Čitateljica portala croExpress Aleksandra, ponukana brojnim iseljeničkim pričama Hrvata koji su pronašli posao u inozemstvu, upozorava kako u iseljeništvu nije sve tako bajno kako se ponekad čini. Aleksandra, koja ima iskustvo rada u inozemstvu, kaže kako poznaje mnoge ljude koji rade i po 70 sati tjedno kako bi pokrili troškove, a pravu istinu o životu i radu u iseljeništvu ne otkrivaju javno.
‘Znam onih koji su vani i koji prebijaju kičmu po kuhinjama i u službama gradskih čistoća, a kad ih se pita na godišnjem kako im je, viču na sav glas da im je super’, piše Aleksandra.
Ona smatra kako ne volimo priznati da nam je potez bio teži i mučniji nego što smo mislili pa lažemo i sebe i druge. Smatra da je za mlade bez obitelji koji tek počinju život u redu da se okušaju u inozemstvu, ali da je veličanje rada u iseljeništvu za obitelji – pogrešno.
‘Može i to, ako imaš u Hrvatskoj kuću pa je dobro prodaš (što danas ispada ravno znanstvenoj-fantastici) i odeš sa dobrom gomilom love van i odmah imaš stambeni problem riješen. E onda možeš mirne duše dalje i stvarati novi život’, kaže Aleksandra.
‘Neki moji prijatelji guše se u poslovima da bi platili najam’
‘Ove priče da je neko otišao sa 300 eura i sl. i odmah osigurao budućnost za sebe i djecu je tolika rijetkost da bi trebalo o svemu jako oprezno pričati. Moj stav je uvijek bio i sad je vrlo optimističan, ali ne znači da trebam srljati bezglavo. Već sam tu grešku napravila i dala se nagovoriti baš sa takvim pričama. Srećom, brzo sam došla k sebi i sredila sve u glavi tako da sam ipak uspjela shvatiti što je za mene i moju kćer najbolje.
Međutim, gledam neke od mojih prijatelja koji se guše u poslovima, rade i po 70 sati tjedno da bi platili najam i sve drugo potrebno. Žene ne nalaze posao jer vrtići koštaju i po 1000 eura mjesečno (ovisi gdje se nalaziš) i u stvari otac ni ne vidi obitelj, a oni krpaju kraj s krajem, jer ih najam, hrana, režije i odjeća jednako požderu kao i kod nas. A takvih ima puno i previše …’, naglašava ona.
Ona vjeruje da ti ljudi odabranim prijateljima realno kažu kako im je, dok svim drugima pričaju da im je super, bajno i divno. I onda takve priče završe u medijima i drugi se povedu za njima.
Aleksandra kaže da će ipak opet otići van ako dobije sigurnu priliku, dok je još uvijek u Hrvatskoj, jer sada zna što točno treba tražiti. Ali…
‘Više se za tim pričama ‘pinklec na rame i idem’ neću nikad povući’, zaključuje.
(www.croexpress.eu)
wpDiscuz