U zadnjih dvadeset godina ništa u Bosni i Hercegovini ne funkcionira normalno. Sprdačina svoje vrste je čak i staviti u istu rečenicu normalitet i BIH. Navikli smo se na to. Političari su nam krvožedna gamad zaljubljena u sebe i svoju fotelju. Navikli smo se i na to. Zadnji milimetar od konačne propasti dijelila nas je samo iluzija o nekim “dobrim ljudima” koji su unatoč svom zlu, rasuti po ovoj zemlji u pozitivnom postotku i patriotski ponos na prirodna bogatstva voda i šuma kojima obilujemo.
__________piše: Martina Mlinarević – Sopta l index.hr
U zadnjih nekoliko dana u BIH su izgorjele neke od najljepših šuma u zemlji, nestali su planinarski domovi, fascinantni pejzaži, šetnice i biljni i životinjski svijet. Stanovnici opožarenih područja danonoćno čuvaju svoje domove uz pomoć hrabrih vatrogasaca koji su na izmaku snaga. Vatrogasaca čija oprema datira iz predratnog razdoblja, a vatrogasna kola su rariteti koje bi i muzeji s oduševljenjem primili. Dakako, ako ste sretni pa vam u zemlji muzeji rade.
Dok se u drugim zemljama proglašavaju krizne situacije i održavaju izvanredne sjednice vlasti, naši političari su na odmorima. Šute kao pičke. Pičke koje troše na svoje bolide i vile basnoslovne svote novca, dok nijednog kanadera nemamo. Vatra je pokazala sav debakl ove države u pokušaju. Nije se dogodio niti jedan jedini proglas, pokušaj organizacije obrane od ove nepogode ili podrška građanima u nevolji i izmučenim dobrovoljcima. Nije uopće proglašeno izvanredno stanje niti elementarna nepogoda.
Spasibo Rusija i majko Kroacijo
Tim i takvim ličnostima od političara đon-obraz nije zato smetao da kmeče za pomoć u susjednim zemljama. Kanader Republike Hrvatske (koja ga šalje u trenutku dok se i sama bori s vatrenom stihijom) i ruski helikopter nekim čudom ovaj put nisu bili “miješanje u unutarnje stvari BIH”, kako se inače uvrijede ti elitisti kao pjetlići svaki put kad neki susjedni političar da svoje stajalište o našem jadu. Onaj koji to često radi, turski premijer Erdogan, a koji je neki dan nonšalantno izjavio kako nas je Alija na samrti ostavio njemu u amanet, oglušio se međutim, na naše probleme izazvane silnim požarima. Kad se malo oporavimo od smrada paljevine, garant ćemo mu opet biti najdraža ostavština i domaja izvan domaje.
Šef Civilne zaštite, stanoviti Tihić, negdje pere noge u moru, dok je komandant Civilne zaštite Jerko Lijanović jedva dočekao obući svoje najdraže tamnoplavo odijelo CZ. Njemu je to kao da uskoči u omiljeni crtić, kao i onomad kad je pao onaj silni snijeg, a on je šepureći se zamišljao da je superheroj na superzadatku. U stvarnosti, potrošio je silne budžetske novce na kampanju kojom je u proteklim mjesecima oblijepio cijelu zemlju, svaki stup, svaki billboard, svaki zid, gdje nas njegova faca poziva da kupujemo domaće, a zapravo kampanju za svoju stranku za predstojeće izbore od naših para. Faca teleta zalijepljena preko te face legla je kao budali šamar. Premijer Nikšić se također došao uslikati u Konjic za fotoalbum izbora koji slijede. Naravno, bez ikakva plana kako da se spriječi daljnje razaranje prirodnog bogatstva ove zemlje. Fućka se njemu, bitno da vatra ne zahvati jedan od restorana s janjetinom u Jablanici. Jedina opcija koju naši političari razmatraju je da se sastanu kako se ono inače vole sastančiti ušestoro i goli zaplešu pod otvorenim nebom moleći za kišu.
Gori Vatra u Ničijoj Zemlji
U isto to vrijeme mediji pod kontrolom vladajućih političkih elita vijesti o požarima drže na nekakvim nebuloznim stranicama, a primat imaju kojekakve tuke sponzoruše i deset načina kako se počešljati. Groteskno, ali zapravo sasvim prigodno za Bosnu i Hercegovinu. Raspad sistema kojeg mnogi i priželjkuju. Pa ako se već zemlja ne raspada intenzitetom kako neki zamišljaju, možda se zapali ako Bog da. Najveće dno je ipak da ni opožarena drveća ne mogu proći bez prebrojavanja nacionalnih zrnaca. Pa imaš izgoreno trebinjsko raslinje, hercegovačku muniku i bošnjačko Boračko jezero. I nikako ti ne može i ne smije biti stalo do svih i žao svih. Pa jedni poručuju da “Hercegovina može komotno izgorjeti, jer ionako su to sami fašisti”, dok drugi uzvraćaju kako će “kanader RH spašavati samo rvacki Mostar, no ne i Konjic, pa svi u Konjicu mogu lagano da sagore”.
Kao i onih snježnih dana, ova vatrena stihija koja urla našim brdima i planinama, svakodnevno prijeteći kućama ljudi, pokazala je svu nemoć mehanizma koji se naziva “institucije BIH”. Te još jednom ukazala na talog mafijaša kojima dajemo glas da od naših svjetova stvaraju pejzaž pun dima kakav je ovih dana čak i u mjestima koje požar nije dotaknuo, jer je količina opožarenih hektara beskrajna.
Apokaliptična slika Bosne i Hercegovine posljednjih dana prava je slika situacije u kojoj živimo i to godinama naivno nazivamo život. Jer za bolji i drugačiji ne znamo. Ne sekira nas pretjerano što nemamo kanadera i nikakvu opremu i organizaciju za ovakve situacije. Ne opterećuje nas činjenica što ćemo posljedice ovih požara osjećati dugo i što smo šutke gledali kako nestaju najljepše šume, nego životareći od plaće do plaće čekamo deseti mjesec da damo glas Lagumdžiji koji plače k’o razmaženo derle da mu se kupi avion ili Čoviću koji je za novi automobil iskeširao 140 tisuća eura. Sliježemo ramena, ne pozivamo nikoga na odgovornost, već po tko zna koji put stavljamo pokorno glavu na šišanje u krilo našim gospodarima. Ovce smo i kao ovce ne zaslužujemo bolje.
Ali, žao mi šume…