‘Cijelo sam vrijeme živio u uvjerenju da je mirovina koju primam izraz skrbi i potpore Hrvatima u BiH’

Ja nikada nisam bio pripadnik nikavih postrojbi MORH-a, nego isključivo HVO-a. Nisam imao pojma da u RH imam status hrvatskoga branitelja iz Domovinskoga rata i cijelo sam vrijeme živio u uvjerenju da je mirovina koju primam izraz skrbi i potpore Hrvatima u BiH. Svojstvo ratnoga invalida priznale su mi komisije HVO-a, a prvi put saznajem da mi je to priznato i od Ministarstva branitelja RH. Iz toga rješenja prvi put saznajem da nisam ranjen u Kaknju u BiH, nego negdje na Južnom bojištu, premda sam cijelo vrijeme rata do dana ranjavanja proveo u Kaknju. Bio sam pripadnik HVO-a, kao regularne vojne formacije u sastavu oružanih snaga BiH, a nikada nisam bio pripadnik bilo kakvih vojnih formacija bilo koje druge države, pa ni Oružanih snaga RH. U Hrvatskoj nikada nisam ostvario ni dana radnoga, odnosno mirovinskoga staža, pa ni mirovinu koju sam dobio nisam doživljavao kao ‘klasičnu mirovinu’, nego kao jedan od oblika skrbi koje su smislile i realizirale vlasti RH.”

Namjerno ‘zaboravio’

Navodi su to iz jednoga od pisama koje je bivši predsjednik Federacije BiH i dopredsjednik HDZ-a BiH,Niko Lozančić (58) poslao zagrebačkom Općinskom kaznenome sudu odgovarajući na pozive sutkinje za suđenje zbog optužbi da je od 2000. do 2009. neovlašteno primao mirovinu hrvatskoga ratnog vojnoga invalida u iznosu od 5248 kuna mjesečno te da je time oštetio hrvatski proračun za ukupno 713.992 kune. Lozančić, koji ima i hrvatsko i BiH državljanstvo, nedavno je, naime, nakon jednogodišnjega suđenja u odustnosti, zbog tih optužbi nepravomoćno osuđen na uvjetnu kaznu od godine dana zatvora s četvorogodišnjim rokom kušnje, a mora vratiti i spomenuti iznos.

Kako mu je izrečena uvjetna kazna, tjeralica koju je sud raspisao za njim, zato što se nije odazivao pozivima, nedavno je – nakon dvije godine – povučena. Postupak protiv Lozančića, kojega je zagrebačko Općinsko državno odvjetništvo pokrenulo 2009, izazvao je velik interes javnosti jer je Lozančić u susjednoj državi obnašao istaknute dužnosti. Od 2003. do 2007. bio je predsjednik Federacija BiH, a do 2014. potpredsjednik Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Tužiteljstvo mu je na teret stavljalo da je, kao vojni ratni invalid Domovinskoga rata, od 2000. do 2009., namjerno “zaboravio” obavijestiti hrvatski Fond za mirovinsko i invalidsko osiguranje da u BiH prima plaću zbog svoje političke funkcije te time de facto imao dvostruka primanja – vojnu mirovinu u RH i plaću u BiH.

Masovna državljanstva

Budući da nije bio na suđenju, Lozančić se na sudu i nije mogao očitovati u optužbama, no iz objašnjenja koja je u svojoj pismenoj korespondenciji sa zagrebačkim sudom iznio, proizlazi kako on zapravo spori da je za mirovinu koju je primao uopće znao. Naime, tvrdi da nije znao da u Hrvatskoj ima regulirani status ratnoga invalida, već je smatrao da se radi o pomoći Hrvatima u BiH. “Meni i mnogim drugim Hrvatima iz BiH u proteklih 20 godina su pod često i nama vrlo nejasnim okolnostima šakom i kapom dodjeljivana različita prava i povlastice od strane RH. Masovno su nam dodjeljivana državljanstva RH, tako da danas više od 95 posto Hrvata u BiH ima hrvatsko državljanstvo. Dane su nam i putovnice RH, tako da smo bez ikakvih problema iz BiH mogli otići kad god smo htjeli. Usto, davane su nam i prazne srpske kuće u Korenici, Gračacu, Udbini, Lapcu i mnogim drugim živopisnim krajevima diljem RH, tako da nismo morali razmišljati da se vraćamo u razne nedođije diljem BiH. Dano nam je čak i pravo da sudjelujemo na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Hrvatskoj.

Oblik pomoći

Nakon strahota rata, progona, raseljavanja, materijalnoga osiromašenja i svih drugih poznatih i nepoznatih oblika destrukcije, svaka pomoć je bila dobrodošla. Mi smo jednostavno prihvaćali svaki oblik pomoći kako bismo uopće preživjeli na ovim prostorima. Tako smo doživljavali i mirovine koje smo dobili iako nikada u RH nismo ostvarili ni jedan dan nekog radnog, odnosno mirovinskog staža. Nismo sumnjali u dobre namjere onih koji su nam bezuvjetno davali mnoga prava i povlastice a da ni sami nismo znali čime smo ih zaslužili. Sada se kroz ‘Slučaj Lozančić’ pokušava reći da smo mi, odnosno ja, prevarili RH. Mi jednostavno nismo imali potrebe, a ni prilike nikoga varati. Nas korisnike tih prava nitko ništa nije ni pitao. Mi smo samo bili objekti neizmjerene ljubavi, brige i skrbi RH”, odgovorio je Lozančić u pismu sutkinji 2009., kada mu je prvi put uputila poziv na raspravu.

Dr. Rubala u komisiji

No, prema dokumentaciji koju je pronašlo Državno odvjetništvo, Lozančić je od 1999. u Hrvatskoj imao status ratnog vojnoga invalida kao pripadnik specijalnih postrojbi MORH-a kojima je pripadao od 1992. do 1996., te je ranjen na Južnom bojištu, što Lozančić u svojim pismima poriče. Na osnovi te dokumentacije, komisija, čiji je član bio i dr. Drago Rubala, Lozančiću je 1996. izdalo riješenje o 80-pototnom invaliditetu. Na suđenju u Zagrebu Lozančićev odvjetnik Neven Gotal branio je Lozančića tvrdeći kako se ne može raditi o kaznenome djelu jer Lozančić nije imao svijest o počinjenju djela te nije znao za mirovinu koja mu je dodijeljena u RH, no sud je na osnovi dvaju dokumanata pronašao osnovu za Lozančićevu odgovornost, odnosno zaključak da je dobro znao da prima mirovinu iz Hrvatske. Prvo, radilo se o tome da je Lozančić 2009. na odluku o obustavi plaćanja mirovine iz RH uložio žalbu iz koje jasno proizlazi da zna da mirovinu prima iz RH te točno na osnovi čega. Drugo, Lozančić je mjesec dana nakon dobivanja mirovine podnio Hrvatskoj i zahtjev za korištenje dječjega doplatka u kojemu se poziva na prethodno rješenje o dobivanju invalidske mirovine.

jutarnji.hr