Obraćam Vam se sa jednom privatnom molbom. Duboko se nadam da ćete shvatiti njen značaj i historijske konsekvence. Riječ je o našoj, hrvatskoj državljanki, gđi Jasmili Žbanić, svjetski poznatoj autorici mega gledanih blockbustera, koja očevidno i zahvaljujući Vašem nerazumijevanju, osvetoljubivosti i svima znanim zlopamćenjem, nema više prilike snimati filmove o trošku Vašeg budžeta, čije umjetničke domete trebaju ocjenjivati tek dolazeće generacije. Ono kako mladi sada ocjenjuju Renoira, Fernandela ili Tota le Moka. U tom poslu treba biti strpljiv, a Vi ćete ostati zapamćen kao mecena npr. papa Alexandar VI prema Michelangelu.
Tko je onda mogao i pretpostaviti značaj La piete…
Tako i jadna Jasmila. Svi danas misle da ona pravi dosadne i nesuvisle filmove, no Vi i ja znamo da to nije istina. Pored umjetnosti, ona je i zaslužni javni radnik. Pored onog legendarnog MRŠ, za koje znamo da je merhametlija poput Vas glat halalio, ona je pored filmova, autorica i pisma nekakvom vatrogascu u Sarajevu, koji se, budala jedna, rasplakao kada je sarajevski Plenum upalio Državni arhiv u zgradi Predsjedništva čemerne Republike BiH i koji mu napredni sarajevski intelektualci na čelu sa novinarima i književnicima, nisu dali gasiti. Gđa Jasmila mu je revolucionarno objasnila da nema cmizdrenja u takva vremena. Revolucija je preča.
Gdja je i član više teoloških katoličkih udruženja poput Kruga 99, a na internetu možete naći njihovo pismo Svetom ocu papi Franji, puno bratske ljubavi za bližnjeg svoga. Ni slova dodati. Zadnji vrisak se odnosio na imenovanje nekakvog Ivana Šušnjara za generalnog konzula u Chicago. Malo sam se i iznenadio, jer sam mislio da ona kao državljanka Republike Hrvatske, brine samo o našim poslovima, iako moram priznati da me brojka o oko 1.200.000 državljana RH u BiH, malo zbunjuje, no valjda sam se zbunjen rodio. To mi govori i neśto drugo, nešto što nisam mogao baš odmah dekodirati, jer ne bavim se filmom, odavno više ni kao gledalac.
Tužno priznajem da mi je zadnji film bio Američki sniper, dvaput. Radi onog što sam dekodirao, okašnjelo na žalost, Vam se i obraćam. Mislim da je gđa Žbanić završila svoju monumentalnu redateljsku karijeru, pa Vas molim da je prebacite, kao državljanku Republike Hrvatske u hrvatsku diplomaciju. Znam da ona nema kvalifikacija za veleposlanicu u Berlinu ili kakvo drugo mjesto te vrste, no ubijedjen sam da bi bila odlična hrvatska konzulica u Ulan Batoru, Podkamenoj Tunguskoj ili Patagoniji. Pošto sam rođeni Stočanin koji ovih dana planira brčkanje u Bregavi, tim dekretom biste me doživotno zadužili. Za uzvrat, obećavam da dok sam živ neću pisnuti protiv SDP, Mirele Holy ili Živog zida. A Syrizu ću derati blago.
Uvijek Vaš,
Goran Raguž (poslao na e-mail Vlade RH i premijera RH Zorana Milanovića)