Argentinski pisac Ernesto Mallo jedan je od gostiju rujanskog Festivala svjetske književnosti. U razgovoru za tportal.hr ovaj gorljivi ljevičar i majstor krimića govori o svojim knjigama, otkriva koji su mu omiljeni južnoamerički pisci, kako preživjeti državni bankrot i objašnjava zbog čega nimalo nije oduševljen svojim sunarodnjakom, papom Franjom
Kao što je već najavljeno, ovogodišnji Festival svjetske književnosti, treći po redu, održat će se od 3. do 11. rujna s dosad najbogatijim programom, što naravno uključuje i gostovanja brojnih književnika. Jedan od njih je argentinski pisac i kolumnist Ernesto Mallo (rođen 1948), čija su dva kriminalistička romana prevedena i na hrvatski jezik. Riječ je o ‘Ubojstvu u židovskoj četvrti’ i ‘Argentincu’, koje je u prijevoduTamare Horvat Kanjera objavilo Znanje. U njima je Mallo stvorio svojeg popularnog lika comisaria Lascana odnosno inspektora Lascana, a riječ je o bestselerima koji nisu samo popularni u Argentini (u kojoj je po jednom od romana već snimljen film), nego i diljem svijeta, od SAD-a do Njemačke.
Mallo zasad u Hrvatskoj nije toliko poznat, što bi se moglo promijeniti njegovim dolaskom na Festival svjetske književnosti, pa smo ga pitali kako je uopće došlo do njegova gostovanja i je li možda upoznat s hrvatskom emigracijom u Argentini.
‘Ovo mi je prvi puta da dolazim u Hrvatsku. Zašto ne? Što se tiče mojih prethodnih kontakata s Hrvatima, jedino mogu izdvojiti da sam bio pozvan na prijam u hrvatsko veleposlanstvo u Buenos Airesu te sam upoznao veleposlanika i njegovu suprugu. To je sve, s drugim ljudima nisam baš imao prilike razgovarati’, kaže Mallo.
Lascanu je Mallo posvetio romanesknu trilogiju, pa nas je zanimalo tko je taj inspektor i kako ga je osmislio. ‘Svi moji likovi, uključujući Lascana, mozaici su sastavljeni od ljudi koje poznajem, pa i samoga sebe. Dodajem im i geste anonimnih ljudi koje slučajno susretnem u javnom prijevozu, u kafiću ili na ulici. Pojedine geste mogu otkriti nečiju cijelu priču, zapravo cijeli život. Namjera mi je bila napisati samo jedan roman s Lascanom kao glavnim likom, pa sam ga završio time da je inspektor ranjen na smrt. Ali on je odbio umrijeti! Imao je još mnogo toga reći te sam ga oživio i nastavio pisati još knjiga o njemu. Lascano je zapravo jako tvrdoglav lik’, objašnjava Mallo.
U jednom intervjuu Mallo je izjavio da svaki pisac u osnovi piše o sebi, a ovako je pojasnio što je time mislio: ‘Dobra književnost je nužno na prvom mjestu refleksija autora o sebi. Svaki je lik dio pisca, ali ne doslovan dio. Za mene je to kao kad bih vidio sebe iz perspektive sna koji sanjam.’ Ukratko, kao što je Gustave Flaubert rekao: ‘Madame Bovary, to sam ja’, tako i Ernesto Mallo kaže da je inspektor Lascano neka verzija njega.
Mallove knjige su zaradile i dosta dobrih kritika, čak i velikih pohvala, od kojih je najsažetija i najdalekosežnija ona kolegice Ane Marije Shua, koja je ovako opisala svoje dojmove nakon čitanja jednog Mallova romana: ‘Taj čovjek zna. On zna o pištoljima, on zna o ženama, on zna o mrtvim tijelima. Ali iznad svega, on zna pripovijedati.’ Mallo kaže da je polaskan, ali da mu baš i nije stalo do kritika: ‘Dobre kritike služe tome da prodaju knjige. Volim dobre kritike, ali me nije briga za njih, ne tražim ih. Najveća mi je opsesija uvijek moj sljedeći roman.’
Ernesto Mallo je vodio buran život te je – kako sam kaže – uspio uništiti nekoliko brakova iz kojih ima šestero djece, a koju opisuje kao ‘svoje najbolje kreacije’. Rođen je u siromaštvu te je morao prekinuti školovanje, a tijekom brutalne vlasti argentinske vojne hunte s kraja sedamdesetih završio je i u zatvoru. Književni uspjeh došao mu je kasno, tek u ovom stoljeću, pa ga pitamo kako je doživio to što je pod stare dane postao pisac bestselera. Mallo odgovara: ‘Pisac sam cijeli život, odnosno otkako znam čitati i pisati. Ali veći dio svoje karijere proveo sam pišući za kazalište i za filmove. Velika ekonomska kriza u kojoj se Argentina našla 2001. učinila me romanopiscem. Usput, ta kriza je bila samo generalna proba ove aktualne europske krize. Tada više nije bilo nikoga tko bi investirao novac u postavljanje neke drame u kazalištu, a kamoli da producira scenarij, pa sam počeo pisati romane. S obzirom da su se pokazali iznimno uspješnima, nastavio sam. Moja velika prednost su sva iskustva koja sam doživio, time sam dobio posebnu perspektivu, ali i shvatio da se ništa ne može planirati. Pišem i živim, to je sve.’
Kada je već spomenuo argentinski bankrot, spominjemo mu da je Hrvatska imala šest godina recesije i da se mnogi osjećaju kao da sve ide u pravcu onoga što se događa u Grčkoj. Ima li Mallo nekih konkretnih savjeta kako preživjeti takvu situaciju? ‘Česte ekonomske katastrofe su Argentince naučile da se uspješno prilagode groznim okolnostima i da nađu brz odgovor na lošu situaciju. Prva i najvažnija stvar koju morate shvatiti jest da ne trebate očekivati kako će rješenje problema doći od vlade! Druga stvar je njegovati solidarnost, a treća je da osmislite načine razmjene roba koji ne uključuju novac’, savjetuje Mallo.
Vjerojatno najtraumatičniji dio Mallova života, kao i novije argentinske povijesti, jest vlast hunte, koja je masovno ubijala i mučila ljude i čiji teror mnogi nisu preživjeli. I Mallo je kao ljevičarski aktivist i protivnik terora hunte završio u zatvoru, no uspio ga je preživjeti. Uostalom, i romani o inspektoru Lascanu smješteni su u taj period, a u Hrvatskoj je ipak poznatiji Oscarom nagrađeni film ‘Tajna u njihovim očima’ iz 2009. koji se bavi strašnim posljedicama tog desničarskog terora. Pitamo zato je li Mallo gledao film i kako mu se svidio, a on odgovara: ‘Ok je. Kao scenarist bih maknuo nekih 20 minuta, čitav onaj dio u kojemu dva lika objašnjavaju što smo zapravo prethodno vidjeli i što sve to znači. Ne mislim da je to baš dovoljno uvjerljiv prikaz vremena vojne diktature, ali to i nije bila namjera autora filma.’
Je li i danas ljevičar ili je s godinama postao mudar konzervativac, pomalo provociramo. Mallo se ne da: ‘Mudrost i konzervativnost se međusobno isključuju. I dalje mislim da je moguć bolji svijet od ovoga. S godinama sam zapravo postao anarhist! Volio bih da jednoga dana ljudima ne treba nikakva vlast. I dalje sanjam, ali sada to činim s otvorenim očima. To je glavna razlika u odnosu na mene iz mladosti.’
Najpoznatiji Argentinac na svijetu trenutno je papa Franjo, odnosno bivši nadbiskup Buenos AiresaJorge Mario Bergoglio. Za razliku od mnogih, Ernesto Mallo nema baš pozitivno mišljenje o Papi: ‘Ne podnosim Katoličku crkvu i njene biskupe. Nisam uvjeren da će Bergoglio napraviti prave, duboke promjene. On radi ono što Vatikan radi oduvijek – promjene koje su takve da se ništa ne promijeni. On je šampion govorenja onoga što ljudi žele čuti i jedan od najvještijih političara na svijetu, a to nije kompliment.’
Za kraj pitamo Ernesta Malla o velikim južnoameričkim piscima i koji su njegovi favoriti među njima.Sabato, Marquez, Borges, Llosa, Fuentes, Cortazar itd.? Odmah ispravlja: ‘Fuentes nije južnoamerički pisac, nego meksički. Sabata ne volim. Možda mi je najdraži od svih Borges. Što se tiče Marqueza, više volim njegove novinarske kronike nego fikciju. Ali zapravo mi je najdraži jedan kojega niste spomenuli, a to je Argentinac Rodolfo Walsh
wpDiscuz