Marija Jurić Zagorka prva je hrvatska profesionalna novinarka, politička aktivistica i popularna književnica ili kako su je suvremenici voljeli nazivati „ luđakinja“, „muškarača“, „luda sufražetka“, „ jedna obična baba“. Zasigurno je načitanije pero prostora Jugoistočne Europe. Njen angažman izazivao je brojne burne reakcije među tadašnjim intelektualnim i političkim krugovima. Bogat književni opus nameće pitanje – je li moguće da to napisala zaista jedna osoba i osobito, analizirajući pitanje u kontekstu vremena – žena?
Poznati kazališni kritičar Oto Kraus Zagorku je pohvalio u Aagramer Zeitungu 1899. riječima : “Svakako neka jednom za uvijek svi upamte, da sve ovo što ova autorica piše ili bi imala drskosti napisati, jest i ostaje „šundliteratura za kravarice“.
Ksaver Šandor Gjalski djelio je Krausovo mišljenje pa je preporučio da se umjesto pera primi motike i kuhače. Kraj 19. stoljeća nije bio naklonjen ženama koje životnim prioritetima nisu smatrale udaju i štednjak nego javni angažman. Za Zagorku bismo mogli reći da je osim kao dopisnica iz Beča i Pešte vrlo cijenjena u inozemstvu , tadašnje društvo, pomalo butnovnim i revolucionarnim djelovanjem, upoznavala je sa feminističkim teorijama u praktičnom i svakodnevnom životu. Djela napisana po zakonu romana – feljtona bavila su se uglavnom ženama i njihovim sudbinama( Evica Gupčeva, Grička vještica, Kći Lotršćaka, Jadranka, Gordana) .
________ piše : Gloria Lujanović l poskok.info
Zagorkina „šundliteratura za kravarice“ , trivijalna književnost te oportunizam i konformizam kojoj su joj zamjerali, ipak, je imala i ima publiku. Analizirati Zagorkinu pisanu riječ, bez da u obzir uzimamo kontekst prostora i vremena u kojem nastaje – neozbiljno je i površno. Miljenko Jergović objašnjava : “Naime,u doba kada je pismenih bilo malo, a čitati značilo uglavnom čitati na njemačkom jeziku, mnogi su svoje prve „čitateljske pothvate“ na hrvatskom jeziku ostvarili upravo na retcima njezinih popularnih romana, kojima se ni danas ne može sa sigurnošću utvrditi broj. Tako je Marija Jurić Zagorka postala „neželjena mater hrvatske i ostalih književnost, a „šundliteratura za kravarice“, literatura o kojoj se smije – i mora govoriti.”
Zagorka čitatelje uspješno prisiljiva na čitanje budući da je kao majstorica fabule i iznenadnih obrata, zagonetnost epizodičnih romana dovela do vrhunca koji se očituje u svakom sljedećem nastavku. Danas bi sigurno pisala scenarije televizijskih sapunica koje bi sadržave suštinski jaču poruku – ravnopravnost ženskog spola.
Usprkos popularnosti koju je uživala, u muškim književnim krugovima na nju se gledalo podcjenjivački i s prezirom. Antun Gustav Matoš, kolega iz redakcije Obzora gdje je počela raditi zahvaljujući intervenciji biskupa J. J. Strossmayera , kaže da „ ženska i ne piše tako loše“. Novinarstvom se počela baviti po dolasku u Zagreb nakon bijega iz nametnutnog bračnog kaveza. U Obzoru objavljuju 1896.godine prvi članak o mađarizaciji Hrvatske „ Jedan časak“.
Uskoro je postala novinarka za hrvatsko-mađarsku politiku i jedina žena u redakciji Obzora. Izvještavala je iz Parlamenta, intervjuirala različite ugledne ličnosti tog vremena, organizirala prve ženske demonstracije u Zagrebu i pored svega navedenog – njen kabinet bio je na vrhu zgrade Obzora gdje su je skrivali jer je žena. Strani novinari su o Zagorki govorili da je „ malo čudovište talenta i sposobnosti“, te da su „opaske točne, primjedbe britke i pitanja pogibljeno inteligenta“. Dok je bila dopisnica iz Pešte i Beča naklada Obzora bila je od 5000 primjeraka dnevno što nije imao nijedan ondašnji dnevnik u Hrvatskoj. Talent i strast prema novinarstvu pokazalo je još u djetinjstvu dok je boravila u samostanu gdje je uređivala i pisala za samostanske novine. Politički aktivizam, prožet istinskom svijesti o očuvanju nacionalnog identiteta pokazala je kao djevojčica kada je prilikom posjete bana Khuena Hedervarya izrecitirala pjesmu čiji su zadnji stihovi glasili: „ Još nas ima, nas Hrvata“.
Nakon što je Hedervary zatvorio redakciju Obzora 1903. uslijedile su demonstracije pod parolom „ Dolje krvnik Hedervary „ zbog kojih je nagrađena zatvorom. Novinarka i književnica čiji su politički izvještaji i povijesni romani opismenili veliki dio hrvatskog stanovništva u to vrijeme, pokrenula je i uređivala Ženski list ( prvi hrvatski časopis za žene) i Hrvaticu. Hrvatica se gasi 1941. nakon ustaške okupacije Zagreba te Zagorki oduzimaju novčane naknade, čak i pokućstvo iz stana. Pokušali su je prisiliti da piše romane za njih, ali Zagorka uspjeva dobiti liječničku potvrdu kako za takvo što nije sposobna. Ipak, ponudi im roman u kojem napada njemački apsolutizam u Hrvatskoj i „njemstvo” uopće i suradnja sa čelnicima NDH-a završava Zagorkinim pokušajem samoubojstva.
U čemu je Zagorkina krivnja?
Književnošću je probudila ljubav prema čitanju, novinastvom osjećaj odgovornosti i objektivnosti. Sveukupnim djelovanjem zadužila je generacije novinara_ki i književnika_ca. Zahvaljujući hrabrosti i pozivitnoj drskosti danas žene vode brojne novinarske redakcije i izdavačke kuće. Zagorkin lik i djelo trebaju i moraju biti inspiracija svakoj samostalnoj i prosvijećenoj ženi, a osobito muškarcima koji tada Zagorki, a danas mnogima od nas, ne mogu „oprostiti“ da smo žene. Zagorkini osjećaj nacionalnog ponosa je osjećaj kojeg danas Hrvati tek trebaju naučiti razvijati – kulturni identitet kao jedan od odrednica onog nacionalnog je puno važniji od svih dnevnopolitičkih ubrizgavanja hrvatstva. Daleko od niskosti i mržnje, Zagorkin put ostaje tek puka nepoznanica. Njime još uvijek ne kročimo – bilo iz straha, iskrivljene percepcije ili jednostavno – neinformiranosti.
wpDiscuz