EUTANAZIJA: Hrvati po smrt idu u Švicarsku

Skinut je još jedan tabu u Hrvatskoj – Večernjem listu potvrđeno je da se prvi pacijent iz Hrvatske podvrgnuo eutanaziji u Švicarskoj uz pomoć organizacije Dignitas. Kako kažu iz Dignitasa, najpoznatije svjetske organizacije koja zagovara i omogućava pravo na smrt, dogodilo se to 2013. Iz Hrvatske još šestero ljudi želi isto učiniti te se nalazi na listi čekanja.

Detalji o pacijentu su tajni, među ostalim i zato što obitelj u Hrvatskoj može očekivati i kazneni progon zbog pomoći kod samoubojstva. No, zna se da je ta osoba prošla liječničke pretrage koji su ustanovili da nade za poboljšanje stanja nema te da je sama uzela smrtonosnu supstanciju. Zna se i to da je osoba izdahnula u privatnoj kući Dignitasa, plavo obojenoj jednokatnici okruženoj vrtom u industrijskoj zoni nedaleko od Züricha. Daleko je to od romantične predodžbe Švicarske i Heidinih planina. Ali i daleko od patnje, dugotrajne i bolne smrti.
– Mama je pozvala brata i mene i rekla: Želim umrijeti i molim vas da mi pomognete – govori za Večernji list 50-godišnji Englez Andrew Squires. On i brat učinili su upravo to – otpratili su te 2013. mamu Gladys Porter u Švicarsku te se vratili s njezinom urnom. Isto je učinila i njihova sudržavljanka Donella Trickey. Njegove priče ilustriraju ono što je prolazio Hrvat u Švicarskoj, ali i ono što je od 1989., kad je osnovan Dignitas (Dostojanstvo), prošlo više od tisuću ljudi.
– Kako sam se osjećao? Zgrožen, okamenjen, uplašen, ljutit. Nije dolazilo u obzir. No, mama je ostala pri svome. Nije to bila odluka do koje je ta 67-godišnjakinja došla preko noći. Nije ni Dignitas mjesto na koje možeš tek svratiti. Osnivač Dignitasa, a riječ je o organizaciji, a ne klinici kako se često krivo govori, bivši je novinar Ludwig Minelli. Ured mu je u centru Züricha, svaki put kad vidi da stiže taksi, zna da je netko došao po instant-smrt. Ali neće je dobiti. Kad mu je jednom banuo klinički depresivan 20-godišnjak iz Njemačke, poslao ga je liječnicima.
– Kad god im možemo pomoći da krenu u smjeru života, pomoći ćemo. Ako to ne uspije, pomoći ćemo im u drugom smjeru – kaže Minelli.
Jesu li Andyjeva i Donellina mama imale izbor? One su smatrale da nemaju. Donellina majka, 71-godišnja Jackie Meacock, patila je od distonije i mišićnih spazama.
– Ništa joj više nije moglo umanjiti bol – kaže Donella. Andyjeva je mama bolovala od Huntingtonove bolesti. Genetska je to bolest koja uništava tijelo i um.
– Gledali smo je kako propada. Tad gubiš i vjeru u Boga i sve crkvene dogme. I mamin otac i sestra umrli su od te bolesti i znala je što je čeka. Nije se htjela ubiti kod kuće, poskrivećki. Htjela je dostojanstvenu smrt, uz obitelj. I tad se učlanila u Dignitas – kaže Andy.
Početna pristojba je 200 franaka, a godišnje članovi uplaćuju od 80 franaka naviše. No, 80 posto članova ne dođe u Zürich – bilo da su se predomislili ili ih je bolest preduhitrila. Mnogima je članstvo psihološka sigurnosna mreža da znaju da mogu izabrati kada i kako umrijeti.
– Dignitas je tražio tri potvrde da se ne očekuje poboljšanje stanja. Liječnici nerado pišu takve nalaze, i zbog etike i zbog straha od progona – kaže. Pregledani su u Švicarskoj i Dignitas im je ponudio tri slobodna termina.
– Mama je sve obavila sama, kupila kartu i digla zajam na kuću jer su ukupni troškovi oko 22.000 funti (oko 220 tisuća kuna). Da smo mi bilo što uradili umjesto nje, mogli su nas optužiti za pomoć u samoubojstvu – objašnjava. Zadnji dani života bili su nadrealni. Obje su obitelji odsjele u hotelu, a dane provodile razgledavajući grad i okolicu. Kao odmor.
– Gledali smo slike, razgovarali, plakali – kaže Donella. Bilo je i smijeha, dodaje Andy. Mama se zagrcnula komadom mesa. Lupio ju je po leđima:
– A ne, nije ti još došlo vrijeme.
Raspoloženje se promijenilo tog jutra kad su ušli u kuću smrti.
– Mamu smo izveli još jednom na sunce – kaže Andy. Prvi korak znači uključiti kameru – cijeli se proces snima. Dignitas uporište nalazi u rupi zakona koja kaže da pomoć kod samoubojstva nije kažnjiva ako se osoba koja pomaže ne vodi sebičnim motivima ili ima korist. Pacijent mora sam uzeti čašu i popiti tekućinu ili – ako je preslab – već doći s kanilom na ruci te sam u nju spojiti infuziju smrtonosne tekućine.
– Čekale su nas dvije čaše. Prva s tekućinom koja će umiriti želudac da se izbjegne povraćanje. I druga, prozirna, barbiturati – kaže Andy.
Obitelj je cijelo vrijeme uz pacijenta i osoblje na tome inzistira.
– Ako želiš, iz ovih stopa možemo otići, govorio sam joj cijelo vrijeme. Nije htjela. Popila je lijek protiv mučnine, a onda sama rekla: Dosta. Sad ću leći – kaže Andy.
U sobi su krevet te stol i stolci. Pacijent može birati gdje će umrijeti, no osoblje ipak natukne da je krevet bolje rješenje. Pri smrti, mišići se opuste, a prizor je uznemirujući za obitelj.
Mama je popila 15 grama natrijeva pentobarbitala otopljena u decilitru vode. Okusom je gorak pa ga nude s čokoladom ili sokom. Zaspala je za tri minute.
– Bila je jako spokojna. Samo smo vidjeli grčeve u želucu. Nešto kasnije je samo prestala disati. Vrlo dostojanstveno – kaže.
Policija pregledava snimku
Nakon smrti, u kuću dolazi policija.
– Pregledali su snimku, rekli da je sve u redu, izrazili sućut i otišli – kaže Andy. Dalje Dignitas preuzima: odjeća se šalje Crvenom križu, tijelo u krematorij.
– Svaki, svaki dan mislim o mami. Razmišljam i uvijek dođem do zaključka: tko smo mi da sebično čovjeku u mukama branimo olakšanje. Je li to humano? – kaže Andy. Kako je Huntington genetska bolest, ima šansi da ju je naslijedio. Još se nije testirao. Ali ako se pokaže da je ima, već ima plan: – I ja idem u Dignitas.