sve svoje vojne snage iz Hrvatske prebacili u područje Bihaća te je Hrvatska vojska bez većih problema mogla osloboditi svoj privremeno okupirani teritorij, koji je ostao gotovo potpuno prazan i bez ikakve obrane, a umjesto pobunjenih hrvatskih Srba čuvao ga je i branio UNPROFOR. Ipak, u cilju postizanja mirnog rješenja nastale krize, Republika Hrvatska nastavila je diplomatske razgovore, tražeći odgovarajuće putove do postizanja prihvatljivih političkih rješenja, no međutim nitko realan u međunarodnoj zajednici nije imao iluzija da su s Karadžićem, Mladićem, Martićem i Miloševićem mogući ozbiljni politički dogovori. “Ne vjerujemo ni u kakvo političko rješenje koje neće biti popraćeno odgovarajućim rješenjima na vojnom polju. Srbi nikad neće pristati na ustupke koji bi zadovoljili bosansku ili hrvatsku vladu sve dok na to ne budu primorani vojnom silom”, naglašavao je jedan ugledni američki vojni analitičar i vojni ekspert.
Zvona su zvonila na uzbunu. Što učiniti? Postojale su samo dvije mogućnosti – čekati ili krenuti? Čekanje je otvaralo Srbima put prema Bihaću i ulazak u grad. Pad Bihaća definitivno bi predstavljao poraz, kako vojnički, tako i onaj politički, kako za Hrvatsku, tako i za Bosnu i Hercegovinu. Ključnu ulogu u rješavanju svih ovih problema imala je tada mudra i odlučna hrvatska državna politika kao i snaga Hrvatske vojske. Hrvatsko državno vodstvo pokazalo je u tim trenucima svu potrebnu smjelost, hrabrost, odlučnost i mudrost. Hrvatska vojska suzdržala se od općeg napada na svim crtama razdvajanja i eskalacije sukoba, ali je koncentriranim napadom preko Dinare i Livanjskog polja operacijom Zima ‘94. stvorila sve pretpostavke za zaustavljanje opsade Bihaća. Karadžićevu, Mladićevu i Martićevu bahatost i brutalnost, kao i nespremnost na bilo kakve ozbiljne političke razgovore i pregovore nije se moglo beskonačno dugo tolerirati.
Knin na dlanu
Krenuli smo u zadnji trenutak! Toga 30. studenoga 1994. bilo je nevrijeme, spustila se mećava – prava, dobro poznata oštra zima u tim krajevima. Otvaranje puta prema Kninu, kroz Livanjsko polje i preko Dinare, usred zime, bio je cilj koji je graničio s ludošću. No, bio je to jedini način da se brzo pomogne Bihaću. U snažnom prodoru hrvatske snage su preko Dinare i duž Livanjskoga polja probile liniju Čelebići – Rujani. Dok su kninski Srbi napadali Bihać, hrvatskim se snagama preko Crnog Luga i Dinare otvarao put prema Grahovu i Kninu. Kad su pobunjeni Srbi, kroz nekoliko dana, shvatili što se događa, bilo je kasno. Hrvatski vojnik već je stajao na vrhu Dinare, a i Knin je bio već na dlanu. Pobunjeni hrvatski Srbi bili su primorani zaboraviti na Bihać, a njegova opsada ubrzo je prekinuta. Bihać je bio spašen! Bila je to prekretnica rata u BiH. Mogućim padom Bihaća Hrvatska bi izuzetno teško uspostavila ozbiljnu vojničku, ali i političku ravnotežu, i bila bi jednostavno prisiljena prihvatiti gotovo sve političke uvjete Martića, Karadžića i Mladića. Međutim, nakon početka operacije hrvatskih snaga Zima ‘94. i ulaskom u Crni Lug srpski pritisak na Bihać prestaje, te se dio srpskih snaga izvlači s šireg prostora Bihaća i šalje na grahovsko-glamočki dio bojišta zbog napada Hrvatske vojske.
Operacija Zima ’94. bila je potpuno iznenađenje za Karadžića, Mladića i Martića, te ih je dovela u stanje potpunog mentalnog rastrojstva i ratnog bezumlja. Točno na Badnjak – 24. prosinca 1994. – načelnik Glavnog stožera HV-a general Bobetko pozvao me u svoj kabinet: “Ćosiću, imamo informacije da pobunjeni hrvatski Srbi planiraju zračni napad s aerodroma u Udbini na livanjsku crkvu tijekom božićne polnoćke, kako bi masovnim civilnim žrtvama nedužnih građana i vjernika na sam Božić prisilili hrvatsko državno vodstvo da se Hrvatska vojska povuče s Dinare i Livanjskog polja. Učinili smo sve što je bilo potrebno kako bi spriječili to bezumno i brutalno krvoproliće koje su planirali Karadžić, Mladić i Martić. Vojni vrh pobunjenih hrvatskih Srba tada je bio spreman učiniti sve, baš sve, čak i tu vrstu najtežih zločina, kako bi zaustavili operaciju Zima ‘94. i prodor Hrvatske vojske Dinarom i Livanjskim poljem preko Crnog Luga prema Grahovu i Kninu.
Izetbegovićev apel
Da je ubrzo nakon početka operacije Zima ’94. srpske redove zahvatio kaos i nered, pokazuju dokumenti Vojske Republike Srpske, u kojima se ističe veliki broj ranjenih i bolesnih te poginulih (Komanda 2. krajiškog korpusa/Str. Pov. Br. 3-36/16. 02. 1995.). Na sastanku u Komandi 2. krajiškog korpusa Karadžić osobno ističe: “Lično smatram da je Srpska vojska Krajine u nokdaunu, dok istovremeno Muslimani prebacuju sve snage prema Izačiću, i u slučaju napada ustaša u cilju spajanja sa 5. korpusom imaće mnogo problema i neće se odbraniti.“ (Republika Srpska/Vojska Republike Srpske/Komanda Drugog krajiškog korpusa/Str. Pov. Br. 66-62/05. 05. 1995. Glavnom Štabu Vojske Republike Srpske). Bez ikakvog pretjerivanja, bez Zime ‘94. ne bi bilo ni Bljeska ni Oluje, bila je to jednostavno operacija koja je promijenila tijek rata, operacija kojom su stvoreni gotovo svi potrebni preduvjeti za uspjeh vojnih operacija u proljeće i ljeto 1995. godine: Skok 1, Skok 2, Bljesak, Ljeto ‘95. i konačno nakon toga Oluja.
Kombiniranjem vojne snage s političkom mudrošću i jačanjem utjecaja u široj međunarodnoj zajednici tj. sinergijom vojne i političke moći hrvatska državna politika mudro i strpljivo stvara vojne i političke pretpostavke za konačni završetak rata na prostorima Hrvatske i BiH. Početkom 1995. god hrvatska državna politika uspijeva promijeniti i neučinkoviti mandat mirovnih snaga UN-a, tj. Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo je hrvatske zahtjeve i 31. ožujka 1995. Rezolucijom 981 potvrdilo teritorijalni integritet Republike Hrvatske. Uloga mirovnih snaga je redefinirana, naziv UNPROFOR promijenjen je u UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia) – Operacija UN-a za povratak povjerenja u Hrvatskoj, s mandatom do 30. studenoga 1995. godine. U novom mandatu snage UN-a bile su dužne uspostaviti učinkovit nadzor na međunarodno priznatim granicama Hrvatske i nadzirati dolazi li u zaštićena područja vojna oprema i ljudstvo s područja Savezne Republike Jugoslavije ili Republike Srpske.
Višegodišnja nespremnost lokalnih Srba za otvaranje vitalnih prometnih komunikacija u Republici Hrvatskoj nanosila je hrvatskom gospodarstvu ogromne štete, te frustrirala hrvatsko stanovništvo. Zbog toga u zoru 1. svibnja 1995. započinje operacija Bljesak napadom hrvatskih snaga duž cijele linije razdvajanja okupiranog dijela Zapadne Slavonije. Isto tako u proljeće 1995. Hrvatska vojska operacijom Skok 1 potiskuju srpske snage s dominantnih uzvišenja Dinare i stavlja pod vatreni nadzor dolinu Cetine, a operacijom Skok 2 zauzima preostali dio Livanjskog polja te odbacuju srpske snage prema Bosanskom Grahovu i Glamoču. Na taj se način uporno i mudro stvaraju sve pretpostavke za završne vojne operacije Hrvatske vojske u slučaju da Srbi ponovno krenu prema Bihaću. Na njihovu nesreću, to se vrlo brzo i dogodilo. Nakon masakra u Srebrenici, kako bi od genocida koji su tamo počinili odvukli pažnju međunarodne javnosti, Srbi započinju novu agresiju u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. To je bilo i u skladu s uputama Mladićeva osobnog savjetnika Krstića iz Washingtona koji u telefonskom razgovoru s njim naglašava “ne na Goražde krenite sjeverozapadno”, dakle ponovno na Bihać. Dakle, nakon masakra u Srebrenici Bihać ponovno postaje glavni cilj velikosrpske agresije. 19. srpnja 1995. Vojska Srpske krajine započinje novu napadnu operaciju na šire područje Bihaća, kojoj se 23. srpnja pridružuje i Vojska Republike Srpske. Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti.
Zbog dramatične situacije oko Bihaća, ali i zbog okupacije i genocida u Srebrenici 11. srpnja 1995. i krize sa Žepom, te straha da može doći i do sličnog masakra u Bihaću Alija Izetbegović 18. srpnja 1995. upućuje pismo Predsjedniku Tuđmanu s prijedlogom vojne pomoći i suradnje u borbi protiv nove eskalacije srpske agresije na BiH. Isto tako načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista.
Spašavanje Bihaća
Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo. Istoga dana Komanda 5. korpusa Armija BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa” te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”. 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armija BiH u novoj informaciji upućenoj Načelniku glavnog stožera HV generalu Červenku navodi: “ Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se izmijenila, situacija je izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorij bude rasječen na dva dijela, a 5. korpus razbijen“, te da je “među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava” zatražili su “poduzimanje hitnih i radikalnih mjera u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona”. Ne zaboravimo da su mnogi već tada i u međunarodnoj zajednici znali da su u srebreničkom genocidu sudjelovale snage Republike Srpske, Republike Srbije, kao i snage s područja privremeno okupiranog djela Republike Hrvatske tj. pripadnici milicije tzv. Republike srpske krajine.
Kao i na Prvu bihaćku krizu, Hrvatska vojska je spremno odgovorila i na Drugu bihaćku krizu. Već 22. srpnja 1995., u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. 25. srpnja započela je operacija Ljeto ‘95. čiji je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin – Grahovo – Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u polu okruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto ‘95., ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu, zauzeti Bihać ili braniti Knin.
Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać, jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina, koji se iznenada našao u daleko težoj situaciji nego što je to bio Bihać samo nekoliko dana ranije. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika SVK, načelniku Generalštaba VJ, od 26. kolovoza 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar – Grahovo – Knin te ugrožavanja Knina sa pravca Dinare”. Međutim, na tiskovnoj konferenciji u Kninu 30. srpnja Mladić ponovno ističe kako je njegova namjera potpuni poraz Muslimana u Bihaću te da će on biti sličan onome u Srebrenici i Žepi. Sve to samo dokazuje upornost, ali i iracionalnost Mladića, Karadžića i Martića da pod svaku cijenu Bihać pretvore u novu Srebrenicu. Dakle, kao odgovor na Drugu bihaćku krizu hrvatske snage operacijom Ljeto ‘95. te ulaskom u Bosansko Grahovo i Glamoč ponovno po drugi put, kao i u prosincu 1994. operacijom Zima ‘94., spašavaju Bihać.
Uz Bljesak i Oluju, operacija Ljeto ‘95. je svakako jedna od najznačajnijih operacija hrvatskih snaga tijekom 1995. koja je imala i važno strateško značenje, jer je s njom po drugi put u samo osam mjeseci zaustavljen novi srpski napad na Bihać, a zauzimanjem Bosanskog Grahova, stvorene sve pretpostavke i za skori pad Knina.
Nakon zadnjih pregovora u Ženevi 3. kolovoza 1995. te odbijanjem ponuđenog Mirovnog plana Z4 bile su iscrpljene gotovo sve mogućnosti za mirno rješenje srpske pobune u RH, a vođe pobunjenih Srba na čelu s Milom Martićem preuzeli su sa svojim nalogodavcima iz Beograda na sebe punu političku i povijesnu odgovornost za početak Oluje te za potpuni vojni poraz i politički slom, kao i za sve ono što će se narednih dana događati. Tu svakako i prije svega treba istaknuti njihovu isključivu odgovornost za poziv na evakuaciju srpskog naroda iz Republike Hrvatske prema unaprijed pripremljenim planovima (Republika Srpska Krajina, Vrhovni Savjet Odbrane, Broj dokumenta: 2-3113-1/95). To je bila posljednja odluka koju je osobno potpisao Mile Martić 4. kolovoza 1995. u 16.45 sati u Knina, dakle samo nekoliko sati nakon početka Oluje, kojom nedužni hrvatski Srbi postaju taoci njegove velikosrpske politike.
Tuđman je dobio rat
Izjave koje je 2014. Lord Owen dao Globusu mogu predstavljati svojevrstan zaključak. Te izjave koje su rezultat dvadesetogodišnjeg razmišljanja najvišeg predstavnika međunarodne zajednice, koji je u ime te iste međunarodne zajednice godinama bezuspješno vodio pregovore koji su prije svega trebali zaustaviti krvavi rat na prostoru Bosne i Hercegovine i spriječiti stotine tisuća poginulih i milijune izbjeglica, te ogromna materijalna razaranja, zapanjuju. Nakon svega Lord Owen priznaje “da je možda bio u krivu” u svojim političkim stavovima i politici koju je provodio, da bi na kraju rekao da “za krvoprolića i etničko čišćenje u BiH smatra izravno odgovornim Miloševića”. Za Vance-Owenov plan koji je mogao zaustaviti sukobe još 1993. izjavljuje: “Radovan Karadžić je bio taj koji je odustao od plana i stvari su krenule unatrag. Mislili smo da smo uspjeli, da smo sve strane uspjeli uvjeriti u ovakav mirovni plan i onda ništa. Milošević je bio prihvatio plan u travnju 1993. Prihvatili su ga i Bošnjaci, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predstavnici Hrvata. Ali, kad ga bosanski Srbi nisu prihvatili, i kad nitko više nije mogao utjecati na njih, plan je bio mrtav”. Na pitanje novinarke, kakav je danas njegov stav o Tuđmanu s vremenske distance od punih dvadeset godina izjavljuje: “Prvo što se mora razumjeti jest činjenica da je Franjo Tuđman dobio rat. On je izašao kao pobjednik. Točka. Čak mi i smeta što to moram priznati, ali tako je. Franjo Tuđman imao je jedan i jedini cilj, i od toga nikada nije odstupao i to nije ni na koji način skrivao – on je želio Hrvatsku u njenim povijesnim granicama. Želio ju je kao samostalnu i neovisnu državu. I za razliku od svih ostalih, on je bio vrlo iskren u tome što je mislio i na što se fokusirao. Svi drugi su imali stotinu drugih planova i ideja. Tuđman ne. S njim ste znali na čemu ste. I zato je pobijedio. Imao je cilj pred sobom i činio je sve da to tog cilja dođe”.
jutarnji.hr
wpDiscuz