Što je pokazao napad na redakciju lista Charlie Hebdo, je li svijet ozbiljno shvatio prijetnju od militanata IS-a, te kako se u BiH boriti s radikalnim elementima koji prijete njenoj sigurnosti?
O ovim temama Dženana Halimović razgovarala je s Vladom Azinovićem, profesorom na Odsjeku za sigurnosne studije FPN u Sarajevu.
Gospodine Azinoviću, nakon napada na redakciju Charlie Hebdo, terorizam je ponovo zakucao na vrata Europe. Braća Kouachi od ranije su poznata kao osobe koje su bile na sirijskom ratištu. Je li se, na neki način mogao predvidjeti ovaj napad?
– To je zbilja teško reći. Mi se danas suočavamo s tzv. disperznim karakterom terorizma. Znači, više ne postoje jako strukturirane, čvrste političke organizacije, odnosno terorističke organizacije poput, recimo, ranije ETA-e, Crvenih brigada, Tamilskih tigrova. Znalo se tko su ljudi koji ih podržavaju logistički i financijski. Jako je teško pratiti sve ljude koji predstavljaju neku vrstu potencijalnog rizika. Događaji u Francuskoj ništa nisu promijenili, jer s njima ništa ne počinje, s njima se ništa ne završava. Europa je bila izložena međunarodnom terorizmu i za vrijeme Hladnog rata, u jednom potpuno drukčijem kontekstu.
Imamo situaciju da u svijetu, i prije ovog napada, a pogotovo nakon njega, raste islamofobija. Hoće li jedan radikalizam stvoriti drugi? Možemo li očekivati neki drukčiji odnos prema islamu, prema muslimanima u Europi, tim prije što se pojavljuju informacije o mogućim novim napadima?
– Mi, nažalost, živimo u jednom kontekstu u kojem jedan ekstremizam, jedan ekstremizam hrani drugi. Poistovjetiti islam i muslimane s terorizmom i s ovim što se dogodilo u Francuskoj, zapravo hrani ove koji ih šalju da to rade, dodatno uvodi antagonizam u inače prilično antagonizirana društva na Zapadu, društva s velikim brojem imigranata koji se suočavaju s marginalizacijom, društvenom, ekonomskom, političkom, i koji su zbog te marginalizacije frustrirani.
Postoji još uvijek svijest o tome da islam zapravo nema nikakve veze s terorizmom, i to što netko tvrdi da to radi u ime islama, naravno, nema utemeljenja ni u čemu stvarnom što doživljavamo
Naravno, islamofobija je prisutna u europskom društvu od puno ranije i ovi napadi nisu praktično ništa novo doveli u tu vrstu pogleda na svijet, ali vidimo, isto tako, da su napadi poslužili nekim normalnijim pogledima, nekim dobronamjernijim tumačenjima svega ovoga što se događa, da imate jedan vrlo jak pokret u Zapadnoj Europi koji se suprotstavlja islamofobiji. Postoji još uvijek svijest o tome da islam zapravo nema nikakve veze s terorizmom, i to što netko tvrdi da to radi u ime islama, naravno, nema utemeljenja ni u čemu stvarnom što doživljavamo.
I Bosna i Hercegovina ima svoje povratnike sa stranih ratišta. Zemlja je označena i kao ‘izvoznik’ terorista. Hoće li to u Bosni i Hercegovini staviti bliže vrhu prioriteta borbu protiv terorizma, odnosno, šta bi unutarnje snage trebale uraditi?
– Činjenica da se netko vratio iz Sirije ili Iraka ne znači nužno da je ta osoba opasna. Dobar dio ljudi koji su odlazili u Siriju odlazili su zbog toga što su željeli pomoći. Mi ponekad zaboravljamo da smo prije tri i pol godine, kad je počeo taj rat, svi osjetili želju da na neki način pomognemo, da smo se solidarizirali s onim što se događalo u Siriji, na način da smo željeli pomoći narodu Sirije u obračunu s represivnim režimom.
Međutim, ono što jest problem jeste to da smo u, recimo, posljednjih tri mjeseca imali desetak napada, u Francuskoj, u Kanadi, u Australiji, u Belgiji, koji su izvedeni u kontekstu onoga što se događa vezano za tzv. Islamsku državu, i čiji su počinitelji bili ljudi koji su boravili u tim ratovima kao dobrovoljci. Znači, mi smo sada na ovom slučaju u Parizu prvi put vidjeli što znači kad imate obučene, dodatno radikalizirane i motivirane ljude da izvrše akt terorizma u ime ideje, ili za novac, nije ni važno.
Za nas je najvažnije da na neki način naši odgovori na tu vrstu sigurnosnog rizika budu izbalansirani. Ti ljudi jesu rukovali oružjima, ti ljudi su vjerojatno vični eksplozivima, ti ljudi su vični ratnoj taktici, ali to ne znači nužno da će se angažirati u neki teroristički akt u Bosni i Hercegovini.
Stavlja li se uhićenjima točka na mobilizaciju ljudi iz Bosne i Hercegovine za odlazak na ratišta u Siriju, Irak? Može li se sve pripisati samo jednom čovjeku, jer iz iskustva znamo da onog trenutka kad jedan ode, uvijek dođe drugi?
– Mi ćemo vjerodostojno o tome moći govoriti tek kada sravnimo brojeve ljudi koji su otišli od trenutka kad se to dogodilo. Mislim da jedan čovjek, isključivo, i sam, ne može biti glavni organizator svega toga. Ne možete ni vi ni ja danas odlučiti da idete u Siriju ratovati, i sutra se pojaviti tamo na granici i ući u ISIL.
Tamo se ide s preporukom, tu preporuku netko piše, taj koji je piše je uvažen u krugovima koji podržavaju tu vrstu ideologije, koji podržavaju tu vrstu tenzije u tom dijelu svijeta.
Imate slučajeve da su ljudi mjesecima skupljali staro željezo, plastiku i staklo, i to prodavali kao sekundarne sirovine, i od novca koji su zaradili sebi financirali put u Siriju, jer su to osjećali kao svoj poziv.
Očito je da je tu povezano dosta stvari s logističkim aspektom, znači, netko treba financirati, netko vam treba pokazati put, netko da vas instruira kako, kome se obratiti, kako doći tamo. Osim toga, stjecajem okolnosti znam da neki ljudi koji su otišli u Siriju, njih nitko nije plaćao.
Ali, šta su motivi da, naročito mladi, ljudi iz Bosne i Hercegovine, ali i iz regiona, odlaze u ratove.
– Većina tih ljudi najiskrenije vjeruje da odlazi tamo u ispunjenje neke svoje misije, ali, zapravo, u podsvijesti tu ima čitav niz drugih motiva kojih ti ljudi nisu ni sasvim svjesni. Kada radite analizu socijalno-ekonomskog profila osoba koje su otišle do sada u Siriju, vidite da se radi o ljudima s potpunih margina. To je jedan socijalno-ekonomski milje iz kog ljudi odlaze, možda stvarno vjerujući da bi ispunili neku svoju dužnost, ali je tu zapravo cijeli set drugih motiva koji ih pokreće. Ono što je tu ključni problem, po meni, je što ti ljudi ne nalaze nikakvu opipljivu i vidljivu alternativu u Bosni i Hercegovini za koju bi se mogli vezati, nego, umjesto toga, odabiru nešto o čemu nemaju pojma, jedan sukob koji ne razumiju, odlaze u dio svijeta koji ne znaju možda ni sada pokazati na mapi, i vjeruju da tamo odlaze u ispunjenje nečega što doživljavaju kao svoju misiju. Mislim da je za Bosnu i Hercegovinu kao društvo, to jedan poražavajući trend.
Kolika je uloga Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini? Reis ul ulema IZ u BiH danas govori kako odlazak u tuđe ratove nije akt vjere već akt mraka u vjeri. Je li kasno tako razgovarati sada? Je li tako trebalo razgovarati i malo ranije?
– Ja mislim da je način na koji reis Kavazović artikulira poruke vezane za ovo što se događa u Siriji i Iraku, pa i ovo što se dogodilo u Francuskoj, imam dojam da je to jedan državnički akt, mnogo državničkiji nego što smo to čuli ili nismo čuli od onih koji bi trebali predstavljati državu, i da to što reis govori je glas razuma i jedna jako dobrodošla poruka, za koju mislim da dolazi do ušiju onih do kojih treba doći. Islamska zajednica je u cijelom ovom procesu partner. Članovi IZ, imami, najčešće su prvi ljudi koji bivaju konfrontirani u mjestima u kojima rade s tom vrstom radikalizacije, pa ako hoćete i nasilničkog ekstremizma.
S druge strane, IZ ima jedan drugi problem: ljudi o kojima govorim, ti radikalni pokreti, ne priznaju Islamsku zajednicu, ne žele ući u dijalog s njom, vrlo često.
Mi, u principu, živimo u jednom zapuštenom društvu, u društvu koje je zapušteno od svojih elementarnih ćelija, od obitelji, pa onda dalje, preko škola i tako dalje. Teško je očekivati od Islamske zajednice da bude jedini korektiv u društvu, a država ima svoje odgovore na ove izazove. To su zakoni, to su sigurnosne službe, ali se bojim da mi, kao društvo, tu ne ostvarujemo svoju funkciju.
Bosna i Hercegovina je donijela zakon kojim se zabranjuje odlazak na strana ratišta.
– Puno je bolje imati zakon nego ga ne imati. To je reakcija države. Znači, država ima zakon, država ima policiju, tajne službe, ali će se taj trend, vjerojatno, i dalje nastaviti, sve do trenutka dok mi, kao društvo, sa svim kapacitetima kojim raspolažemo, a mogu biti iskorišteni u ovu svrhu, ne razvijemo neku vrstu kontranaracije, koja će odvraćati ljude na način da sami promisle o nečemu i da sami donose odluku da to nije put koji žele slijediti.
Što se odlazaka tiče, mislim da su trenutno u Siriji ljudi koji se, zapravo, ne žele vratiti. Vi to vidite i po gestama ulaska u ISIL, pale se i cijepaju putovnice. Međutim, Islamska država će završiti vojnim porazom. Taj će vojni poraz uslijediti vrlo brzo. Tamo postoji najmanje 13.000-14.000 stranih boraca. Kad se ta formacija vojno uništi, pitanje je šta će biti s tih trinaest, četrnaest tisuća ljudi, gdje će oni završiti. Kuda će krenuti? Tko će ih primiti? Hoćemo li ih amnestirati? Postoji cijeli niz sigurnosnih problema o kojima, čini mi se, trenutno ne razmišljamo, a koji će nam vrlo brzo doći na dnevni red i morat ćemo se na neki način postaviti prema cijelom nisu sigurnosnih izazova koji će s time u vezi nastati. Jedan od tih izazova je i pojačanje terorističkih napada svugdje, jer nestanak Islamske države u Siriji i Iraku neće proći bez akcija odmazde, poput ovih kakve smo vidjeli u Parizu.
Razgovarala: Dženana Halimović/Radio Slobodna Europa