Potvrdi li Haaški tribunal oslobađajuće presude za dvojicu nekadašnjih prvih ljudi ‘Državne bezbjednosti’ Srbije Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, a istodobno potvrdi sadašnju presudu šestorici bivših dužnosnika Hrvatske Republike Herceg-Bosne Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, u povijesti će ostati zabilježeno da je samo Republika Hrvatska bila uključena u udruženi zločinački pothvat i agresiju na drugu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, s ciljem pripojenja dijela njezina teritorija.
Drugi aktualni predmeti pred Haaškim tribunalom, poput nekadašnjega šefa Republike Srpske u BiH Radovana Karadžića ili krvoloka generala Ratka Mladića Srbiju povezuju tek zloglasna postrojba Škorpioni iz Jugoslavije sa zločinima iz BiH, dok je Slobodan Milošević zbog smrti formalno spasio Srbiju od presude. Potpuno je neshvatljivo da se godinama od službenih vlasti u Zagrebu i od hrvatske politike u BiH nitko nije angažirao kako bi pokušao lobirati, nego su šestorki cijelo vrijeme otežavali njihovu obranu.
Najduži postupak u povijesti
Prigodom nedavne odluke o zahtjevu da ih se makar pusti na slobodu do izricanja pravomoćne presude nitko formalno niti neformalno nije želio pomoći šestorici dužnosnika. Haaški tribunal je odbio zahtjev da se bivše visoke dužnosnike Hrvatske Republike Herceg-Bosne privremeno pusti kako bi drugostupanjsku presudu dočekali na slobodi. Neposredno prije Uskrsa stigla je odluka Haaškoga tribunala da petorica optuženika, Prlić, Stojić, Praljak, Petković i Ćorić ne mogu na slobodu gdje bi dočekali izricanje pravomoćne presude. Unatoč tome što je, primjerice Ćorić, izdržao dvije trećine izrečene kazne u prvostupanjskome postupku, odluka Haaškoga tribunala bila je negativna. Prema ranijim najavama izricanje drugostupanjske presude za hercegbosansku šestorku predviđa se za drugi dio 2017. godine, iako nije isključeno niti da bi to moglo biti i 2018. godine. To praktično znači da će u pritvoru čekati čak tri godine na pravomoćnu odluku suda.
Tako su, uz određeno vrijeme koje su proveli u kućnome pritvoru u Zagrebu, šestorica dužnosnika Herceg-Bosne u haaškome pritvoru u Scheveningenu praktično odležali nepunu polovicu, a pojedini gotovo cjelokupni iznos dosuđene kazne zatvora. Naime, u slučaju nekadašnjega predsjednika Vlade HR HB Jadranka Prlića, radi se o izdržanoj nepunoj polovici kazne, koja po nepravomoćnoj odluci suda iznosi 25 godina zatvora. Bivši ministar obrane Herceg-Bosne Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnoga stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković osuđeni su 2013. na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik Vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora. On se jedini nalazi na slobodi i tek nekoliko mjeseci nedostaje mu da je više vremena proveo u zatvoru nego što iznosi prvostupanjska presuda. Svi oni su u travnju 2004. primili optužnice, otišli u Haag i u rujnu mjesecu privremeno pušteni kući do 2006., kada su se morali vratiti. Sudski postupak traje 11 godina i to je najveći predmet u međunarodnom kaznenom pravu.
Haaški je sud u svibnju 2013. šestoricu bivših čelnika Hrvatske Republike Herceg-Bosne osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima tijekom rata u BiH, osmišljenih u okviru zajedničkoga zločinačkog pothvata, koji je prema navodima presude izveden zajedno s tadašnjim čelništvom Republike Hrvatske, na kojemu su bili predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak te načelnik Glavnoga stožera Hrvatske vojske Janko Bobetko.
Dlanom prekrili sunce
Najvažniji dio presude vezane za hercegbosansku šestorku odnosi se na tzv. udruženi zločinački pothvat jer bi, da nije te kvalifikacije, kazne zasigurno bile simbolične. Koliko je međutim kratkovidna hrvatska politika u Zagrebu i Mostaru, najbolje pokazuje primjer prekopavanja arhiva Hrvatskoga vijeća obrane u Državnome hrvatskom arhivu. Tamo mjesecima vršljaju uglavnom bošnjački istražitelji sukladno sporazumu dviju država, dok pak službene hrvatske vlasti nikada nisu zatražile da se prekopaju arhive u Sarajevu i zatraže podatci o sadašnjim generalima Atifu Dudakoviću, Seferu Haliloviću i drugima koji su 1991. razarali Hrvatsku ratujući na strani JNA. I dok se istražiteljima iz BiH, uglavnom Bošnjacima, omogućuje puni pristup arhivu, istodobno su obrane šestorke morale plaćati po 20 lipa za svaki skenirani dokument iz te arhive.
Presuda je vrlo jasno, uz Hrvate u BiH, po postotku kao najveću žrtvu posljednjega rata, jer ih je nestala gotovo polovica iz te zemlje u odnosu na prijeratni broj, što nije slučaj ni s jednim drugim narodom, na stup srama postavila i Hrvatsku. Cijelo vrijeme suđenja vlasti u Hrvatskoj distancirale su se od Herceg-Bosne kako bi pokazale da se aktualni hrvatski dužnosnici ni na koji način ne mogu povezati s događajima 1992. – 1995. u BiH. S druge pak strane, bivši predsjednik Ivo Josipović najprije se ispričao za grijehe prošlosti u Parlamentu BiH, a zatim i u Ahmićima, iako je jasno da dužnosnici RH sa strašnim zločinom u Ahmićima nisu imali izravne veze, niti su vodili vojne operacije, niti su vojne operacije zapovjedili. No takav je odnos bio ne samo Josipovića i aktualne SDP-ove koalicijske vlasti nego i HDZ-ovih vlada pod vodstvom Ive Sanadera i Jadranke Kosor. S druge strane, još je strašniji odnos hrvatskih dužnosnika iz BiH s obzirom da se na najizravniji način ovaj postupak odnosi na sudbinu ljudi s kojima su nekada radili i živjeli, ali i na utvrđivanje stvarne istine i sudbine njih i njihova naroda. Ponajprije i zbog toga što se u presudi, koju je pročitao francuski sudac Jean-Claude Antonetti, ističe kako i današnje vlasti Hrvata u BiH traže svoj vlastiti entitet u zemlji!
Presuda Hrvatskoj i Hrvatima
Navodi iz presude šestorki i Herceg-Bosni, Hrvatskoj i hrvatskome narodu nisu istiniti, pošteni ni moralni. No to to ne znači da posljedice ne mogu biti užasne. Najprije po hrvatski narod u BiH, koji je najveća ratna žrtva i godinama traži jednakopravnost u zemlji u kojoj se Srbi i Bošnjaci prema njemu ponašaju kao Beograd prema drugim republikama. I ne misle popustiti da bi taj narod ostvario svoja prava. Posljedice osuđujuće pravomoćne presude u Haagu po njih značit će točku na i svih zahtjeva za jednakopravnošću i ozakonjenje nepravde te nemogućnost da u budućnosti dobiju slobodu.
Za Republiku Hrvatsku teret presude protiv Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića mogao bi biti financijski razarajući. Potvrda presude u Haagu, da je hrvatska država bila agresor na drugu zemlju, podloga je za goleme financijske tužbe tamošnjih Bošnjaka. U kuloarima se govori kako je spremno na tisuće takvih tužbi koje bi po obujmu mogle biti veće i od duga Ljubljanske banke prema štedišama iz Hrvatske, BiH… Mač koji visi nad glavom Hrvatima s obje strane granice morao bi ih ujediniti u obrani šestorke, odnosno vlastitoj obrani. Ako to ne učine, povijest će o njima svjedočiti kao o onima koji su narod i državu kukavički ostavili na cjedilu, a narodu namakli zločinačku stigmu koje su se jedva riješili.
wpDiscuz