Pok. Krsti Cvijiću, zahvalan…
Još kao dječak, u nekom Glasu koncila, pročitao sam u nekoj raspravi oko abortusa, prekrasnu priču. Nekako sam u njoj prepoznao rukopis pok. Don Živka Kustića. Ako i nije…
U liječnika dolazi žena, koja ima tuberkulozu, suprug joj boluje od sifilisa koji prelazi u lues, a dvoje rodjene djece su zaostali u razvoju i bolesni. Što joj reći?! Pobačaj?! Odgovor je, upravo ste ubili Ludwiga van Beethovena!
Priča mi i nije značila nešto osobito, osim moćno argumentirane. Ni abortus kao pitanje koje postavlja, nije mi značilo ništa. Sve do jedne noći koja je najavljivala još jednu besanicu.
__________piše: Goran Raguž l poskok.info
Tada su preostajale snobovski skupe slušalice i cijela serija nekog kompozitora, da ako se ne spava, da se makar ne dangubi sa učenjem. Willhelm Kempf! Sve Beethovenove sonate za glasovir! Nisam ga dotle ni volio, ni obraćao pažnju na njega. Kada je grmnula 1. sonata, svijet se okrenuo oko mene i priča se vratila u sjećanje i odmah je “legla” na svoje mjesto! Samo uz jedno pitanje, što bi ovaj svijet bio bez njega? Kako bih ja sada bez njega?! I tko to ima pravo odlučiti tko će da diše i stvara, a tko ne?! Tko ima pravo odlučiti tko može uzrasti u Beethovena a tko ne?!
U suštini odgovor je jednostavan, pobačaj je zločin opisan u kaznenom zakoniku svake države, ubojstvo prvog reda, ono s namjerom. Ispunjava sve elemente potrebne za tužbu i ima sve elemente za presudu! Ima i saučesnike, liječnika ubicu koji ga obavlja i pomoćnike koji u tome učestvuju. I naručitelja, tu tužnu ženu koja odlučuje i naručuje ubojstvo i pravno nije ništa sporno.
Život je svakim zakonom na svijetu i u svakoj državi bez obzira na režim, zaśtićen najstrožim kaznama.
Nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de comodis eius agitur… Začeto, a nerodjeno dijete se smatra rodjenim ukoliko se radi o njegovim pravima…
Stečevina Rimskog prava stara koliko i ono. Zametkov najznačajniji probitak je pravo na život. Iako je u početku bio namjenjen zaštiti naslijedjivanja, dolaskom kršćanstva se vrlo jednostavno ugradjuje u moralnost vjere i Božje zapovijedi koja izrijekom štiti život. Ne ubi.
A ubija se jednostavno netko tko nije nimalo odgovoran za svoj nastanak i koji nema načina da se brani. Nema čišćeg i goreg kukavičluka od toga. Osobito i zato što svaki znani moral, osobito kršćanski je baziran na hrabrosti kao i perativu.
I netočno i glupo je ozakonjivanje pobačaja pripisivati liberalizmu. Pobačaj je proizvod ateizma u njegovom najgrubljem obliku, … ako nema Boga, onda je sve dozvoljeno… (Berdjajev). Ateizmu koji nema Boga, ni ljudski život nije ništa u bilo kojoj formi. Jer ako negiramo njegovo postojanje, negiramo i pravo čovjeku da bude išta osim skupa mišića i isprogramiranog mozga ideologijom koja trenutno odgovara društvenoj potrebi. Nije teško razumijeti ateizam nacizma ili komunizma. Čak se i prirodno nadopunjuju. I nijednom život čovjeka ne znači ama baš ništa. A kamoli nekakav zametak koji se još nije ni rodio, pa samim time ne treba ni najosnovnija prava.
Život čovjeka?! Ali kada on počinje?! Kada je nastao Beethoven?! Kada ja?! Pa iz zametka i to je jedini i vjerski i znanstveni odgovor. Zametak, kojem i Rimsko pravo priznaje pravo da uzraste u Beethovena. I meni da uzrastem u što god hoću. Samo tu može i mora početi Pravo Čovjeka Na Život. Ono koje štiti i zakon Kraljevine Lessoto, makar nominalno.
Pa u čemu je onda problem?!
Problem je u nekažnjivosti počinjenog kaznenog djela, tj. nastaje onda kada se društvo odluči da se ne drži zakona k’o pijan plota. Ili kada se ateizam uvuče u sve pore društva i bez obzira na sve druge, provede svoju bolesnu volju. I uskrati zametku pravo da uzraste u Beethovena. Selektivna primjena kaznenog zakona, danas uobičajena u skoro cijelom svijetu, jednostavno sama pomiče granice legalnog ubojstva do neslućenog. Navodim samo primjer NR Kine. U državno sponzoriranoj politici jednog djeteta po obitelji, nedozvoljeno je imati drugo dijete pod prijetnjom teških sankcija roditeljima. Ako trudnoća i dogura do porodjaja, liječnik je ovlašćen da ubije bebu injekcijom dok joj izlazi glava. Dalje nema. Niko osim kršćanskih crkava, svedenih uglavnom na pojedince, ne protestira protiv takvih barbarskih mjera. NR Kina je prevažan i ideološki partner SVIMA. Svima bez izlike, uključujući i one koji šute o tome.
Ipak, najgori udarac dolazi odande odakle se čovjek najmanje nada. USA, slučaj Roe vs. Wade gdje Vrhovni su presudjuje u korist privatnosti odluke pojedinca bazirane na XIV amandmanu na Ustav gdje dopušta da države članice federacije same zakonodavno riješe prenatalnu zaštitu. Kao i svaki potpuno nedefinirani zakon, i ovaj presedan izaziva kaos koji traje i danas izmedju pro i contra life pobornika. Sud u suštini nije pogriješio jer je po Ustavu samo dužan odgovoriti na upit. Samo dvojica sudija, oslonjena na svoju savjest, a ne na suho slovo zakona, su glasala protiv. Trebalo je više od četiri destljeća da se napokon smisli dostojna taktika kako zločin pobačaja treba svesti na ono što je on zapravo, samo kaznenim pravom opisani zločin. Senator i liječnik – oftamolog Rand Paul, u Senatu već skuplja potpise za donošenje zakona koji bi napokon vratio u kazneni zakon pobačaj kao zločin. Jednostavno, naslonjen na Rimsko pravo, želi da isključi svaku dvojbu o tome što je zametak. Zametak je život. Točka. Svako oduzimanje života je kazneno djelo. Vjerojatno ga čeka i mogući gubitak nominacije ili sljedećih izbora za senatora Kentuckiya. Ne vjerujem da će ga to spriječiti, sretno Sir.
Koliko je važno to što se dešava u USA za nas? Mnogo! Od Deklaracije do danas, USA zakonodavstvo prednjači ispred svih drugih koji se više ili manje brzo kače na njega. Europski zakoni o pravima čovjeka, doneseni su mnogo kasnije od američkog zakona iz 1965. g. Tako vjerujem da će biti i sa pobačajem na duže staze. Gorko je to, gorak je osjećaj čovjeka koji gleda društvo oko sebe nesposobno da “pomete svoje dvorište”. Pomesti svoje dvorište na pobačaju je moralni imperativ svakog društva, osobito onog poput ovog, razjedenog ratovima, višedecenijskim terorom ateizma i svim sadašnjim i budućim suprotnostima.
Kako apelirati na savjest zakonodavaca?
Šokantno i neobjašnjivo mi izgleda da u zemlji gdje se u politici redom nalaze vjernici, sve stoji kako stoji. Žao bi mi bilo da ove riječi netko protumači i kao apel. Ne, nikako, one su samo prijezir prema institucionaliziranoj hipokriziji. Ništa više. Osim Katoličke crkve, ne vidim veliku aktivnost drugih vjerskih zajednica na ovom pitanju, iako bih volio da me netko razuvjeri. Naime tada bi smo imali apsolutnu većinu da ukinemo taj zakon u žurnoj proceduri. I da napokon ugradimo malo ljudskosti i moralnosti u ovaj iskasapljeni i nemoralni pravni sustav. A tu ostaju samo neka pitanja na koja trebamo svi ljudski odgovor.
Prvo, kako se može biti vjernik u politici i glasovati/šutiti o ovom gnusnom zločinu? Drugo, ima li ikakve sankcije makar na duhovnoj razini svima onima koji drže da to nije grijeh?
I da završim sa pokojnim Krstom – Chrisom Cviićem, kada ga je neki nadobudni novinar pitao zašto se kandidira za Hrvatski Sabor, osobito nakon uspješne karijere od BBCa do tridesetogodišnjeg uredništva The Economista, odgovorio je samo jednom rečenicom…
… Kandidiram se da svjedočim svoju vjeru…
Amen.
wpDiscuz