Kad je takozvana Islamska država zapanjujućom brzinom počela osvajati dijelove Sirije i Iraka, jedina snaga koja joj se uspjela suprotstaviti bili su – Kurdi. Svijet je upoznao iračke pešmerge i njihove sirijske sunarodnjake koji su grčevito branili grad Kobane. Taj narod, koji broji možda i 35 milijuna pripadnika, uglavnom muslimanske vjere, najveća je etnička skupina na svijetu bez vlasite države. Je li napokon stiglo njihovo vrijeme?
Djevojke i žene čine čak trećinu kurdskih snaga u Siriji. Njihovi konzervativni očevi možda im mogu odrediti za koga će se udati ili kakvu će odjeću nositi. No ne mogu ih spriječiti da uzmu oružje u ruke i suprotstave se takozvanoj Islamskoj državi.
A taj san o neovisnoj državi prenosi se s generacije na generaciju Kurda. Prilika se ukazala nakon završetka Prvog svjetskog rata, ali u podjeli karata između pobjedničkih sila ostali su praznih ruku.
Kasnije u Siriji i Iraku oduzimali su im zemlju i davali je Arapima, Sadam Hussein bacao je na njih bojne otrove. U Turskoj su im zabranjivali imena i običaje, nazivali ih „planinskim Turcima”.
Nakon što je u 80-ima poveo oružanu pobunu u kojoj je poginulo 40.000 ljudi, kurdski vođa Abdullah Ocalan postao je turski neprijatelj broj 1, a Radnička stranka Kurdistana završila na europskom i američkom popisu terorističkih organizacija.
Kurdi su shvatili da na području Turske ne mogu dobiti državu, ali u Siriji, a posebice Iraku, situacija je znatno drukčija.
Bogat naftom i plinom, Kurdistan postaje najprosperitetniji dio Iraka. U glavni grad Erbil slijevaju se milijarde dolara stranih ulagača, prenosi HRT.
Takozvana Islamska država nanijela je Kurdima mnogo zla, ali istodobno razotkrila brojne slabosti sirijskog i iračkog režima. I paradoksalno, približila Kurde ostvarenju njihova dugogodišnjeg sna.