Proces usklađivanja ustroja BiH i njenog zakonskog okvira (prvenstveno izbornog zakona) s međunarodnim, ali i domaćim vrijednostima i standardima zapravo je suština procesa federalizacije Bosne i Hercegovine, piše Dragan Čović u kolumni za Nezavisne novine.
Ove godine obilježavamo 20 godina potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u kojem je sadržan i Ustav kojim je Bosna i Hercegovina dobila dugo željeni mir i novi model organizacije prema formuli “dva entiteta za tri konstitutivna naroda”.
Ustanovljena je struktura koja je osigurala mir kao dobro polazište za daljnju izgradnju sustava u kojem će svi biti zadovoljni. Naravno, tu prvenstveno mislim na državu bez majorizacije bilo kojeg naroda na bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine.
_______piše: Dragan Čović, Nezavisne novine
Imajući u vidu okolnosti nastanka, daytonski ustroj nije mogao ponuditi cjelovite mehanizme zaštite prava naroda, odnosno svih građana u Bosni i Hercegovini. Najveća odgovornost za unapređenje postojećeg ustroja i danas, kao i tada, leži na političkim elitama. Držim da je to moguće postići isključivo oslanjajući se na ustavnu kategoriju konstitutivnosti naroda koja zauzima središnje mjesto u ustavno-pravnoj tradiciji Bosne i Hercegovine, a potom i odredbama Europske konvencije o ljudskim pravima i važećim presudama Europskog suda za ljudska prava, koje čekaju izvršenje od strane Bosne i Hercegovine.
Proces usklađivanja ustroja BiH i njenog zakonskog okvira (prvenstveno izbornog zakona) s međunarodnim, ali i domaćim vrijednostima i standardima zapravo je suština procesa federalizacije Bosne i Hercegovine. Pozitivne promjene u tom pravcu mogu pokrenuti vrlo konkretne i odmjerene intervencije na sustav. Za početak izmjene već spomenutog izbornog zakona u cilju zaštite načela legitimiteta predstavljanja i osiguranja pasivnog biračkog prava svim građanima mogu biti prvi konkretan korak u procesu federalizacije.
Međutim, osobito je važno početi razmišljati i djelovati na taj način što prije jer Bosna i Hercegovina već predugo funkcionira kao država koju prožima visok stupanj nepovjerenja, koje se uvelike prenosi i na institucije sustava. Upravo kroz nekoliko manjih ali značajnih intervencija na sustav mogla bi se unaprijediti klima povjerenja i time stvoriti pretpostavke za trajnu demokratsku stabilizaciju Bosne i Hercegovine. U tom smislu ključna ambicija procesa federalizacije je ništa drugo do stvaranje stabilne i održive države u kojoj se sva pitanja rješavaju zajedničkom suradnjom, dijalogom i unutar institucija sustava.
Kada već govorimo o federalizaciji valja naglasiti da to nije proces koji je svrha samome sebi i njegov krajnji cilj ne mora nužno biti neki određen model uređenja, već društveno-političko ozračje, mogli bismo kazati širih razvojnih procesa utemeljenih na uzajamnom priznanju i ravnopravnosti svih građana i konstitutivnih naroda. Naravno da to zahtijeva predan i kontinuiran rad na konsolidaciji političkog sustava koji će uvjerljivo štititi sva kolektivna i individualna prava, a na temeljima kompromisa, međusobnog uvažavanja i dijaloga.
Uvjeren sam da bi niz manjih dogovora i reformskih koraka, uz stabilizaciju gospodarskih i socijalnih prilika, značajno osnažili političku kulturu u Bosni i Hercegovini, što je možda i najveći izazov budući da se kulturu može mijenjati samo dugoročnim i sustavnim djelovanjem. U tom duhu od najveće je važnosti unaprijediti razinu političke komunikacije u Bosni i Hercegovini kao pretpostavke njene socijalne, gospodarske i političke stabilizacije.
U takvom jednom ambijentu izgledno je i prihvaćanje ideje federalizacije Bosne i Hercegovine kao demokratskog procesa koji promovira kulturu u kojoj je, primjerice, neprihvatljivo da jedan narod drugome bira političke predstavnike jer to vrlo jasno nalaže svijest o štetnosti i pogubnosti takvog djelovanja po unutarnje odnose i perspektive države. Smatram nužnim ovdje istaknuti i da je osobito nemoralno na taj način zlorabiti malobrojnost Hrvata i činjenicu da je u postocima daleko najviše hrvatskog naroda raseljeno diljem svijeta nakon Domovinskog rata. Sve to nalaže nužnost zakonskih rješenja koja štite politička prava i izbornu volju svakog od konstitutivnih naroda, kao i nacionalno neopredijeljenih glasača.
Jasno je, međutim, da sadašnjim stanjem ne možemo biti zadovoljni jer se svakodnevno susrećemo s otvorenim osporavanjem ustavnog poretka Bosne i Hercegovine i njegovih temeljnih načela. Potvrda tomu su i pojedini prijedlozi ustroja BiH koji potpuno izlaze izvan ustavnih okvira, a u nastojanju da se nametnu loša rješenja često se ne biraju sredstva. Tako se, primjerice, u tu svrhu zlouporabilo presudu “Sejdić i Finci”, manipuliralo građanskim identitetom uoči popisa stanovništva, isticala malobrojnost Hrvata s očitom tendencijom osporavanja njihovog statusa konstitutivnog i ravnopravnog naroda i slično. Iskustva govore da takve i slične prakse koje izravno osporavaju koncept konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda narušavaju stabilnost ustavnog poretka i kao takve su izrazito štetne.
Imajući u vidu sve rečeno, federalizacija Bosne i Hercegovine se nameće kao ključ njene održivosti. Međutim, njena je temeljna pretpostavka bezrezervno prihvaćanje konstitutivnosti kao državotvornog načela koje u značajnoj mjeri legitimira federalnu organizaciju zemlje i predstavlja uporište za afirmaciju kolektivne i individualne ravnopravnosti. S druge strane, politike koje negiraju ravnopravnost naroda ne samo da su neustavne, već su protivne interesima i Bošnjaka i Srba i Hrvata i ostalih građana ove zemlje jer izravno ugrožavaju vladavinu prava. Stoga jasno treba kazati da je priznavanje i uvažavanje konstitutivnosti nešto što nam može biti temelj i putokaz za dalji razvoj demokracije u Bosni i Hercegovini i njenog političkog sustava.
Nezavisne.com